Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Nije problem što Brisel neće Srbiju jer to nije istina. Problem je što Srbiji, onoj većinskoj, ne pada na pamet ni etički ni civilizacijski da krene putem evropskih integracija. Srbija će, ako se ništa suštinski ne promijeni, vječno sjediti i čekati Ruse na delti Dunava. I poslije Putina doći neki novi Putin, kao što je i poslije Staljina došao, da hrani vlažne velikosrpske snove. To je konačno, zadnja u nizu, shvatila i EU. I zamrzla svoj novac. A čujte, valjda će im sad Rusija davati svoje pare. Ili kao i do sad neće!“
Evropska komesarka Marta Kos rekla je nešto što se bilo gdje u svijetu ne bi trebalo ni izgovarati, toliko je očigledno: Dok Srbija ima na snazi zakone koji ruše nezavisnost pravosuđa, neće dobijati evropski novac.
Jedan plus jedan jednako je dva.
Ko to kaže, ko to laže?
U Beogradu su se odmah oglasili. Ministar eurointegracija Nemanja Starović izašao je na RTS i objasnio da je sve to zapravo nesporazum, nepotpune informacije, pogrešna tumačenja, da Brisel zapravo misli nešto sasvim drugo nego ono što je rekao. Komesarka kaže “zamrznuli smo isplate”. Starović kaže “nema govora o zamrzavanju”. Ista institucija, ista izjava, ista sedmica.
Laže li Bruxelles ili Beograd? Laže li komesarka za proširenje ili srbijanski ministar?
Pitanje je naravno retorično. Samo s jedne strane laže se profesionalno, sustavno i bez trunke nelagode. I svi znaju s koje, Dabome one beogradske.
Ali hajde da budemo pošteni prema ovoj priči i da kažemo što ona zapravo jest. Da se ne lažemo.
Nije ovo priča o pravosuđu. Nije ovo priča o Mrdićevim zakonima, ni o Venecijanskoj komisiji, ni o tehničkim kriterijima za isplatu sredstava iz Plana rasta. Ovo je priča o društvu koje je odavno donijelo civilizacijsku odluku, samo je još nije izgovorilo naglas. Odluku da ne želi u Evropu, u EU. Ne želi u onom smislu u kom se Evropa podrazumijeva, s njenim vrijednosnim okvirom, s podjelom vlasti, s nezavisnim pravosuđem, s NATO integracijama i jasnim stavom prema Putinovoj agresiji na suverenu ukrajinsku državu.
Srbija, ona većinska, ona koja glasa za Vučića ali i ona koja većinski stoji uz opoziciju, sjedi na putinističkim temeljima tvrđim od betona i čvršćim od svakog predizbornog slogana o evropskoj budućnosti.
I to nije uvreda. To je precizna dijagnoza.
Crkva Srbije je to odavno razumjela i postavila svoje koordinate. Dok su evropske države osuđivale rusku invaziju, patrijarh Porfirije je govorio o “srpskom svetu” i duhovnom jedinstvu pravoslavnih naroda. Dok je Kijev goriо, srpske eparhije nisu imale problem s tim da ne izgovore jasnu osudu. Dapače, jasno su stale uz Putinovog patrijarha Kirila. A crkva nije marginalna institucija u Srbiji. Crkva je u Srbiji duboka država, moralni kompas, legitimizator vlasti i turbo-nacija u isto vrijeme. I ta Crkva stoji tamo gdje stoji.
Vučić to zna. Opozicija to zna. I jedni i drugi se prema tome odnose s oprezom koji graniči s kapitulacijom.
Nema svjetla u Srbiji
Jer u Srbiji nema stranke koja bi prešla cenzus na izborima, a da jasno kaže: Rusija je agresor, trebamo uvesti sankcije, idemo u NATO, Crkva je privatna institucija koja ne propisuje vanjsku politiku i koju MORAMO reformisati i očisiti od sektašenja. Nema takve politčke opcije, a da će preći cenzus. Ni desno, ni lijevo, ni u centru. Što znači da to nije Vučićev problem. To je problem duboko ispod Vučića, duboko u tkivu društva koje je godinama hranjeno narativom o srpskoj geopolitičkoj izuzetnosti, o pravoslavnoj civilizaciji kao trećem putu između Zapada i Istoka, o EU kao projektu koji “neće Srbiju”.
Ta mantra, ta sveprisutna žalopojka da Brisel “neće Srbiju”, možda je najciničnija dogma u cijelom regionalnom diskursu.
Brisel čeka Srbiju od 2012. Brisel je dao kandidatski status, otvorio pregovaračka poglavlja, finansirao reforme, trpio nedostatke, pravio iznimke, slao misije, pisao izvještaje, upozoravao, opominjao, čekao. Brisel je napravio više za Srbiju nego što je Srbija napravila za Srbiju.
Odista, ne može se biti s jednom nogom u dva tabora
A Srbija, u međuvremenu, nije uvela sankcije Rusiji. Jedina u Evropi osim Bjelorusije. Jedina koja eksplicitno odbija da se postavi jasno prema agresoru koji je napao suverenu europsku državu. I onda, kad EU kaže da za taj novac mora vidjeti reforme, a ne korak unazad, Beograd se čudi, Beograd se vrijeđa, Beograd govori o “nepotpunim informacijama”.
Nije problem što Brisel neće Srbiju jer to nije istina. Problem je što Srbiji, onoj većinskoj, ne pada na pamet ni etički, ni identitetski, ni civilizacijski da krene putem europskih integracija. I da će, ako se ništa suštinski ne promijeni, vječno sjediti i čekati Ruse na delti Dunava. I da će i poslije Putina doći neki novi Putin, kao što je i poslije Staljina došao, da hrani vlažne velikosrpske snove i potpisuje sporazume o “strateškom partnerstvu” u Kremlju uz čaj i uzajamno nerazumijevanje o tome čija je Republika Srpska i zašto Srbija još uvijek nije priznala Kosovo.
To je konačno, zadnja u nizu, shvatila i EU. I zamrzla svoj novac.
Odista, ne može se biti s jednom nogom u dva (ratna) tabora.
Ne može. Ni geografski, ni vrijednosno, ni civilizacijski.
Srbija to zna. Vučić to zna. Opozicija to zna. Crkva to zna. Građani, da se ne lažemo, znaju.
I svako od njih je, svjesno ili ne, ODAVNO izabrao tabor.
Samo pojedini još glasno ne govore kuda bi i za čije pare išli dalje!
EU je to rekla umjesto njih. I zamrznula svoj novac.
Što je, u prijevodu, jedini jezik koji se u ovom dijelu Evrope razumije bez nepotpunih informacija i pogrešnih tumačenja.
CDM
