“U izvještaju Komande 22. lake pješadijske brigade Prvog krajiškog korpusa VRS od 21. augusta 1992. godine, koji potpisuje Boško Peulić, za Korićanske stijene doslovno stoji: ‘Kolona se zaustavila na lokaciji Korićanskih stijena i nad muslimanskim civilima je izvršen GENOCID, a u tome učestvovale vojska i policija’. Riječ genocid, dakle, nije izgovorio neko iz Sarajeva, Haaga ili New Yorka. Upisana je u dokument vojske koja je taj sistem stvarala i kreirala. A Prijedor je predstavljao nekažnjeni pilot-projekat genocidne namjere.”
ZA RADIO SARAJEVO.BA PIŠE DRAGAN BURSAĆ
Danas su u Kamičanima ukopani posmrtni ostaci još pet prijedorskih žrtava. Pet ljudi ubijenih prije trideset i četiri godine. Pet porodica koje su decenijama čekale nekoliko kostiju kako bi napokon mogle izgovoriti posljednje zbogom i pomolit se. Pet života koje su ubice pokušale izbrisati tri puta – prvi put mecima, drugi put bagerima, a treći put zaboravom.
Prijedorska laboratorija zločina
Prijedor je postao laboratorija skrivanja zločina u kojoj su ljudi ubijani, zakopavani, potom iskopavani, komadani i premještani iz jedne masovne grobnice u drugu, uz uvjerenje zločinaca da će vrijeme dovršiti ono što metak nije mogao, izbrisati tragove, zatrti sjećanje i umrtviti savjest. Vrijeme, međutim, nije sačuvalo njihovu tajnu; sa svakom godinom umnožavalo je pitanja, otvaralo nove grobnice i širilo optužnicu protiv onih koji su vjerovali da zemlja može zauvijek sakriti istinu.
U Prijedoru je, podsjećam, ubijeno 3.176 civila, među njima 102 djece. Djeca, žene, starci, komšije, ljekari, profesori, rudari, trgovci. Ubiti dijete predstavlja najgoru rečenicu koju ljudska civilizacija može napisati, a Prijedor je tu rečenicu ispisivao i realizovao u stvarnosti mjesecima, planski, hladno i sistematski. Svako guranje tog grada u fusnotu balkanske historije predstavlja novo nasilje nad mrtvima i novo poniženje za njihove porodice koje već tri i po decenije sahranjuju po nekoliko kostiju umjesto svojih najmilijih.
Godinama se vodi iscrpljujuća rasprava o pravnoj kvalifikaciji prijedorskih zločina, kao da nekoliko riječi u sudskim presudama može promijeniti razmjere užasa, kao da hiljade mrtvih čekaju terminološku potvrdu vlastite smrti ili kao da Omarska, Keraterm, Trnopolje i na koncu Tomašica nisu sami po sebi postali univerzalni simboli ljudskog sunovrata.
U Kozarcu klanjana kolektivna dženaza: Pet žrtava zločina iz 1992. pronašlo konačni smiraj
Priznanje genocida od strane VRS
A onda se pojavi dokument koji dolazi upravo iz sistema Vojske Republike Srpske.
U izvještaju Komande 22. lake pješadijske brigade Prvog krajiškog korpusa VRS od 21. augusta 1992. godine, koji potpisuje Boško Peulić, za Korićanske stijene doslovno stoji:
“Kolona se zaustavila na lokaciji Korićanskih stijena i nad muslimanskim civilima je izvršen GENOCID, a u tome učestvovale vojska i policija.”
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Riječ genocid, dakle, nije izgovorio neko iz Sarajeva, Haaga ili New Yorka. Upisana je u dokument vojske koja je taj sistem stvarala i kreirala. Takvi dokumenti razbijaju propagandu snažnije od hiljada političkih govora, jer dolaze iz samog srca mehanizma tame koji je proizvodio smrt.
Prijedor je predstavljao nekažnjeni pilot-projekat genocidne namjere. U njemu su usavršavani logori, masovna protjerivanja, industrijska ubistva civila, eliminacija intelektualne elite, uništavanje kulturne baštine, prikrivanje tijela i proizvodnja kolektivne šutnje. Srebrenica je tri godine kasnije predstavljala završni čin iste politike, njenu kulminaciju i konačni dokaz do kakvih razmjera može narasti ideologija kojoj se na vrijeme ne stane na put. Bez razumijevanja Prijedora nemoguće je razumjeti logiku genocida, njegov razvoj, njegove metode i njegov završni čin u Srebernici, u julu 1995. godine.
Nikad glavu dolje!
Na današnjoj dženazi reisul-ulema Husein ef. Kavazović izgovorio je riječi koje daleko nadilaze vjerski okvir. Govorio je o svetoj dužnosti istrajavanja u pravnoj borbi, o obavezi da oni koji znaju za grobnice progovore, o odgovornosti prema mrtvima i živima, ali i o opasnoj zabludi da se čovjek može spasiti povijanjem glave pred zlom.
U tim riječima sadržana je jedna od najvažnijih lekcija naše historije. Zlo se nikada nije zaustavilo pred pognutom glavom. Svaka pognuta glava predstavlja novu dozvolu nasilniku, a svaka šutnja dodatni prostor za dželata. Kavazović je govorio o moralnoj budnosti, o zajedništvu koje nije politički slogan nego pitanje biološkog opstanka naroda koji i danas traga za stotinama svojih nestalih.
Zločin se isplati, najveći-najviše?!
Tu se otvara možda i najteže pitanje naše epohe. Moj prijatelj, Andrej Nikolaidis ovih ga je dana ogolio do same srži, bez diplomatskih rukavica i bez iluzija koje međunarodna zajednica decenijama prodaje žrtvama.
– Andrej Nikolaidis.
Te riječi zvuče monstruozno upravo zato što precizno opisuju svijet u kojem živimo.
Republika Srpska nakon genocida nije nestala; politički je ojačala. Ratni ciljevi etničkog čišćenja pretočeni su u administrativnu stvarnost, teritorija osvojena masovnim zločinima i genocidom ostala je gotovo netaknuta, reparacija nema, političke posljedice gotovo da ne postoje, dok ideologija koja je vodila rat nastavlja živjeti kroz institucije, udžbenike, medije i svakodnevni javni govor. Nekolicina pojedinaca završila je iza rešetaka, dok su rezultati njihovog zločina ostali ucrtani na karti Bosne i Hercegovine.
Snažne poruke iz Kamičana: “Negiranje zločina vodi novim tragedijama”
Takva poruka predstavlja brutalnu lekciju koju savremeni svijet šalje budućim zločincima. Oni ne proučavaju presude međunarodnih sudova; mnogo pažljivije gledaju kartu i zaključuju da teritorija osvojena silom ostaje u rukama osvajača, dok kazna pogađa tek mali broj izvršilaca.
Zbog toga Nikolaidisova misao zvuči toliko uznemirujuće. Ona ne opisuje svijet kakav bismo željeli, nego svijet kakav su međunarodna politika i međunarodno pravo svojim odlukama oblikovali, tu prd našim očima i oborenim glavama, na šta ukazuje reis Kavazović.
Činjenice NE MOGU SAME pobijediti laž
Prijedor je zbog toga najveća masovna grobnica istine na Balkanu. U njegovoj zemlji zakopana su tijela hiljada ljudi, ali zajedno s njima i iluzija da će činjenice same pobijediti laž, da vrijeme automatski donosi katarzu i da međunarodna pravda sama proizvodi moral. Svake godine nekoliko tabuta razbije tu iluziju, dok ispod zemlje ostaju stotine onih čija imena još čekaju svoje kosti.
Najstrašnije pitanje ni danas nije koliko je ljudi ubijeno. Najstrašnije pitanje glasi: Ko zna gdje su njihove kosti?
Neko zna.
Neko je gledao kamione.
Neko je vozio bagere.
Neko je kopao.
Danas taj neko prolazi ulicom pored vas, kupuje hljeb, vodi unuke u školu i svake večeri liježe sa koordinatama masovne grobnice u glavi. Šutnja koje traje trideset četiri godine odavno je prestala biti ljudska slabost; ona je (p)ostala nastavak zločina drugim sredstvima, saveznik ubica i posljednja zemlja koja još skriva njihove tajne.
Svijete, pristaješ li na zlo, pitaju Kamičani?
Kamičani zato svakog ljeta predstavljaju mnogo više od mjesta dženaze. Tamo se pod bijelim nišanima podiže optužnica protiv svijeta koji je pristao da masovne grobnice postanu geografski pojam, a pravda godišnji komemorativni govor. Prijedor i Kozarac odavno nadilaze geografiju. Oni predstavljaju ogledalo epohe u kojoj žrtve još tragaju za kostima svojih najmilijih, porodice za istinom, društvo za hrabrošću, a međunarodni poredak za izgubljenim moralnim autoritetom.
Dok posljednja kost čeka svoje vezivno ime, posljednja grobnica svoju istinu, a posljednji nalogodavci i njihovi politički nasljednici uživaju plodove projekta zbog kojeg su hiljade ljudi ubijene, svaka nova dženaza u Kamičanima postaje dokaz da zločin nije završio onoga dana kada su utihnuli pucnji. On traje kroz šutnju, kroz poricanje, kroz skrivanje masovnih grobnica i kroz političke rezultate ostvarene etničkim čišćenjem.
Upravo zato Prijedor i Kozarac ostaju moralni ispit Bosne i Hercegovine, ali i Evrope koja je godinama obećavala da se nakon Drugog svjetskog rata takvo zlo više nikada neće ponoviti. Obećanje je palo zajedno sa prvim logorima u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, a potpuno se raspalo u julu 1995. godine u Srebrenici.
Zato posljednja rečenica ove priče ne pripada politici, sudovima ni diplomatiji. Ona pripada suštoj istini.
Ako je Srebrenica ime genocida, onda mu je Prijedor prezime.
