To mijenja čitavu sliku događaja. Govori se o državom sponzorisanoj manifestaciji na kojoj se veliča čovjek pravosnažno osuđen za genocid.
‘Navijali su mnogi u Bosni i Hercegovini za studente. Navijao sam i ja, jer svaka pobjeda nad autoritarizmom zaslužuje podršku. Ali Drina je ovih dana postavila pitanje od kojeg se više ne može pobjeći. Šta znači ‘Studenti pobeđuju’, ako taj poklič odzvanja ispod Mladićeve slike? Šta znači ‘Pumpaj’, ako ritam prati pjesma u kojoj se Bošnjaci vrijeđaju najgorim pogrdama? Dokle, Srbijo???’
Drina je ovih dana ponovo pokazala koliko rijeke pamte više od ljudi. Voda je nosila čamce, muziku, alkohol i državne zastave Srbije, ali je nosila i nešto mnogo teže: slavljenje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Samo nekoliko dana nakon obilježavanja 31. godišnjice srebreničkog genocida, Drinska regata u Bajinoj Bašti u Srbiji, pretvorena je u plutajuću pozornicu na kojoj se pjevalo ‘Ne volim te Alija’, nosile majice s likom Ratka Mladića i uzvikivalo ‘Pumpaj!’ i ‘Studenti pobjeđuju!’.
Kakva država, takva manifestacija
Sve to na manifestaciji čiji je jedan od pokrovitelja Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija Republike Srbije.
To mijenja čitavu sliku događaja. Više se ne govori o ‘pijanim pojedincima’ na nekoliko čamaca. Govori se o državom sponzorisanoj manifestaciji na kojoj se veliča čovjek pravosnažno osuđen za genocid. Govori se o zemlji koja ulaže novac u turističku manifestaciju, a zatim mirno posmatra kako se ona pretvara u karneval mržnje.
I onda se neko još čudi što povjerenja nema. Doduše, u toj Vladi je i ministrica Paunović koja bi nastavila sa etničkim
čišćenjem i Šešeljev ideološki nakot.
Studenti rade šta?
Posebno je bolan detalj koji je mnogima promakao. Između Mladićevih majica, pjesama o ‘balijama’ i uvreda upućenih Bošnjacima odjekuju pokliči ‘Pumpaj!’ i ‘Studenti pobeđuju!’. Upravo oni slogani koji su posljednjih mjeseci postali simbol studentskog otpora Vučićevom režimu.
Godinama slušamo kako Srbija ima drugu, bolju, građansku Srbiju. Slušamo da samo treba ‘sačekati smenu vlasti’ i da će se otvoriti prostor za normalnu državu. Navijali su mnogi u Bosni i Hercegovini za te mlade ljude. Navijao sam i sam, jer svaka pobjeda nad autoritarizmom zaslužuje podršku.
Ali Drina je ovih dana postavila pitanje od kojeg se više ne može pobjeći.
Šta znači ‘Studenti pobeđuju’, ako taj poklič odzvanja ispod Mladićeve slike?
Šta znači ‘Pumpaj’, ako ritam prati pjesma u kojoj se Bošnjaci vrijeđaju najgorim pogrdama?
Naravno da nije pošteno cijeli studentski pokret poistovjetiti sa grupom ljudi na jednoj regati. Upravo zato odgovornost postaje još veća. Šutnja više nije neutralan prostor. Šutnja postaje odgovor. Svaki sat bez jasne i nedvosmislene osude ostavlja utisak da je nacionalizam prihvatljiv saputnik demokratske borbe.
Demokratija i Ratko Mladić nikada nisu sjedili u istom čamcu.
Komšije, gdje ste?
Ćamil Duraković je s razlogom primijetio kako organizatori svake godine pozivaju Bošnjake na Drinu, dok učesnici tradicionalno veličaju osuđene ratne zločince. U toj jednoj rečenici nalazi se čitava politička filozofija savremene Srbije. Pozovite komšiju da zajedno gledate rijeku, a zatim mu otpjevajte pjesmu zbog koje će se sjetiti kolona smrti, masovnih grobnica, genocida i jula 1995. godine.
To se naziva turističkom manifestacijom?!?!
Ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez sasvim precizno kaže da slavljenje ratnih zločinaca predstavlja posljednju fazu genocida i dokaz spremnosti za novi. Historija dvadesetog vijeka dovoljno je puta pokazala kako svaki veliki zločin počinje pjesmom, zastavom, ‘šalom’ i navodnim folklorom. Tek mnogo kasnije dolaze kamioni, logori i grobnice.
Zato svako ko ovakve prizore naziva ‘dječačkom ludosti’, ‘pijanim ispadom’ ili ‘provokacijom’ svjesno učestvuje u pranju jedne ideologije.
Genocid nije završio kada je stala pucnjava. On verbalno i teoretski traje kroz njegovo negiranje, kroz slavljenje njegovih izvršilaca, kroz ismijavanje žrtava i kroz odgajanje novih generacija kojima će Ratko Mladić biti junak, a Srebrenica ‘laž’.
Mnogo je ljudi posljednjih mjeseci govorilo kako studenti donose novu, demokratsku Srbiju. Možda je zaista i donose. Upravo zato od njih danas treba tražiti ono što se od svake demokratske generacije mora tražiti: Jasnu riječ o genocidu i jasnu osudu Ratka Mladića.
Bez fusnota.
Bez relativizacije.
Bez objašnjenja da ‘to nisu svi’.
Jer niko razuman i ne tvrdi da jesu svi. Traži se glas onih koji tvrde da su drugačiji.
Mladićeve majice na Lomparov pogon
Ako taj glas izostane, prazninu će ispuniti Mladićeve majice na Lomparov pogon.
Ako taj glas izostane, ‘Pumpaj’ će ostati slogan koji će svi normalni ljudi pamtiti zajedno sa pjesmom ‘Ne volim te Alija’.
Ako taj glas izostane, Drinska regata postaće mnogo više od turističke manifestacije. Postaće godišnja državna procesija u slavu genocidne ideologije.
Jedan moj poznanik nedavno je izgovorio rečenicu koju sam tada smatrao pretjeranom: ‘Srpski je narod najveća sramota srpskog naroda.’
Dugo sam vjerovao da je prestroga.
Poslije još jedne Drinske regate, poslije još jedne parade veličanja zločinca Ratka Mladića, poslije još jednog urlanja nad rijekom koja spaja mjesta genocida i mjesta njegovog slavljenja, ta rečenica zvuči manje kao uvreda, a više kao očajnički vapaj upućen upravo onim Srbima koji znaju da njihovo ime vrijedi više od Mladićeve fotografije na mokroj majici.
Jer najveća bitka za Srbiju odavno se ne vodi protiv Vučića.
Vodi se protiv Ratka Mladića koji i dalje pobjeđuje u glavama prevelikog broja ljudi.
Sve dok je tako, Drinom neće ploviti regata.
Ploviće genocid.
HAYAT.BA
