Beograd je na Marakani zločincu Ratku Mladiću poklonio pijetet, a mrtvima u Srebrenici njegovu ultimativnu prijetnju. Ako tražite sliku moralnog sunovrata jednog društva, teško ćete pronaći potpuniju od stadiona koji odaje počast nečovjeku osuđenom za genocid dok prema mezarju njegovih žrtava šalje nove prijetnje.
Na beogradskoj Marakani, vidjeli ste to, pred početak utakmice Crvene zvezde i Partizana, igrači obje ekipe stali su na centar terena i minutom šutnje odali počast Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom za genocid u Srebrenici, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje Sarajeva i druge zločine. Delije i Grobari besramno su se ujedinili u slavljenju njegovog imena, dok je na tribini osvanuo transparent “Pravac Potočari“, Mladićeva zapovijed iz jula 1995. godine, izgovorena dok je njegova vojska ulazila među desetine hiljada prestravljenih bošnjačkih civila.
Svi znamo šta je bilo poslije
Poslije te rečenice došli su autobusi, odvajanja muškaraca i dječaka, zarobljavanja, strijeljanja, bageri, primarne pa sekundarne masovne grobnice, raskomadana tijela i majke koje će decenijama čekati da im pronađu još jednu kost djeteta. Zato “Pravac Potočari“ danas ima sasvim precizno i određeno značenje. To je slavljenje puta prema genocidu i poruka njegovim preživjelim žrtvama da ideologija njihovih ubica još pamti adresu.
Majke Srebrenice razumjele su poruku bolje od svih fudbalskih saveza, političara i profesionalnih relativizatora zajedno, pa su je nazvale prizivanjem genocida i poručile da Potočari danas imaju svoje čuvare, da četnička ideologija tamo više nikada neće kročiti i da šutnja pred takvim porukama znači saučesništvo u normalizaciji mržnje.
Deluzije razvaljenog društva
Zamislite dokle jedno društvo mora moralno propasti da bi ritual namijenjen žrtvama poklonilo njihovom krvniku. Minut šutnje predstavlja civilizacijsku gestu kojom živi mrtvome priznaju dostojanstvo i ostavljaju mu komadić zajedničkog vremena, a Beograd i Marakana su tih šezdeset sekundi poklonili čovjeku pod čijom su komandom hiljade ljudi završile pred streljačkim vodovima i u masovnim grobnicama. Istovremeno je njihovim porodicama sa tribine poslana rečenica izgovorena na početku njihovog pakla.
Krvniku pijetet, žrtvama prijetnja
Teško je zamisliti čistiju esenciju zla, jer zlu nakon ubistva i ništenja ljudskog tijela treba još jedna pobjeda, ona nad pamćenjem. Treba mu društvo spremno da zločinca pretvori u heroja, presudu u neprijateljsku zavjeru, genocid u nacionalni podvig, a mjesto stradanja u metu nove simboličke agresije. Tek tada ubijanje dobija svoju drugu generaciju, onu rođenu poslije rata, odraslu dovoljno daleko od krvi da bez grižnje savjesti može nositi krvnikovu sliku i urlati njegovu zapovijed.
I kakva je samo groteska da sve to rade navijači Crvene zvezde i Partizana.
Četnik i Kokarda, umjesto Partizana i Zvezde
Jedan klub nosi petokraku, drugi se zove Partizan, a oba su te večeri svoje antifašističko nasljeđe bacila pod noge Ratku Mladiću.
Nije im prvi put.
Nakon ovoga bi bilo pristojnije prema historiji da promijene imena i simbole, pa neka se jedan zove Četnik, a drugi neka na grb stavi srebrnu kokardu. Barem bi ikonografija odgovarala ideologiji, a mrtvi partizani bili pošteđeni groteske u kojoj se njihova imena i simboli koriste kao scenografija za slavljenje čovjeka osuđenog za genocid.
Delije i Grobari mogu se mrziti cijele godine, razbijati jedni drugima glave, otimati transparente, dijeliti Beograd na sjever i jug i glumiti dva nepomirljiva svijeta, ali ih Ratko Mladić ujedinjuje bolje od bilo kojeg derbija. Ispod crvene zvijezde i imena Partizana izronila je ista ideologija, ista kokarda i isti pravac prema mjestu na kojem leže njene žrtve.
Zato mi je posebno odvratna priča o “navijačkim incidentima“ i “grupi huligana“. Huligan razbije sjedalicu, zapali baklju ili se potuče ispred stadiona. Ovdje je riječ o kolektivnom političkom ritualu u kojem se određuje ko zaslužuje pijetet, ko će biti upamćen kao heroj i kakva će poruka biti poslana njegovim žrtvama. Partizanovi navijači već su nekoliko dana ranije veličali Mladića uz zastave Republike Srpske, dok je Memorijalni centar Srebrenica zbog sličnog ponašanja navijača Crvene zvezde zatražio trajno isključenje tog kluba iz UEFA-inih takmičenja. I nemojte više tim ljudima objašnjavati ko je bio Ratko Mladić.
Znaju!
Iz zločinačke prošlosti u zločinačku budućnost
Upravo transparent “Pravac Potočari“ dokazuje koliko dobro znaju. Čovjek mora znati šta su Potočari da bi njihovo ime pretvorio u prijetnju, mora znati ko je izgovorio tu rečenicu i šta je nakon nje uslijedilo da bi razumio zašto će je majka ubijenog dječaka doživjeti kao ponovno otvaranje groba. Njima historijska lekcija ne nedostaje; oni su lekciju pročitali i odabrali stranu. To je mnogo strašnije od neznanja.
Trideset i jednu godinu poslije genocida Majke Srebrenice moraju ljudima sa beogradskih tribina poručivati da četnička ideologija više neće kročiti među mezare njihove djece. Žene kojima je Mladićeva vojska uzela sinove i muževe danas moraju čuvati i uspomenu i grobove od ideologije koja bi ponovo došla u Potočare makar na transparentu, u pjesmi, pod zastavom, kroz navijački čopor.
Evrope nigdje po običaju
A Evropa neka dobro pročita njihovu rečenicu da šutnja pred ovakvim porukama znači saučesništvo u normalizaciji mržnje. Jer upravo je šutnja najjeziviji simbol cijelog događaja. Beogradski stadion šutio je Ratku Mladiću iz poštovanja, a evropske institucije sada imaju priliku pokazati hoće li šutjeti njegovim slaviteljima iz kukavičluka. Između te dvije šutnje odrasta generacija kojoj se genocid predaje kao porodična legenda, navijačka pjesma i nacionalni ponos.
Kad majke čuvaju mrtvu djecu
I zato će od svega što se dogodilo ostati jedna slika koja bi morala proganjati svakoga ko još govori o suočavanju Srbije sa prošlošću: desetine hiljada ljudi miruju, igrači stoje na centru, utakmica je zaustavljena, a šezdeset sekundi ljudskog dostojanstva pripada Ratku Mladiću.
Nekoliko stotina kilometara dalje leže njegove žrtve. Njima je iz Beograda stiglo nešto drugo. “Pravac Potočari.“
Majke Srebrenice odgovorile su da Potočari imaju svoje čuvare, i možda poslije svega više ništa ni ne treba dodavati. Strašno je dovoljno što trideset jednu godinu nakon genocida majke još moraju čuvati mrtvu djecu od živih slavitelja njihovog krvnika.
plenum.ba
