Februara 1993. godine oni su
kidnapovali cijelu porodicu Bungur iz bukovičkog sela Kruševci. Među članovima porodice su bila i đeca, beba od 8 mjeseci, kao i đeca od nepune 3 i 14 godina.
U zatvoru u Čajniču su bili zatvoreni više od tri mjeseca nakon čega su razmijenjeni za
zarobljene srpske borce u Goraždu.
Crnogorske vlasti tada nijesu ništa učinile po pitanju otmice svojih građana. Istu sudbinu
doživjela je i druga porodica Bungur. Srpski vojnici su upali u
selo i oteli šest članova porodice. Više od mjesec dana porodica
je držana u čajničkom zatvoru, kada je konačno na intervenciju predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića vraćena u Pljevlja.19 Najstariji član porodice Bungur, Latif starac od 95 godina koji je odbio da ide mučki je ubijen u svojoj kući. Prema navodima komšinice koja je izbjegla iz sela prije upada srpske vojske, starac je bio isprebijan do smrti.
Sredinom juna 1993. godine rezervisti VJ u pijanom stanju
fizički su zlostavljali Džafera Đoga, radnika na održavanju puta
koji je mirno radio svoj posao. Nakon toga su ga natjerali da
legne, ubili ga i bacili pored puta. Ubice su privedene i suđeno
im je, ali je slučaj tretiran kao obično ubistvo. Kasnije je ubica
pomilovan, a saučesnik oslobođen.
U bukovičkom selu Planjsko, u objektu škole od 1992. do
1994. godine boravili su rezervisti VJ. Prethodno su bili smješteni u školi u Krčevinama koju su nakon odlaska spalili. U Planjskom nije pošteđena ni džamija, zapaljena je i izgorela u požaru 19. aprila 1993. godine.
Svjedoci uništenja bogomolje
bili su Ago Bavćić i Krsto Danilović koji su se nakon zaje dničkog posla vraćali kućama. Kada su prošli pored vidjeli su da
objekat gori. Od straha za svoje živote nijesu smjeli prići da
ugase požar.
Krajem septembra 1993. godine počele su da gore i bukovičke
kuće. Narednih mjeseci u podmetnutim paljevinama stradalo je 7 kuća. Sve se radilo sa ciljem da se ovaj prostor etnički očisti od muslimanskog stanovništva.
Jedan od najzvjerskijih zločina u Bukovici napravljen je nad
sedamdesetogodišnjom staricom Džakom Bijelom iz sela Hromac. Prema svjedočenjima, dva dana prije nego što je nestala, u junu 1995. godine posjetila su je uniformisana lica. Tražili su da preda pištolj od pokojnog muža i pare. Nesrećna starica te noći od straha nije smjela zaspati u sopstvenoj kući pa je prespavala kod komšije pravoslavca. Ujutro je otišla da nahrani stoku i od tada nije više viđena. Njen nestanak je ubrzo prijavljen policiji u Pljevljima. Službenici Centra za bezbjednost su izvršili uviđaj i otišli. Tek u novembru iste godine na nešto manje od dva kilometra od njene kuće našli su je mještani. Bila je obezglavljena. Krvoloci nijesu uzeli ni zlato ni novac koji je pored nje pronađen. Bili su željni samo zločina i krvi.
Namjera zločinaca da očiste Bukovicu od njenog stanovništva
nažalost je uspjela. Svega 15 dana nakon što su kuće izgnanika obnovljene u maju 1995. godine, neko ih je zapalio. Od svih Bukovičana muslimana jedino je porodica Osmana Tahirbegovića uspjela da se vrati na svoje imanje i da ponovo oformi domaćinstvo.
Od 1.500 stanovnika koliko ih je bilo u Bukovici 1991. godine
iselilo se preko 800 muslimana.
Usljed stalnog zlostavljanja
600 žitelja je napustilo svoje domove već krajem 1992. godine.
Prema podacima u periodu od 1992. do 1995. godine kao posljedica zlostavljanja u Bukovici stradalo je 6 civila. Muslići Hajro i Ejub, Bungur Latif, Drkenda Hilmo, Đogo Džafer i Džaka Bijela.
Himzo Stovrag i Hamed Bavčić ne mogavši da trpe torturu
izvršili su samoubistvo.
Dvije porodice Bungur sa ukupno 11 članova otete su iz svoje države i smještene u zatvor sa maloljetnom djecom, gdje su preživjeli psihičko i fizičko nasilje.
Sve to se dešavalo pod budnim okom crnogorske policije i Vojske Jugoslavije, čiji pripadnici su u ovim zlodjelima učestvovali.
Crnogorska vlast nije uradila ništa da svoje građane, nevine civile, zaštiti od ovog nasilja.
Jovan Muhadinović
Stradanje crnogorskih muslimana krajem XX vijeka: Bukovica, Pljevlja, Štrpci
Bilten I, Bukovica
Bukovica, Edicija