Velikosrpski nacionalista Bošnjaka može zvati Turčinom, balijom i poturicom, a od Bošnjaka se očekuje da to saburli razumije. Tako se neočetnička mržnja prema Bošnjacima čita kao folklor, a poniženje kao vrlina. I na koncu smo dobili übersaburli NVO Bošnjaka koji grli čovjeka što mu je zapalio kuću, valjda da je ponovo ne zapali.
Šta se očekuje od NVO Bošnjaka?
U odnosima Srba i Bošnjaka razvila se jedna od najbizarnijih društvenih patologija Balkana: Velikosrpskom nacionalisti dopušteno je da Bošnjaka zove Turčinom, balijom, poturicom, da mu objašnjava kako mu je vjera lažna, porijeklo sumnjivo, nacija izmišljena, jezik ukraden, država privremena, a postojanje historijska greška, dok se od Bošnjaka očekuje da sve to primi sa osmijehom, razumije “srpski mentalitet i folklor“, odvoji politiku od naroda i još pronađe dovoljno snage da javno pokaže kako mu mržnja nije uzvraćena mržnjom.
Tako je mržnja postala folklor, a trpljenje vrhunska građanska vrlina.
Čitava jedna velikosrpska politička kultura duže od stoljeća proizvodi sliku bosanskog muslimana kao stranog tijela na vlastitoj zemlji. Nazivaju ga Turčinom upravo da mu oduzmu Bosnu. Turčin je došljak, sa druge strane “poturica“ izdajnik “prave vjere“, balija biće kojem više ne treba ni ime. Ko mi ne vjeruje, neka posluša krvnika Ratka Mladića u Srebrenici jula 1995.
Pazite, jezik ovdje nikada nije bio bezazlen, jer prije puške dolazi riječ koja čovjeka izbacuje iz zajednice, prije progona priča koja objašnjava zašto je progon prihvatljiv, prije rušenja džamije mit prema kojem džamija ionako stoji na “srpskoj zemlji“, a prije masovne grobnice ideologija koja buduću žrtvu pretvara u uljeza. Za ovu priliku poslušajte zločinku Biljanu Plavšić i njenu viziju svijeta bez džamija, kada iznad porušene Aladža džamije u Foči kaže: “Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija“?
Viševijekovna tvroba Bošnjaka u Truke
Generacije su, dakle, odrastale uz epski imaginarij u kojem “Turčin“ predstavlja gotovo metafizičko, panpovijesno zlo, a onda se taj mitski Turčin uredno preselio na komšiju Bošnjaka. Gusle su promijenile nosač zvuka, mitologija je dobila televiziju, portale i društvene mreže, ali su junak i njegov arhineprijatelj ostali su isti.
Devedesete su pokazale šta se događa kada takav imaginarij dobije vojsku, JNA logistiku, policiju, teritorijalni projekat i političko rukovodstvo. “Turci“ više nisu bili mitska bića iz epske pjesme, nego stvarni ljudi, kompije iz Prijedora, Foče, Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Bihaća, Sarajeva… Imali su kuće, stanove, fotografije, djecu, roditelje i komšije. Nad njima su izvršeni progoni, masovna ubistva, silovanja, zatvaranja u logore i genocid. Haške sudnice kasnije su hiljadama stranica presuda dokumentovale šta se dogodilo kada je mit o „Turcima“ sišao sa gusala među žive ljude.
A poslije rata stvoren je “savršeni Bošnjak“ za regionalnu upotrebu.
Saburli Bošnjak, postratno biće
Strpljiv, miran, sklon praštanju, spreman da razumije, da prešuti i da zarad budućnosti proguta nešto (malo više) prošlosti. Sabur kao ljudska vrlina ima dubokog i ljudskog i religijskog smisla. Problem nastaje kada političke i kulturne elite od sabura naprave nacionalnu obavezu, pa ga decenijama pumpaju dok od saburli Bošnjaka ne nastane übersaburli Bošnjak.
Übersaburli je završni proizvod bošnjačke političke submisivnosti.
Njega možeš nazvati Turčinom, a on će ti objasniti da razumije i tvoj bijes i historijski kontekst. Nazoveš ga balijom, on traži semantičke nijanse. Slaviš čovjeka osuđenog za genocid, on upozorava svoje sunarodnike da ne generalizuju. Negiraš mu jezik, on organizuje regionalnu konferenciju o dijalogu. Objasniš mu da mu je država nemoguća, on te pozove na festival o svom trošku. Kažeš mu da su zločinci heroji, a on se zabrine da bi njegova grublja reakcija mogla “ugroziti pomirenje“.
Übersaburli je toliko opsjednut dokazivanjem vlastite širine i sabura da je izgubio osjećaj za granicu ispod koje širina postaje poniženje, a sabur samoiskrivljena parodija.
Za čije babe rame?
Tu dolazimo do dijela bošnjačkih političkih, kulturnih i medijskih elita čiji životni projekat kao da je da ih neki beogradski salon, banjalučki nacionalista ili samozvani regionalni intelektualac potapše po ramenu i kaže: “E, ti si normalan Bošnjak.“
A cijena tog tapšanja stalno raste. I raste, i raste.
Prvo prešutiš “Turčina“, onda se nasmiješ na “baliju“, zatim objasniš da je to “njihov humor“, pa relativiziraš četništvo jer “ima svega na svim stranama“, onda prihvatiš slavljenje ratnog zločinca jer “moramo razumjeti emocije srpskog naroda“, pa slušaš kako ti objašnjavaju da genocid baš i nije bio genocid, da Sarajevo možda nije bilo baš skroz pod opsadom, da su logori bili “sabirni centri“, a protjerani ljudi da su otišli sami. Ti za to vrijeme očajnički tražiš novu formulaciju kojom ćeš pokazati koliko si tolerantan.
Švedski zagrljaj
I tako übersaburli Bošnjak jednog dana stigne do savršene balkanske rečenice:
On mi je zapalio kuću, ali ja ga svaki put kada dođem iz Švedske zagrlim.
Zašto?
Pa da mi je opet ne zapali.
I da me ovaj put ne ubije.
U toj groteski sabrana je čitava filozofija submisivnosti. Pomirenje se pretvorilo u permanentno dokazivanje žrtve da neće naljutiti onoga ko je već pokazao šta je spreman uraditi. Bošnjačko sjećanje proglašava se provokacijom, insistiranje na pravdi osvetoljubivošću, pozivanje na presude nacionalizmom, dok se veličanje zločinaca objašnjava tradicijom, emocijom, identitetom i folklorom.
Kakav je to folklor u kojem jedan čovjek ima pravo da te nazove Turčinom, a ti obavezu da mu objasniš kako ga ipak voliš? Kakvo je to pomirenje u kojem jedna strana decenijama pomjera granicu poniženja, a druga dokazuje širinu svaki put praveći još jedan korak unazad?
Naravno da Srbin nije isto što i velikosrpski nacionalista. Upravo je insistiranje na toj razlici presudno. Srbi koji odbacuju četništvo, poricanje genocida, dehumanizaciju Bošnjaka i kult ratnih zločinaca oslobađaju vlastiti narod političke ucjene prema kojoj srpstvo mora sadržavati mržnju prema nekome drugom. Najveću uvredu Srbima nanose oni koji svaku kritiku velikosrpskog nacionalizma proglašavaju napadom na Srbe, jer time sami poistovjećuju srpski identitet sa svojom ideologijom, zar ne.
Ali i Bošnjaci moraju raskrstiti sa vlastitim übersaburom.
Umiti se!
Suživot ne zahtijeva amneziju, građanska pristojnost samoponiženje, a pomirenje nema nikakve veze sa beskrajnim povlačenjem granice vlastitog dostojanstva. Sabur prestaje biti vrlina onog trenutka kada drugu stranu nauči da za njenu mržnju nema društvene cijene.
Jer ako nekoga trideset godina uvjeravaš da ćeš razumjeti svaku njegovu uvredu, oprostiti svako veličanje zločinca, prešutjeti svako poniženje i još ga zagrliti da pokažeš koliko si civilizovan, on iz toga neće naučiti toleranciju. Naučiće da može nastaviti.
I zato je vrijeme da übersaburli Bošnjak ode u penziju. Ne da bi njegovo mjesto zauzela mržnja, nego dostojanstvo. Ne treba nikoga mrziti, ali više nikoga ne treba ni moliti da ne mrzi.
Dosta je regionalnog bratstva čija se stabilnost mjeri količinom poniženja koju Bošnjak može progutati bez podizanja glasa. Dosta je balkanskog običaja prema kojem čovjeku zapališ kuću, a onda od njega očekuješ da te zagrli kako bi dokazao da među vama nema mržnje.
Ima je!
Samo smo se toliko navikli na njen smjer da smo je, kad dolazi prema Bošnjacima, počeli zvati folklorom.
PLENUM.BA
