Postoje trenuci kada politička šutnja više nije neutralnost. Postoje postupci koji se ne mogu opravdati dnevnom politikom, koalicionim sporazumima, parlamentarnom većinom ili potrebom za očuvanjem vlasti.
I postoje političke poruke koje, upravo zbog funkcije onoga ko ih šalje, prestaju biti privatni stav i postaju pitanje države.
Javno saučešće Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore i predsjednika Nove srpske demokratije, povodom smrti Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, upravo je takav čin.
Mandić je saučešće uputio Darku Mladiću „u svoje i u ime Nove srpske demokratije“. Ratko Mladić je pred međunarodnim pravosuđem pravosnažno osuđen, između ostalog, za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, progon, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. Zato se danas ne smije raspravljati samo o tome da li neko ima pravo privatno izraziti saučešće porodici preminulog.
Naravno da ima. Ali predsjednik parlamenta nije samo privatno lice. Kada predsjednik najvišeg zakonodavnog doma jedne države javno izražava saučešće porodici čovjeka čija je individualna krivična odgovornost za genocid i druge najteže ratne zločine pravosnažno utvrđena, njegov čin ima političku i međunarodnu težinu. To je činjenica od koje ne smijemo pobjeći. Pitanje više nije šta Mandić misli. Pitanje je šta njegova politika proizvodi.
Crna Gora je država koja se deklarativno opredijelila za članstvo u Evropskoj uniji. Crna Gora je država koja je prihvatila principe međunarodnog prava i koja je podržala međunarodni sistem krivične pravde uspostavljen nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Crna Gora je država koja želi da bude dio evropskog političkog i vrijednosnog prostora.
A Evropska unija nije samo ekonomski prostor. Nije samo fond. Nije samo sloboda kretanja. Nije samo otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Evropska integracija podrazumijeva i odnos prema ljudskim pravima, vladavini prava, žrtvama, međunarodnom pravu i presudama međunarodnih sudova. Zato je krajnje vrijeme da se postavi jednostavno pitanje: Može li čovjek koji sa funkcije predsjednika Skupštine šalje političku poruku pijeteta prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu istovremeno predstavljati evropski put Crne Gore? Ako može, onda moramo pitati šta danas znači „evropski put“. Ako ne može, onda moramo pitati zašto se od institucija države, parlamentarne većine i međunarodne zajednice očekuje da na takvu poruku pređu bez ozbiljnih političkih posljedica.
Mandićev čin nije izolovan incident. Ovaj slučaj ne možemo posmatrati izvan političkog konteksta u kojem je nastao. Andrija Mandić je političar sa dugom i dobro poznatom političkom biografijom, uključujući javno deklarisano pripadanje tradiciji srpskog nacionalnog i četničkog političkog nasljeđa. Upravo zato njegova poruka povodom smrti Ratka Mladića ne može biti tretirana kao slučajna, nevažna ili potpuno lišena političkog značenja. Ovdje nije riječ o tome da li nekome treba oduzeti pravo na privatna osjećanja. Ovdje je riječ o tome da najviši funkcioneri države moraju razumjeti razliku između privatnog osjećanja i javne političke poruke. Kada tu razliku ne razumiju – ili je svjesno brišu – onda posljedice više nisu private – one postaju državne.
Hrvatska je već poslala ozbiljno upozorenje. O ovoj činjenici crnogorska javnost mora govoriti bez diplomatskog uljepšavanja. Hrvatska je 2024. godine Andriju Mandića proglasila nepoželjnom osobom, zajedno sa Aleksom Bečićem i Milanom Kneževićem. Danas, nakon njegove javne poruke povodom smrti Ratka Mladića, iz Hrvatske ponovo dolaze oštre reakcije. Predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora Andro Krstulović Opara upozorio je upravo na problem koji više ne može biti ignorisan: kakvu poruku ovakvi postupci šalju o političkom pravcu Crne Gore i njenoj evropskoj perspektivi. To nije pitanje koje treba odbaciti kao „miješanje susjeda u unutrašnje stvari Crne Gore“. To bi bilo krajnje neodgovorno. Jer Hrvatska nije samo susjedna država. Ona je članica Evropske unije.
A ako jedna država članica EU upozorava da političko djelovanje jednog od najviših funkcionera Crne Gore dovodi u pitanje evropske vrijednosti i odnose sa susjedima, onda je to upozorenje koje crnogorska vlast mora ozbiljno razmotriti. Najveći problem nije samo Mandić. Najveći problem je politička normalizacija. Jedan političar može imati radikalne ili kontroverzne stavove. Demokratija podrazumijeva pravo na različita politička mišljenja. Ali demokratija ne podrazumijeva obavezu drugih da ćute kada se relativizuju zločini. Još manje demokratija znači da se pravosnažne sudske presude mogu pretvarati u predmet dnevne političke trgovine.
Najopasniji trenutak nastaje onda kada društvo počne da se navikava. Kada se veličanje ratnih zločinaca počne objašnjavati „političkim stilom“.
Kada se genocid pretvara u predmet političkog nadmudrivanja. Kada se žrtvama govori da treba da razumiju „širi kontekst“. Kada se međunarodne presude prihvataju samo onda kada odgovaraju vlastitim političkim narativima. I kada se zbog nekoliko ministarskih mjesta ili očuvanja parlamentarne većine počne tolerisati ono što bi u svakoj ozbiljnoj evropskoj demokratiji bilo predmet ozbiljne političke odgovornosti. To je normalizacija. A normalizacija ratnih zločina nije pomirenje. To je poraz kulture ljudskih prava.
Posebnu odgovornost ima Bošnjačka stranka. Upravo zbog toga ne možemo zaobići ni političku odgovornost Bošnjačke stranke. Bošnjačka stranka ima pravo da bude dio vlasti. Ima pravo da pregovara. Ima pravo da ostvaruje političke interese svojih birača. Ali sa političkom odgovornošću dolazi i obaveza da se jasno povuče crvena linija preko koje se ne prelazi.
Ministar vanjskih poslova i predsjednik Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović javno je osudio veličanje Ratka Mladića i jasno se odredio prema glorifikaciji ratnih zločina.
To pozdravljamo. Ali upravo zbog toga moramo postaviti sljedeće pitanje:
Šta znači takva osuda ako se istovremeno nastavlja politička saradnja sa čovjekom koji je, sa mjesta predsjednika Skupštine, uputio saučešće porodici Ratka Mladića? Ovo nije poziv na izlazak Bošnjačke stranke iz vlasti. Nije ni zahtjev da se bošnjački politički predstavnici izoluju iz političkog života Crne Gore. Naprotiv. Ovo je poziv da svoje evropsko i građansko opredjeljenje pretvore u konkretnu političku praksu. Jer nije dovoljno reći: „Mi smo protiv veličanja ratnih zločinaca.“ Pitanje je: Šta ste spremni učiniti kada se ono dogodi? Upravo tu počinje politička odgovornost.
Ne tražimo kolektivnu krivicu. Ovo mora biti potpuno jasno. Ne postoji i ne smije postojati kolektivna odgovornost srpskog naroda za zločine Ratka Mladića ili bilo kojeg drugog pojedinca. Krivica je individualna. Odgovornost za zločin pripada počiniocu i onima kojima je individualna odgovornost utvrđena. Ali odbacivanje kolektivne krivice ne znači odbacivanje potrebe za suočavanjem sa prošlošću. Naprotiv. Narodi nisu krivi za zločine pojedinaca, ali društva i institucije jesu odgovorni za odnos prema tim zločinima. Zato se moramo suprotstaviti svakoj politici koja od ratnih zločinaca pravi heroje.
To važi jednako za sve. Ne može se od Srbije očekivati suočavanje sa ratnom prošlošću ako se istovremeno u Crnoj Gori rehabilituju politički simboli koji su povezani sa ratnim nacionalizmom. Ne može se od Hrvatske očekivati da govori o evropskim vrijednostima ako bi se tolerisala glorifikacija vlastitih zločinaca. Ne može se od Bosne i Hercegovine očekivati da zatvori ratne rane ako se negiraju patnje žrtava.
I ne može Crna Gora tvrditi da je spremna za Evropsku uniju ako u njenom parlamentu ratni zločinci postaju predmet političkog pijeteta.
Ista pravila moraju važiti za sve. Srebrenica nije političko pitanje. Srebrenica je civilizacijsko pitanje. O genocidu u Srebrenici ne može se govoriti kao o običnoj političkoj kontroverzi. Postoje činjenice. Postoje presude. Postoje imena žrtava. Postoje porodice koje decenijama traže posmrtne ostatke svojih najmilijih. Postoji istorijsko iskustvo koje ne može biti izbrisano političkom propagandom. Zato svako veličanje čovjeka odgovornog za takve zločine predstavlja udar ne samo na žrtve nego i na samu ideju međunarodne pravde.
Haški tribunal nije bio savršen. Nijedna institucija koju su stvorili ljudi nije iznad kritike. Ali njegove presude nisu politički statusi na društvenim mrežama. One su rezultat sudskog postupka i pravosnažno utvrđene odgovornosti. Ko prihvata međunarodni pravni poredak, mora prihvatiti i njegove presude. Ne možemo biti za međunarodno pravo samo onda kada nam ono odgovara. Crna Gora ne može jednom nogom u Evropu, a drugom u političku prošlost. Crna Gora danas ima istorijsku šansu da završi svoj evropski put. Ali evropski put nije samo pitanje pregovaračke tehnike. On je pitanje političkog karaktera države. Evropa mora znati da Crna Gora razumije šta znači vladavina prava. Žrtve moraju znati da država ne relativizuje njihove patnje. Građani moraju znati da politički kompromis ima granice. A susjedi moraju znati da Crna Gora ne želi da ponovo postane prostor sukoba istorijskih revizija, nacionalističkih mitova i političke rehabilitacije ratne prošlosti.
Zato je Mandićeva poruka mnogo ozbiljnija od jedne objave. Ona je test.
Test koji će pokazati da li je evropsko opredjeljenje Crne Gore stvarno ili samo deklarativno. Zato zahtijevamo: od predsjednika Skupštine Crne Gore da javnosti objasni da li saučešće porodici Ratka Mladića predstavlja njegov lični politički stav ili stav institucije i političke organizacije koju predstavlja – i da jasno potvrdi odnos prema pravosnažnim presudama međunarodnog pravosuđa; od Vlade Crne Gore zahtijevamo jasan institucionalni stav o tome da li glorifikacija pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca predstavlja ponašanje koje je kompatibilno sa evropskim vrijednostima i strateškim ciljem članstva u Evropskoj uniji; od parlamentarne većine zahtijevamo da pokaže da politički kompromis ne znači i kompromis sa istinom o ratnim zločinima; od Bošnjačke stranke zahtijevamo da, osim javne osude Mandićeve poruke, pokaže i političku spremnost da se suprotstavi normalizaciji takvih stavova; od opozicionih partija zahtijevamo da ovo pitanje ne koriste samo kao još jedno sredstvo međusobnog političkog obračuna, već da ga tretiraju kao pitanje od trajnog državnog i civilizacijskog značaja; od međunarodnih partnera Crne Gore očekujemo da političku praksu crnogorskih institucija procjenjuju jednako ozbiljno kao njihove deklarativne stavove o evropskim integracijama.
I konačno – pitanje za sve nas: Kakvu Crnu Goru želimo? Državu u kojoj će se evropska budućnost graditi na vladavini prava, poštovanju žrtava, suočavanju sa prošlošću i odgovornosti javnih funkcionera? Ili državu u kojoj će evropski put biti samo politička parola, dok će se istovremeno tolerisati rehabilitacija ideologija i ličnosti koje su ostavile krvavi trag u istoriji Balkana?
Mi vjerujemo da građani Crne Gore zaslužuju ovu prvu. I zato ne pristajemo na ćutanje. Ne pristajemo na relativizaciju. Ne pristajemo na političku trgovinu sa sjećanjem žrtava. Ne pristajemo na to da se genocid i ratni zločini pretvaraju u pitanje političke podobnosti. I ne pristajemo na evropsku budućnost koja se samo izgovara, a ne živi. Evropska Crna Gora mora imati jasnu granicu prema veličanju ratnih zločinaca. Ta granica nije usmjerena protiv bilo kojeg naroda. Ona je usmjerena protiv zločina, protiv njihovog negiranja i protiv njihove političke rehabilitacije.
Jer samo društvo koje je spremno da istinu o žrtvama stavi iznad političkog interesa može ozbiljno govoriti o Evropi.
Velija Murić, advokat, izvr. dir. NVO “Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP)”
