Gledam sramni skup podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću u Banjaluci, gledam ga iz Banjaluke, iz svog grada, i nešto se mislim: Pustite ih! Dajte im najveće trgove, najjače razglase i sve kamere ovoga svijeta, neka konačno bez naših prevoda pokažu ko su, šta slave i kome zahvaljuju “za sve“. Trideset godina ih uvjeravamo da nisu ono što nam uporno govore da jesu. Možda je krajnje vrijeme da prestanemo. Kad već viču “Svi smo mi Ratko Mladić“, red je da ih jednom ozbiljno shvatimo i povjerujemoi!

Piše: Dragan Bursać za Start 

Gledam sramni skup podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću u Banjaluci, gledam ga iz Banjaluke, iz svog grada, i nešto se mislim: Pustite ih! Pustite ih konačno do kraja. Nemojte ih urazumljivati, nemojte ih prevaspitavati, nemojte im objašnjavati ko je bio Ratko Mladić, šta je radio i za šta je pravosnažno osuđen. Znaju oni sve to bilje od vas. Upravo zato su došli.

Pustite ih, sve će vam reći!

Pustite ih da govore, marširaju, pale svijeće, razvlače transparente, zakazuju parastose, organizuju kolone i odlaze na sahranu zločincu. Dajte im kamere, mikrofone i prve minute dnevnika. Neka se legitimišu imenom, prezimenom i licem. Neka ih vidi Evropa koju godinama uvjeravamo da je sve to nekakav incident, rubna pojava, šačica ekstremista, nekoliko ludaka zarobljenih u devedesetim. Neka ih vidi cijeli svijet! Neka konačno čuje ono što mi slušamo više od trideset godina.

Jer na Trgu Krajine nisu stajali ljudi koji nisu čuli za Srebrenicu. Nisu tamo došli ljudi kojima niko nije rekao za Sarajevo, masovne grobnice, progone, istrebljenja i ubistva. Stajali su ljudi u 2026. godini, poslije svih presuda, svih dokaza, svih ekshumacija i svih pronađenih kostiju, pa razvili transparent: „Komandante, hvala ti za sve!“

Hvala vam!

E pa, hvala i vama.

Hvala vam što ste došli.

Hvala vam što ste se predstavili.

Hvala vam što ste nam uštedjeli još jedan besmisleni seminar o pomirenju, još jednu konferenciju o “suočavanju s prošlošću” i još jedno naše očajničko objašnjavanje svijetu kako vi zapravo ne mislite ono što govorite.

Emir Suljagić je to precizno sažeo:

„Naš narod se presamiti pokušavajući uvjeriti Srbe (dominantnu većinu) da ne treba žaliti za ili slaviti nepomenika koji je nedavno umro u Haagu. Ne treba to činiti. Naprotiv, treba im dati najveće platforme i najjače megafone. Treba pustiti da ih čuje cijeli svijet. Da i cijeli svijet vidi i čuje ono što mi gledamo i slušamo već više od 30 godina. Kad već govore svojim glasom i svojim riječima, ne treba im stajati na putu.“

Upravo tako.

Dosta je naših megafona kojima objašnjavamo njihove megafone.

Jer kada ljudi izađu na Trg Krajine u Banjaluci i razviju transparent „Komandante, hvala ti za sve!“, onda valja poštovati njihovu sposobnost da sastave prostu rečenicu i razumjeti je upravo onako kako su je napisali.

Hvala ti za sve.

A znamo šta ulazi u to „sve“.

Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija, prisilnog premještanja, terorisanja stanovništva Sarajeva, protivpravnih napada na civile i uzimanja pripadnika UN-a za taoce. Deset od jedanaest tačaka optužnice završilo je osuđujućom presudom.

I onda ljudi izađu na trg i napišu: Hvala ti za sve.

Pa dobro.

Vjerujmo im.

Zašto smo razvili tu čudnu potrebu da odraslim ljudima prevodimo ono što su sami rekli? Zašto poslije svakog murala, pjesme, skupa, parastosa i političkog hvalospjeva kreće čitava industrija navijenih tumača koja nas uvjerava kako oni zapravo nisu mislili ono što su mislili i rekli? Zašto žrtva mora biti beskonačni psihoterapeut društvu koje tri decenije odbija elementarnu moralnu činjenicu da je masovno ubijanje ljudi zločin, makar ga počinio general „naše“ vojske?

Pale. Višegrad. Zvornik. Istočno Sarajevo. Banjaluka….

Pustite kamere neka snimaju.

Neka se vidi.

Neka se čuje.

Neka do kraja zasmrdi taj zadah nečovještva koji smo trideset godina pokrivali parfemom regionalnog pomirenja, projekata, konferencija, panela, seminara, NVO ubleha, grantova i beskrajnih sesija na temu “suočavanja s prošlošću“. Suočili smo se, evo. Prošlost je sama izašla na trg, ponijela transparent i zahvalila Ratku Mladiću “za sve“ pa tako krvavih zuba gleda u mračnu budućnost.

I svi su tu i svi sve znaju

A politička scena Republike Srpske savršeno prati taj ritam.

Draško Stanivuković najavljuje odlazak na Mladićevu sahranu, govori o generalu kojeg je poziv izabrao da “brani našu otadžbinu i našu zemlju“, pa na kritike odgovara kako se zbog toga neće „ni počešati“.

Odlično.

Ni mi njega više nemojte češati.

Nemojte mu objašnjavati presude Haaškog tribunala. Zna ih. Nemojte mu objašnjavati Srebrenicu. Zna. Nemojte mu pričati o Sarajevu, Markalama, hiljadama ubijenih civila, djeci ubijenoj snajperima i granatama. Zna i to. Stanivuković je po svom sudu obrazovan čovjek, političar, gradonačelnik jednog od najvećih gradova Bosne i Hercegovine i lider političke organizacije. Ima internet. Ima televizor. Ima pristup presudama. Njegov problem nije nedostatak informacija.

Njegova izjava jeste informacija.

Informacija o njemu.

I tu dolazimo do najveće zablude dobrog dijela bosanskohercegovačke javnosti, posebno one koja tri decenije pokušava pronaći “umjerenu alternativu“ u političkom prostoru Republike Srpske. Milorad Dodik će slaviti Mladića. Draško Stanivuković će otići na njegovu sahranu. Nebojša Vukanović će u njegovoj biografiji tražiti vojničke vrline. Jedni će biti glasniji, drugi pristojniji, treći će birati pažljivije riječi, ali se kod Ratka Mladića vrlo često završi ista priča.

Tu maske padaju same.

I zato ih više ne treba ponovo navlačiti.

Ne postoji kolektiva genocidnost, ali se oni vraški trude da me demantuju!

Godinama se upinjem da svijetu objasnim kako nema kolektivne krivice i kolektivne genocidnosti. I potpuno sam u pravu: Krivična odgovornost uvijek pripada konkretnim ljudima, a narod sam po sebi ne može biti osuđen za krivično djelo. To je civilizacijska, pravna i moralna činjenica.

Ali postoji nešto drugo, o čemu se mora govoriti bez kukavičluka: društvena odgovornost za odnos prema zločinu.

Niko nije genocidan rođenjem, prezimenom, nacijom ili vjerom. Ali čovjek može svjesno izabrati da slavi čovjeka osuđenog za genocid. Može mu nacrtati mural. Može mu pjevati. Može nositi njegovu sliku. Može zahvaljivati “za sve“. Može svoju djecu učiti da je zločinac heroj. Može glasati za političare koji tu istu poruku ponavljaju. Može tri decenije učestvovati u proizvodnji društva u kojem je Ratko Mladić moralni uzor.

I za taj izbor odgovornost pripada njemu.

Zato, kada neko vikne „Svi smo mi Ratko Mladić“, nema potrebe da trčimo za njim i uvjeravamo ga da nije.

Čovjek se upravo predstavio.

Predstavite se!

Kada neko kaže da je “svaki Srbin Mladićev vojnik“, jedini pristojan odgovor jeste da govori u svoje ime. Neka kaže svoje ime i prezime, neka stane pred kameru, neka objasni zašto želi biti vojnik čovjeka osuđenog za genocid. Neka tu odluku ponese kroz život. Ali neka konačno prestane očekivati da će mu žrtve njegovog heroja popravljati biografiju i objašnjavati svijetu da on zapravo nije ono čime se sam ponosi.

Tu je granica.

Jer među Srbima ima ljudi koji su se Mladiću suprotstavljali, ljudi koji su svjedočili protiv ratnih zločinaca, novinara, aktivista, porodica žrtava, dezertera i običnih građana kojima je kult zločinca odvratan. Njih bi upravo Mladićevi obožavaoci najradije izbrisali svojim “svi smo mi“. Zato im taj poklon ne treba dati.

Ali svakom pojedincu koji dobrovoljno kaže „ja sam Ratko Mladić“ treba priznati barem jedno: jasnoću.

Predstavio si se.

Hvala.

Trideset godina slušamo kako moramo graditi mostove. Most ima smisla dok sa druge strane postoji neko ko želi preći preko njega. Kada sa druge strane stoji čovjek sa Mladićevom slikom i zahvaljuje mu “za sve“, možda je vrijeme da prestanemo crtati imaginarne prolaznike i pogledamo čovjeka koji zaista stoji pred nama.

Zato ih pustite.

Pustite Banjaluku da se snima. Pustite Pale. Pustite Zvornik. Pustite političare da govore. Pustite Dodika, Stanivukovića, Vukanovića i svakog pojedinca koji želi stati pred kameru i objasniti svoj odnos prema Ratku Mladiću.

Bez naših fusnota.

Bez naših opravdanja.

Bez naše infantilne nade da odrasli ljudi zapravo ne razumiju vlastite riječi.

Neka svijet vidi koliko ih je. Neka vidi koliko su glasni. Neka vidi ko ih predvodi. Neka vidi ko im daje političku legitimaciju. Neka vidi koliko duboko kult osuđenog ratnog zločinca može prodrijeti u jedno društvo kada se njeguje generacijama.

A kada ponovo podignu transparent “Komandante, hvala ti za sve“, nemojte ih pitati šta su htjeli reći.

Rekli su.

I prvi put nakon trideset godina možda bismo im morali ukazati elementarno poštovanje koje dugujemo odraslim ljudima:

povjerovati im.

P.S.

Na istom ovom trgu aprila 2022. održan je bizarni skup “Narodni skup Sloboda”

Boris Dežulović će zapisati:

“Na nečemu nazvanom “Narodni skup Sloboda” u Banjaluci se tako pod srpskim zastavama okupilo nekoliko hiljada učesnika iz svih krajeva i početaka Republike Srpske, a među govornicima na Trgu Krajine obreo se i profesor prava Radomir Lukić, odani pretorijanac Radovana Karadžića. “Ovaj skup nije organizovan da vam se kaže šta trebate da radite, nego da nam vi kažete šta treba da radimo za vas. To trebaju da čuju zapadne vlade! Zbog toga ću vam postaviti nekoliko pitanja, a od snage vašeg odgovora zavisiće da li će da čuju oni koji treba da čuju. Zato ću vas pitati…”, najavio je Lukić uz glasno odobravanje, pa dramatično pogledom zaokružio prepun trg: “Jeste li vi genocidan narod?”

Na što mu je nekoliko hiljada Srbalja na sav uglas složno odgovorilo: “Jesmo!”

Ko sam ja da se miješam u narodne stavove i uvjerenja!

STARTBIH.BA