Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kad se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale i koji se ne ohole. Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-Sedžda, 15.-17.)
Komentirajući ove ajete, šejh Ibrahim es-Sekran je rekao: ”Uzvišeni Allah je u sredini sure Es-Sedžda spomenuo vidljive pokazatelje koji ukazuju na iman u dubini vjerničkog srca. U okviru tih pokazatelja ajeti oslikavaju prizor iskrenog vjernika kojeg, dok je u svojoj postelji, obuzima sjećanje na ahiret, pa njegovi bokovi ne mogu ostati opušteni u snu.”
Znakovi iskrenog vjerovanja
Uzvišeni Allah počinje ovaj opis vjernika riječima: ”U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kad se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale i koji se ne ohole.”
Kao da nam ajet želi reći: vjerniče, nemoj mi govoriti o svom vjerovanju u Allaha, već mi pokaži kako se ponašaš kada se spomene Allah. Šta uradi tvoje srce? Šta uradi tvoje čelo i tvoj jezik? Šta uradi tvoja duša?
A to znači da iman (vjerovanje) u Kur'anu nije riječ koja se izgovori, već istina koja, kada ispuni vjerničko srce, poprima oblik sedžde, tesbiha, oslobađanja od oholosti i udjeljivanja od onoga čime ga je Allah opskrbio.
A zatim dolazi zadivljujući prizor: ”Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju..”
Nije rečeno: ustaju na noćni namaz, niti: klanjaju noću. Nego: njihovi se bokovi odvajaju od postelja. To je prizor tijela koje bi da ostane u postelji i srca koje ga zove. Postelja je udobna, san je sladak, a umor od dunjalučkih poslova stvaran. Ali sjećanje na ahiret je stvarnije. To je borba između onoga što tijelo želi i onoga za čim duša čezne. Između udobnosti sna i slasti stajanja pred Allahom.
Oni ne ustaju noću zato što su sigurni u svoja djela, niti da bi se ljudima predstavljali kao pobožnjaci, već zato što u srcu imaju istinsko znanje o Allahu i Sudnjem danu.
U vremenu u kojem je kamera postala gotovo stalni pratilac čovjekovog kretanja, a svaki čin se lahko pretvara u sadržaj koji se dijeli i gleda, ibadet je došao u jedno osjetljivo područje iskušenja. Danas se snimaju i dijele video zapisi sa umre i hadža, čak i tokom samih obreda, a isto se dešava i sa drugim ibadetima poput udjeljivanja sadake, pomaganja potrebnima i učenja Kur'ana – nerijetko kao želja da se bude viđen, da se ostavi dojam i dobije koji lajk više, a ne kao izraz skrušenosti između roba i njegova Gospodara.
Ibadet iskrenih vjernika o kojima govore ajeti iz sure Es-Sedžda pripada onoj skrivenoj strani vjere u kojoj se dobra djela ne traže da budu viđena, nego da budu primljena.
A na tom putu iskrenosti Kur'an spominje jedan od najljepših prizora iz života Musaa, alejhis-selam. Naime, nakon što pomaže dvjema djevojkama i napaja njihovu stoku, on se povlači u hladovinu i obraća svome Gospodaru: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (El-Kasas, 24.)
Učinio je dobro djelo i povukao se u hladovinu. Nema publike, nema priznanja, nema kamere i ljudskih pogleda koji ga prate. Ostaje samo on i njegov Gospodar, u ime Kojega čini dobra djela, tražeći isključivo Njegovo zadovoljstvo.
Ovu dimenziju iskrenosti posebno duboko i nadahnuto objašnjava Ibnul-Kajjim el-Dževzijje u djelu Medaridžus-Salikin, prenoseći stanje prvih generacija: ”Prve generacije su voljele da čovjek ima skriveno dobro djelo za koje ne zna ni njegova supruga niti iko drugi. Najdraže im je bilo djelo koje ljudi ne vide. Govorili su: ‘Nijedan rob ne sakrije svoje djelo, a da mu Allah ne pokaže njegov trag na njegovoj vanjštini.’ Prezirali su slavu i trudili se da sakriju svoja dobra djela više nego što se ljudi danas trude da ih pokažu. Što je djelo skrivenije, to je bliže iskrenosti i dalje od rijaluka. Jer onaj koji voli ne otkriva tajnu svoga Voljenog.”
Ko je iskren u noćnoj sedždi, ne može biti škrt danju
Spomenuti ajet završava se riječima: ”A dio onog što im Mi dajemo udjeljuju.”
Ovaj redoslijed je zadivljujući: ajeti su spojili skriveni ibadet – noćni namaz – i njegov društveni učinak. Onaj ko je iskren u svojoj noćnoj sedždi, ne može biti škrt danju. Onaj ko se oslobodio dominacije udobne postelje, oslobodio se i dominacije imetka. To je iskreno vjerovanje koje izgrađuje i odgaja čovjeka koji se ne povlači iz svijeta, već čovjeka koji ima svoju tajnu s Allahom i svoj trag među ljudima.
Ovo je jedna od najsuptilnijih poruka citiranog ajeta, koji sedždu ne prikazuje kao izdvojen pokret, nego kao cjelovit lik iskrenog Allahovog roba – čelo koje se spušta na sedždu, jezik koji veliča Allaha, srce koje se oslobađa oholosti, bokovi koji ne pristaju na nemar i ruka koja ne uskraćuje ono što joj je Allah dao.
To je čovjek kojeg je ahiret potpuno obuzeo, toliko da mu je sjećanje na njega jače od udobne postelje i svih dunjalučkih blagodati, a bliskost s Milostivim Gospodarom slađa od sna koji bi ga ostavio u nemaru i uskratio mu slast munadžata s Njim.
Saff.ba
