“Softić Velid, 3 mjeseca. Behlić Anel, 1 godina. Bačić Ernest, 3 godine. Dženanović Alen, 4 godine. Mulalić Emira, 5 godina. Hopovac Adis, 5 godina. Bačić Nermina, 6 godina. Hopovac Ibrahim, 7 godina. Bačić Jasmin, 8 godina. Kenjar Muhamed, 10 godina. Bačić Elvisa, 11 godina…Sad zastanite tu. Elvisa. Jedanaest godina.. Dijete koje je imalo omiljenu boju i omiljenu hranu i nešto što je voljelo, i nešto čega se bojalo noću. Dijete koje nikad nije završilo osnovnu školu. Je li to ‘odbrana’, gospodine Radakoviću? Zbog čega i u ime koje ‘odbrane’ je ubijen osmogodišnji Jasmin koji nikad nije dočekao svoju devetu godinu. Odgovorite! Čekam. Strpljiv sam.”
U Prijedoru će 22. maja biti predstavljena knjiga Odbrana Prijedora 1992. godine autora Borisa Radakovića, izdana od Službenog glasnika Republike Srpske. Lijepo uvezana, zlatnim slovima na tamnom platnu, kao da je neka svečana povelja, kao da je nešto čime se treba ponositi.
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Knjiga govori o “odbrani” Prijedora.
Dakle, sjednimo na trenutak i razgovarajmo o tome šta ta “odbrana” znači.
Djeca i vrijeme
Za početak, na ljudskoj, humanoj razini-koliko ti samo vremena i snage treba da pročitaš 102 imena i prezimena ubijene prijedorske djece? Samo da ih pročitaš, ne da ih zapamtiš? Ne da ih razumiješ. Samo da ih pročitaš glasno, jedno po jedno, da čuješ kako zvuče.
Softić Velid, 3 mjeseca. Tri mjeseca. Behlić Anel, 1 godina. Bačić Ernest, 3 godine. Dženanović Alen, 4 godine. Mulalić Emira, 5 godina. Hopovac Adis, 5 godina. Bačić Nermina, 6 godina. Hopovac Ibrahim, 7 godina. Bačić Jasmin, 8 godina. Kenjar Muhamed, 10 godina. Bačić Elvisa, 11 godina…
Sad zastanite tu. Elvisa. Jedanaest godina. Kćerka nekoga. Sestra nekoga. Dijete koje je imalo omiljenu boju i omiljenu hranu i nešto čega se bojalo noću. Dijete koje nikad nije završilo osnovnu školu.
Je li to “odbrana”, gospodine Radakoviću?
Jer ako jeste, onda mi objasnite zbog čega je ubijen tromjesečni Velid Softić u Prijedoru 1992.? Zbog čega je ubijena jedanaestogodišnja Elvisa. Zbog čega i u ime koje odbrane je ubijen osmogodišnji Jasmin koji nikad nije dočekao svoju devetu godinu.
Odgovorite! Čekam. Strpljiv sam.
Ali ne čekam odgovor jer ga neće biti. Jer svaki odgovor raskrinkava ono što ova knjiga zapravo jeste: Jedan uljepšani, frizirani, luksuzno uvezani, entitetsko finansirani pokušaj da se zločin preimenuje u herojstvo, da se agresija nazove “odbranom”, da se zločinci nazovu herojima i da generacije koje dolaze nauče lažnu historiju jer im je neko naredio da je nauče.
A monstrumi su čitali ta imena djece. I ubijali su ih upravo zato što se tako zovu i prezivaju.
I to sistemski, planski, po naređenju, po spiskovima.
Zakon je jasan ZLOČIN, kakva odbrana?!
Jer hajde da razjasnimo jednu stvar za koju sva relevantna sudska tijela na ovom planetu odavno imaju odgovor, a koju parahistorijska fantastika poput ove knjige godinama pokušava zamutiti. Haški tribunal je rekao jasno i bez dlake na jeziku: Preuzimanje vlasti u Prijedoru bio je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima unaprijed. Srpska paralelna skupština formirana još u januaru 1992. Tajne policijske stanice otvorene krajem aprila. Više od hiljadu i petsto naoružanih ljudi čekalo u pripravnosti, raspoređeno po položajima, čekajući signal.
A Bošnjaci i Hrvati su prethodno razoružani. Naredili su im da predaju oružje i oni su to učinili. Jer su vjerovali da žive u nekakvoj državi. Jer su vjerovali komšijama. Jer su bili naivni na onaj specifičan balkanski način koji brkа povjerenje sa slabošću i koji te uvijek skupo košta.
Dakle, odbrana od koga? Od nenaoružanih civila koji su predali i posljednju lovačku pušku?
U Briševu su Hrvati tako predali sve. Sve do posljednje puške. I svejedno su masakrirani. 67 civila, od 14 do 81 godinu starosti. Niko od njih nije bio vojnik. Niko od njih nije prijetio. Briševo je bilo selo, ne vojna utvrda. Imalo je kuće i dvorišta i ljude koji su ujutro pili kafu i razgovarali o urodu, i djeci, i životu.
Briševo više ne postoji. Doslovno. To je ta “odbrana”.
Omarska. Keraterm. Trnopolje. ICTY je utvrdio da su logori otvoreni u roku od sedam dana od preuzimanja vlasti. Sedam dana. Nije to improvizacija. Nije to haos rata, nije to “nažalost se dogodilo u okrutnim vremenima.” To je čitava namjenska logistika. To je plan koji je neko nacrtao na papiru, neko drugi potpisao, treći organizovao i četvrti izvršio. Čitav lanac komande. Čitav sistem. Pazite, više od jedanaest hiljada zatočenika. Mučeni, silovani, ubijani. Bez ijedne krivične prijave lokalnih vlasti koje i danas upravljaju tim gradom i organizuju promocije ovakvih smeće-knjiga.
Time Magazine, august 1992. Naslovnica. Mršavi čovjek iza bodljikave žice, rebra izbrojiva kao stepenice, oči upaljene i ugašene istovremeno, ispred njega žica koja ga dijeli od slobode i fotografa. Fikret Alić-živi kostur. Cijeli svijet je vidio tu fotografiju. Cijeli svijet je ZNAO šta se dešava u Prijedoru.
A Prijedor i danas priređuje promocije knjiga o “odbrani grada”. Kažem – i danas – jer ovo nije niti prva, a bojim se, niti posljednja ovakva smeće-knjiga.
Arhipelag smrti i užasa, ne oslobođenje!
I Kozarac pored Prijedora je zatrt. I Ljubija. I Hambarine. I Briševo. Čitave zajednice koje su postojale vjekovima, koje su imale škole i džamije i crkve i kafane i pijace i fudbalske terene i djecu koja su se igrala na tim terenima, i starce koji su se sjećali drugih staraca, i priče koje su se pričale generacijama. Sve to izbrisano u par mjeseci “odbrane”. Protjerano oko pedeset i tri hiljade nesrba iz prijedorske opštine. Prije rata više od pedeset hiljada ih je živjelo tamo. Poslije rata etnički čista opština. Što je, usput, bio eksplicitni cilj srpskog Kriznog štaba, a što je zapisano u njihovim dokumentima, pročitano na sudu, i što je presudio svako relevantno sudsko tijelo koje se ikad bavilo ovim predmetima.
A masovne gorbnice? Tomašica, za nju ste čuli. Pa jama Hrastova glavica kod Sanskog Mosta, dvadeset i pet metara duboka. Šestog avgusta 1992. bačena su tamo tijela 124 logoraša iz Keraterma i Omarske. Zatrpano devet metara gline i kamenja. Žrtve premještane po manjim grobnicama da se oteža identifikacija. Svjedoci likvidirani da ne svjedoče.
“Odbrana” se ne skriva gospodine Radakoviću. Zločin se skriva.
A sada malo o ubijenoj fudbalskoj ligi – dobro ste pročitali
A sad o ligi fudbalera. Jer pitate se zašto liga. Ne tim. Liga.
Na Mataruškom brdu, na lijevoj obali Sane u okolini Prijedora, prije rata živjelo je oko 12.000 stanovnika. I imali su šest fudbalskih klubova. Polet, Sloboda, Patrija, Rakovčani 79, Mladost i Pobjeda. Šest klubova na 12.000 stanovnika ne postoji nigdje na svijetu. Ni u favelama Sao Paola, ni na argentinskim pampasima, ni u uređenim holandskim naseljima, ni u engleskim radničkim gradovima koji su izmislili fudbal. Nigdje.
To je bio narod koji je volio život. Koji je u fudbalu vidio više od sporta. Koji je u klubu vidio zajednicu, identitet, razlog da se izađe u subotu i vikne i grli se s komšijom.
U julu 1992. na Mataruškom brdu ubijeno je, pazite sad, 1.900 duša. Od čega 200 fudbalera. Ne jedan klub. Čitava liga.
Sistematski, odlučno, planski. Po naređenju i ciljano. Iz svake generacije svakog od tih šest klubova preživjelo je četiri ili pet mladića. Ostali su u Tomašici, u jamama, na Korićanskim stijenama, u masovnim grobnicama koje su bile zatrpane sa devet metara gline jer je neko znao šta je uradio i znao je da to mora ostati zakopano.
A ironija koja ledi krv u žilama: Sedamdesetih godina, na omladinskim radnim akcijama, upravo ti isti fudbaleri Slobode kopali su deponiju u Tomašici da bi zaradili novac za izgradnju klupskog stadiona. Izet Kadić, ekonomista, pamti kako su njegovi fudbaleri 1975. lopatama kopali tu istu zemlju u kojoj su dvadesetak godina kasnije završili. Iz same Slobode, tog kluba čije ime apsurdno zvoni sad kad ga izgovorite, Tomašica je progutala tri puta po dva brata. Isti slučaj s ostalih pet klubova.
Mladi su kopali svoje buduće grobove. I niko ih ništa nije pitao.
Danas u Prijedoru igra OFK Brdo. Nastao od šest uništenih klubova, nosi naslijeđe Poleta, Slobode, Patrije, Rakovčana 79, Mladosti i Pobjede. Igraju u njemu mladići koji većinom nisu upoznali svoje očeve, koji su i sami bili fudbaleri. Djeca koja se prije i nakon utakmice okupljaju u svlačionicama gdje su im mučeni i ubijani roditelji. Djeca koja idu na gostovanja gdje ih čekaju transparenti i uvrede i podsjetnici na ubijanje. Djeca koja i pored svega pobjeđuju.
Na njih gleda odozgo velika nebeska liga. Fuad Čaušević Tošak, Ćazim i Mirzet Čušević, Haso Rizvanović s kompletnim timom Patrije od petnaest igrača, Džananović Kemal, braća Midhet i Ifet Dedić, Nihad Čušević, Mirsad Ejupović, Nijaz Muhić, braća Mustafa i Kemal Kadić, braća Nihad, Nazmija i Mirsad Hegić. I još 200 prijede nebeskih fudbalera koji su zaradili za stadion a završili u jami. Malo je mjesta…
A djeca nebeska vide sve
I sada, 2026. godine, Službeni glasnik Republike Srpske štampa knjigu koja sve ovo zove “odbranom”. I neko će doći na tu promociju u Prijedoru 22. maja. I neko će aplaludirati. I neko će kupiti primjerak i odnijeti kući i staviti na policu, nakaradnu sve sa zlatnim slovima na tamnom platnu.
A sve je počelo “onim” pjesmama i četničanjem te ‘92. I “odbranom”. I dalje se četniča. I dalje se pišu nakarada-knjige. I dalje nema spomenika za ubijenu djecu u Prijedoru. Nema ga jer je ista ideologija koja je ubila tu djecu i danas na vlasti i odlučuje šta će se u tom gradu graditi, a šta neće.
Ovo je vaša Republika Srpska. Mislite o tome. Zbog ovih malenih kojih nema više. Koji su ubijeni. A koji nas opominju. Sve nas!
