Ko je Sarajlije uvjerio da svoju širinu moraju dokazivati tolerisanjem onih koji slave ljude odgovorne za njihovo ubijanje i da je važnije da ih Beograd proglasi “normalnim i dobrim“ nego da sačuvaju vlastito dostojanstvo? Tu priča prestaje biti samo o Lidiji Vukićević. Ona tek koristi prostor koji joj je ostavljen.

Piše: Dragan Bursać za Start 

Srbijanska netalentovana glumica u vječnom pokušju Lidija Vukićević sjedi u sarajevskom hotelu, snima seriju po Sarajevu, šeta Vilsonovim, uzima honorar za svoj posao i iz glavnog grada države nad kojom je Ratko Mladić četiri godine provodio vlastitu verziju pakla poručuje da se tog čovjeka neće odreći.

I zaista, zašto bi se odricala bilo čega kada je naučila da Bosna i Hercegovina može progutati gotovo svako poniženje, pod uslovom da ga nazovemo umjetnošću, saradnjom, pomirenjem ili regionalnim povezivanjem?

Ko je Bos, a ko Hadžija?

Lidija Vukićević je, za one koji ne znaju, na društvenim mrežama podržala objavu posvećenu pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, uz poruku “Generale, živjet ćeš vječno“, a istovremeno u Sarajevu snima seriju “Bos il’ Hadžija“ Envera Puške. Nakon reakcija javnosti otišla je još dalje i poručila da ostaje “Srpkinja koja žali Ratka Mladića“, da se svojih stavova neće odreći i da je slobodno mogu uhapsiti. Čovjek bi rekao da je time priča završena.

Kod nas tek počinje.

Jer nije sve do Lidije.

Jeste mnogo toga do Lidije, naravno. Odrasla žena odgovara za svoje riječi, svoje političke stavove i svoje moralne izbore, da ne kažem sunovrate. Pogotovo žena koja je osam godina bila članica Šešeljeve Srpske radikalne stranke i poslanica te stranke, a Vojislava Šešelja nazivala „velikim kavaljerom i gospodinom“.

Međutim, Lidija Vukićević može sebi dozvoliti ovakav bezobrazluk upravo zato što je neko oko nje godinama brižljivo gradio ambijent u kojem se takav bezobrazluk isplati.

To je naš dio priče.

Malo više je do nas

Bosanskohercegovačka kulturna scena razvila je gotovo patološku potrebu da vlastitu submisivnost predstavlja kao kosmopolitizam. Dovoljno je da neko dođe iz Beograda, izgovori dvije rečenice o ćevapima, Baščaršiji i „divnim ljudima“, pa da mu se širom otvore vrata festivala, televizija, predstava, serija, grantova, pozornica i medija. Njegova politička biografija tada postaje nepristojna tema, njegovi stavovi privatna stvar, a svako pitanje o tome proglašava se provincijalizmom.

A Lidija? Lidija je samo shvatila pravila ove submisivne igre.

Dođeš u Sarajevo, radiš, fotografišeš se po gradu, primaš aplauze i istovremeno veličaš čovjeka čija je vojska Sarajevo držala pod opsadom, uništavajući ga.

I još se naljutiš kada domaćin primijeti izvjesnu nepristojnost u cijeloj stvari.

Pokušajte tu situaciju preseliti bilo gdje gdje društvo posjeduje minimum samopoštovanja.

Zamislite ako možete ovo

Zamislite njemačku glumicu koja u Izraelu snima seriju, a onda iz Tel Aviva javno oplakuje Heinricha Himmlera, veliča njegovu vojničku veličinu i poručuje Izraelcima da se svojih uvjerenja neće odreći. Zamislite produkciju koja poslije toga raspravlja treba li nastaviti snimanje, kolege koje objašnjavaju kako umjetnost mora spajati ljude i javnost kojoj se sugeriše da bude tolerantna.

Teško ide čak i kao misaoni eksperiment.

U Bosni i Hercegovini ide u realnosti bez većih problema.

A Lidija po svom

Lidija je u međuvremenu otišla još dalje pa Mladića nazvala “našim velikim generalom“, objasnila da će podržavati “sve naše nacionalno“ čak i kada je “među Muslimanima i Hrvatima“, te čitavu stvar začinila pričom kako Srbi “nikad nisu bili vinovnici rata“.

I tu se konačno vidi dubina problema.

Žena stoluje u Sarajevu i iz Sarajeva relativizira historiju Sarajeva, slavi komandanta vojske koja je taj grad godinama terorisala i pritom se predstavlja kao žrtva nekakve ostrašćene grupe.

A mi sad kobiva analiziramo Lidiju.

Par pitanja

Mene mnogo više zanima ko joj je omogućio da pomisli kako je sve to sasvim normalno???

Ko je proizveo društvo u kojem se pristojnost uvijek zahtijeva od žrtve? Ko je decenijama uvjeravao Sarajlije da moraju dokazivati svoju širinu tako što će tolerisati i one koji slave ljude odgovorne za njihovo ubijanje? Ko je napravio kulturni model u kojem je važnije da nas u Beogradu proglase “normalnim“ nego da sami sebi postavimo granicu ispod koje ljudsko dostojanstvo više ne ide?

Tu više nema mnogo veze sa Lidijom Vukićević.

Ona koristi prostor koji smo joj ostavili.

Naša kulturna submisivnost toliko je duboka da smo počeli brkati otvorenost sa samoponiženjem. Otvoren grad prima ljude različitih uvjerenja, kultura i identiteta. Samoponižen grad pruža pozornicu čovjeku koji slavi njegovog krvnika, pa još strepi hoće li ga uvrijediti ako mu kaže da je prešao granicu.

Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Sarajevo u toj biografiji predstavlja mjesto sistematskog terorisanja civila, snajperske i artiljerijske kampanje koja je trajala godinama.

Prema tome, ovdje nema nikakve velike filozofske dileme.

Hvala i doviđenja Lidija!

Lidija ima pravo da pokaže ko je.

Pokazala je.

Sad je red da Bosna i Hercegovina pokaže ima li imalo samopoštovanja.

Jer poslije trideset godina više vrijeđa naša spremnost da sve progutamo nego Lidijina spremnost da nam to servira.

STARTBIH.BA