Islamski kulturni centar Podgorica

Zapitajte se, onako realno, ljudski, bez nacionalnih mitova, gusala, murala i kolektivnog samozavaravanja: Da li bi se Ratku Mladiću danas pjevale pjesme i da li bi njegovo ime slavili po Srbiji i Republici Srpskoj da je, recimo, spasio više od osam hiljada Srebreničana? Da li bi njegov lik osvanuo na fasadama da je deblokirao Sarajevo, zaustavio granatiranje grada i naredio vojnicima da čuvaju sarajevsku djecu od snajpera? Eto vidite, jasno vam je zašto ga slave. I tu priča prestaje biti priča samo o Ratku Mladiću.

Misaoni eksperiment koji nam govori više o narodu no o Mladiću

1.
Jer hajde da napravimo jedan jednostavan misaoni eksperiment i prođemo kroz ono za šta je taj čovjek pravosnažno osuđen.

Ratko Mladić osuđen je za genocid u Srebrenici. Sud je utvrdio njegovo učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio eliminisanje Bošnjaka iz Srebrenice. Muškarci i dječaci odvajani su od svojih porodica, zarobljavani, odvoženi na stratišta i ubijani, dok su žene, djeca i stariji prisilno premještani. Hiljade muškaraca i dječaka završile su u masovnim grobnicama.

A sad zamislite obrnutog Ratka Mladića.

Zamislite da je 11. jula 1995. ušao u Srebrenicu i rekao svojim oficirima da svakom civilu garantuju život i to ispoštovao. Zamislite da je naredio vojsci da napravi koridor kojim će ljudi sigurno otići prema Tuzli, da je spriječio odvajanje muškaraca od žena i djece, pohapsio svakoga ko bi pokušao ubiti zarobljenika i svojim autoritetom spasio hiljade Bošnjaka.

Bi li danas imao mural u Beogradu?

Bi li mu navijači afiramitvno skandirali?

Bi li se po kafanama pjevale pjesme o njegovom “herojstvu”?

Ili bi se govorilo da je izdao “srpske nacionalne interese”, da je mogao “riješiti Srebrenicu“, a pustio je Bošnjake da žive?

Idemo dalje.

2.
Ratko Mladić pravosnažno je osuđen i za terorisanje Sarajeva, ubistva i protivpravne napade na civile. Sud je utvrdio kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja čiji je cilj bio širenje terora među stanovnicima grada. Ljudi su godinama živjeli sa spoznajom da odlazak po vodu, prelazak ulice, vožnja tramvajem ili izlazak djeteta pred zgradu može završiti snajperskim metkom ili granatom.

Ponovo okrenimo stvar.

Zamislite da je Mladić naredio prekid granatiranja Sarajeva. Zamislite generala koji svojim oficirima govori da se civilni gradovi ne pretvaraju u mete, da djeca nisu vojni ciljevi i da se snajper ne koristi protiv čovjeka koji trči preko raskrsnice noseći kanister vode.

Zamislite da je učestvovao u deblokadi Sarajeva i omogućio njegovim građanima da nakon godina opsade konačno slobodno izađu iz grada.

Koliko bi danas imao murala po Srbiji?

Koliko bi mu pjesama napisali?

Koji bi ga srpski nacionalista nosio na majici?

Odgovor opet znate. Niko!

3.
Sud je Mladića osudio i za progone, istrebljivanje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine. Utvrđen je zajednički zločinački poduhvat čiji je cilj bio njihovo trajno uklanjanje sa teritorija na koje je rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo. Među mjestima u kojima su utvrđeni zločini povezani s tim poduhvatom nalaze se Banjaluka, Bijeljina, Foča, Kalinovik, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac i Vlasenica.

Hajde zato opet da izvrnemo istoriju.

Zamislite Mladića koji dolazi u Prijedor i naređuje da se logori zatvore, civili oslobode i odgovorni za zlostavljanja uhapse i osude.

Zamislite ga kako u Foči naređuje zaštitu bošnjačkih civila, posebno žena i djece.

Zamislite ga u Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku kako svojim vojnicima govori da njihove komšije imaju pravo ostati u svojim kućama, sa svojim imenima, vjerom, porodicama i životima pod punom zaštitom.

Bi li taj Mladić postao nacionalni junak?

Ili bi mu trideset godina poslije lijepili etiketu čovjeka koji je “zaustavio srpsku vojsku kada je bila najjača“?

4.
Ratko Mladić osuđen je i zbog uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce kako bi se NATO odvratio od vazdušnih udara. Pripadnici UN-a zarobljavani su i držani na strateškim vojnim lokacijama, a neki su vezivani ili stavljani u položaj ljudskih štitova.

Ponovo isto pitanje: Kakvu bi nacionalnu legendu proizveo general koji je poštovao ratno pravo, štitio civile, oslobađao zarobljenike, kažnjavao vlastite zločince i odbijao da ljude koristi kao živi štit?

Vrlo vjerovatno nikakvu, a optužili bi ga i za izdaju.

I upravo tu dolazimo do onoga o čemu se decenijama pažljivo šuti.

Nije Mladić sam, o ne!

Ratko Mladić ima individualnu krivičnu odgovornost i njegova presuda nije presuda jednom narodu. To je pravno elementarna stvar.

Ali kult Ratka Mladića sasvim je druga tema. Nije se sam Ratko Mladić naslikao na fasadama. Ratko Mladić sebi ne pjeva pjesme po kafanama, ne razvija transparente na tribinama, ne štampa majice sa vlastitim likom i ne proglašava sebe herojem na ulicama gradova udaljenih stotinama kilometara od Srebrenice.

To rade živi ljudi oko nas.

I zato se o kultu Ratka Mladića mora govoriti izvan sudnice.

Kada čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid, istrebljivanje, progone, ubistva, deportacije, terorisanje civila i uzimanje talaca pretvorite u nacionalnog junaka, vi ste napravili svjestan izbor. Kada mu nacrtate mural, napravili ste izbor. Kada mu pjevate pjesmu, napravili ste izbor. Kada njegov lik nosite na majici, opet ste napravili izbor.

A sad se vratimo Srđanu Aleksiću

On je branio čovjeka druge nacionalnosti od svojih sunarodnjaka i zbog toga platio životom. Njegovo herojstvo počiva na spašavanju drugog čovjeka, upravo na onome što je ratna nacionalistička logika proglašavala slabošću, neposluhom i izdajom plemena.

I zamislite Ratka Mladića sa moralnim kodom Srđana Aleksića.

Zamislite da je spasio Srebreničane.

Zamislite da je spasio sarajevsku djecu.

Zamislite da je sprečavao progone Bošnjaka i Hrvata.

Zamislite da je naređivao svojim vojnicima da stanu između civila i ubica.

Takav Ratko Mladić vjerovatno bi u nacionalističkoj mitologiji završio kao “izdajnik srpskog naroda”.

I tu je cijela stvar.

Mladićev kult

Predugo se ponavlja pristojna, a licemjerna rečenica kako Ratko Mladić nema nikakve veze sa srpskim narodom jer je krivica individualna. Njegova krivična odgovornost svakako jeste individualna. Ali njegov kult, međutim, predstavlja društvenu činjenicu i nastaje svaki put kada neko naslika njegov mural, zapjeva mu pjesmu, podigne transparent, odštampa majicu ili djeci objasni da pred njima stoji heroj.

Zato vrijedi postaviti pitanje čovjeku iz Zvornika koji juče slavi Mladića: Šta tačno slaviš?

Vrijedi isto pitati čovjeka iz Višegrada, Kalinovika, Banjaluke, Beograda, Novog Sada ili Niša.

Šta bi od Mladićeve biografije ostalo vrijedno vašeg murala kada biste iz nje izbrisali Srebrenicu, opsadu Sarajeva, progone, ubistva, deportacije, istrebljivanje i terorisanje civila, iopšteno sve ono što je Sud nesporno utvrdio?

Šta slavite kada slavite Ratka Mladića?

Generalske epolete?

Čin?

Uniformu?

Ili upravo ono što je u toj uniformi učinjeno? Zločin i genocid!

Jer da je spasio više od osam hiljada Srebreničana, teško da biste mu pjevali.

Da je deblokirao Sarajevo, teško da biste ga crtali po zidovima.

Da je zaštitio Bošnjake i Hrvate od progona, nacionalisti bi ga decenijama proklinjali.

Da je postupao poput Srđana Aleksića, vjerovatno bi mu rekli da je izdajnik i autošovinista.

A ovako?

Ovako je heroj.

I zato, koliko god bilo neugodno, priča o kultu Ratka Mladića odavno je prestala biti samo priča o Ratku Mladiću.

Ratko Mladić svoje zločine nosi u pravosnažnoj presudi i doživotnoj kazni i u smrti na kraju.

A oni koji ga danas slave moraju odgovoriti šta u toj presudi prepoznaju kao razlog za ponos.

Jer murali nisu nastali uprkos Srebrenici.

Pjesme nisu nastale uprkos Sarajevu.

Kult nije nastao uprkos zločinima.

Upravo tu leži pitanje od kojeg njegovi slavitelji bježe već trideset godina:

Da je Ratko Mladić spašavao njihove komšije Bošnjake i Hrvate umjesto što je učestvovao u njihovom progonu i ubijanju, biste li ga danas zvali herojem?

PLENUM.BA