Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Priča kaže da je grupa naučnika smjestila pet majmuna u jedan kavez, a u njegovom središtu postavila ljestve, dok su na sam vrh okačili grozdove banana. Prizor je bio jednostavan, a iskušenje očigledno.
Svaki put kada bi jedan od majmuna pokušao da se popne do banana, naučnici bi odmah reagovali. Međutim, kazna nije pogađala onoga koji se penjao, nego su hladnom vodom polijevali ostale majmune. Tako je nastajala čudna logika kolektivne kazne bez lične krivice.
Nakon svega nekoliko ponavljanja, u kavezu se oblikovalo nepisano ”pravilo”: svaki pokušaj penjanja završava kaznom, ne za počinioca, nego za sve. I upravo tu počinje preobražaj ponašanja.
Već pri sljedećem pokušaju, majmun koji bi se približio ljestvama ne bi stigao ni do pola puta. Ostali bi odmah nasrnuli na njega i brutalno ga pretukli. Bez milosti i bez rasprave – samo zabrana. Ali zašto? Zato što su naučili da će svaki novi pokušaj značiti povratak kazne koju žele izbjeći.
Nakon kratkog vremena, to ponašanje se potpuno učvrstilo. Niko se više nije usuđivao penjati. A ako bi neko pokušao, odmah bi bio zaustavljen. Banane su i dalje bile tu, ali su ljestve postale ”zabranjena zona”.
A onda dolazi najopasnija faza. Naučnici tada odlučuju zamijeniti jednog od majmuna novim majmunom. Novi majmun ne zna ništa ni o hladnoj vodi ni o ”zakonu” koji je uspostavljen. Ugleda ljestve, ugleda banane i postupa po svom prirodnom nagonu: počinje da se penje. Ali čim stavi nogu na prvu prečku, preostala četvorica nasrću na njega i počinju ga tući. Vuku ga nazad, obaraju na pod, tuku ga kao da brane neko ”sveto pravilo”. Pokuša ponovo, opet bude pretučen. I treći put. Na kraju odustaje. Tako novi majmun nauči svoju ”lekciju”: ne penje se, iako ne razumije zašto.
Zatim se zamjenjuje i drugi stari majmun novim. Isti scenarij se ponavlja. Novi majmun pokuša da se popne, pa bude pretučen. Međutim, paradoks je u tome što se u premlaćivanju sada revnosno pridružuje i onaj majmun koji je ranije zamijenjen, iako nikada nije bio poliven hladnom vodom. Tuče, a ne zna razlog.
Proces zamjene se nastavlja, majmun po majmun, sve dok svih pet prvobitnih majmuna ne bude zamijenjeno. Na kraju, u kavezu ostane pet majmuna od kojih nijedan nikada nije osjetio hladnu vodu. Pa ipak, scena ostaje ista: svaki majmun koji pokuša da se popne bude odmah pretučen. Svaki pokušaj izlaska izvan ”pravila” dočekuje se nasiljem. Kada bi ih bilo moguće upitati: ”Zašto tučete onoga koji pokušava da se popne uz ljestve?”, odgovor ne bi bio objašnjenje, nego opravdanje: ”Tako smo zatekli stvari. Tako se ovdje radi.”
Narod kojem je vrana vodič završava među lešinama pasa
Ova priča o majmunima, ljestvama i bananama nije eksperiment o životinjama, koliko je dijagnoza ljudskih zajednica. Mnoga društva ne čuvaju svoje vrijednosti, nego svoje strahove i naslijeđene običaje. Čitave generacije odrastaju u uvjerenju da je opasno iskoračiti, opasno misliti drugačije, opasno pokušati, ne zato što ih neko stalno kažnjava, nego zato što su naučili da sumnjičavo gledaju svakoga ko se usudi izaći iz kolotečine. Tako se strah polahko pretvara u moral, a pokornost u društvenu vrlinu.
Vremenom se rađa nova vrsta čovjeka koji brani pravila čiji smisao ne razumije. On više nije poslušan zato što vjeruje, nego zato što se navikao. Upravo tu se rađa glupost: ne zato što je istina nestala, nego zato što više niko ne traga za njom; ne zato što je represija nametnuta, nego zato što je pokornost postala navika.
Najstrašnije je to što sistem tada više ne mora koristiti silu. Ljudi sami počinju obavljati posao tlačitelja: žrtva postaje čuvar zabrane, a potlačeni branilac okova koji ga stežu. A kada čovjek počne braniti vlastite okove, tada mu više ne trebaju ni stražari ni zidovi.
Ova priča, dakle, jasno ukazuje na štetu slijepog oponašanja, koje ubija duh pozitivne inicijative i otpora, a zatim dovodi do gubitka ličnosti i njene dezorijentacije, što dalje vodi dominaciji poraza, pasivnosti i prepuštanja drugima da oblikuju naše ponašanje.
Tako nastaje svojevrsno ”emocionalno programiranje” koje isključuje razum, razmišljanje, kritiku i reformu, zadovoljavajući se slijepim slijeđenjem vođe, čak i ako njegov poziv vodi u propast, kako je to pjesnik slikovito izrazio: ”Narod kojem je vrana vodič završava među lešinama pasa.”
Pjesnik je ovom snažnom slikom htio poručiti da izbor vođe, uzora i savjetnika nije sporedna stvar, jer od njega često zavisi i konačni ishod čovjekovog puta. Jer kao što se vrana po svojoj prirodi hrani strvinama, ona neće odvesti one koji je slijede na mjesta dobra, koristi i života, nego na mjesta propasti, nečistoće i raspadanja.
Drugim riječima, čovjek često završi tamo kuda ga vodi onaj kome je poklonio povjerenje. Ako je vodič čestit, razuman i moralan, odvest će ga prema dobru. A ako je vodič pokvaren, neznalica ili moralno iskvaren, odvest će ga u zabludu i propast.
Islam je čist od ovakve vrste slijepe pokornosti i kukavičluka. On svojim sljedbenicima ne dopušta slijepu imitaciju, stagnaciju niti prestanak razmišljanja. Allah kori narode koji su slijedili upravo takav mentalitet, ne koristeći razum: ”A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?!” (El-Bekare, 170.)
Poslanička revolucija protiv pasivnosti i stagnacije
Kur'an kao primjer navodi Allahovog poslanika Ibrahima, alejhi selam, koji nije prihvatio takvo umrtvljivanje razuma. On je pokrenuo revoluciju protiv intelektualne i društvene uspavanosti svoga naroda, koji je obožavao kipove. Zato je postao ”ummet” sam po sebi.
Onaj ko ne uzme udjela u Ibrahimovom putu, u njegovoj aktivnoj vjeri i inicijativi, šteti sebi i svrstava se među one koji su izgubili razboritost, kao što se navodi u ajetu: ”Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima.” (El-Bekare, 130.)
Kur'an, kao uputa i temeljni ustav ovog ummeta, ne oblikuje pasivnog sljedbenika, nego čovjeka inicijative, razuma i odgovornosti – čovjeka slobodnog duha koji ne pristaje na slijepo slijeđenje, niti na duhovnu inerciju i zarobljenost u naviku. Sastavni dio njegove vjerske svijesti jeste slobodarski duh koji ne počiva na rušenju reda, nego na odbijanju da se nepravda prihvati kao red.
Istinska sloboda ne počinje rušenjem vanjskih prepreka, nego unutrašnjim buđenjem čovjeka i hrabrošću da postavlja pitanja koja svi oko njega izbjegavaju. Jer društva ne propadaju onda kada se istina potiskuje, nego onda kada nestane onih koji su spremni da je nose i brane.
Saff.ba
