SANDŽAK U RUKOPISU JEDNOG CETINJANINA

A
0
0
0

Objavljeno:20. Novembra 2026.

A
1292 pregleda

„U Sandžaku imam prijatelje koji bi mi poznali rukopis i da im pošaljem nepotpisano pismo.

Upravo njima dugujem da se potpišem ispod riječi koju bih ponovio i pred čovjekom kojem je
najteže da je čuje.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci, dragi Crnogorci, Srbi, Albanci i svi drugi kojima je Sandžak na
srcu, prošao je Sandžak kroz mnoge istorijske bure, lomove i iskušenja, noseći u sebi i sa sobom
ono što ni u jedan iseljenički zavežljaj nije moglo stati. Pomislim na Bihorca kojemu se daleko od
kuće rodila kćerka. Dao joj je ime svoje majke. Sad, kad predveče zovne dijete da uđe, kroz otvoren
prozor neđe u svijetu opet se čuje ime jedne Bihorke. Jednoga dana djevojčica će ga upitati po kome
je dobila ime. I moraće taj čovjek, makar bio škrt na riječima, da joj ispriča čitav jedan Bihor.

Sa Cetinja mislim i na visoke snjegove Pešteri. Zamišljam jutro poslije mećave. Put i livada
poravnali se, čovjek stavio hljeb pod kaput i prvi zaprtio prema kući u kojoj starica živi sama.

 

Kad najzad otvori vrata, ona ga pita je li mu se mati oporavila. Eto šta bih volio čuti na svečanoj
akademiji povodom Dana Sandžaka. Kako je on znao da njoj treba hljeba i kako je ona, tako
zavijana, znala da mu je mati bolesna. Oboma bih dao riječ. Radeći na monografiji Koracima
vječnosti o Zaimu Azemoviću, čitao sam poslanicu koju je šejh Muhamed Užičanin 1748. godine
uputio beogradskom paši. U njoj šejh prenosi i riječi pisma koje je sam primio. Paša ga poučava
pristojnosti, podsjeća ga na granice preko kojih čovjek njegova položaja ne bi trebalo da pređe. A
onda dolazi ono što ta uglađenost znači za jednu porodicu. Valja im ostaviti kuću i preseliti se u
Bosnu. Čitajući, zadržao sam se upravo na toj udaljenosti između dva čovjeka. Jedan može uljudno
dovršiti pismo i poći za svojim poslovima. Drugi mora ukućanima kazati da se sele.
Zaim je Užičaninu posvetio pjesmu „Sluga siromašnih“. Obraća mu se prisno, u drugom licu, kao
da među njima nema dva vijeka i kao da prognani čovjek još može podići glavu kad mu neko
pomene Užice.

„Na progonstvo iz Užica osudiše i dušu smišljahu da ti uzmu
kao da je ona poklon njihov.“

Njihov. Pokušao sam pročitati strofu bez te posljednje riječi. Ostane nevolja jednoga čovjeka,
dovoljno bolna sama po sebi. Kad vratim riječ na njeno mjesto, ukaže se i lice onoga koji je sebi
prisvojio pravo da drugome odmjerava dušu. Knjige mu mogu spaliti. Iz grada ga mogu istjerati. Ali
otkud im pomisao da su mu dali i ono u njemu što se pobunilo dok je gledao kako strada sirotinja?
U monografiji sam zapisao riječima iza kojih i danas stojim. „Kada vlastodršci više nemaju
argumente, pribjegavaju optužbama.“ Tada onaj koji je prvi progovorio o nepravdi mora da
dokazuje kakav je čovjek, dok o učinjenoj nepravdi više niko ništa ne pita. A koliko radosti stane u
taj isti Sandžak.

„Eh, moj Sandžaku, da mi je jednom stati na vrh Pešteri i po imenu dozvati sve tvoje rasute po
svijetu. Kad bi mi se odazvali, morao bih noćiti tu đe stojim, sve dok i posljednjeg ne čujem.“
Da mi je sad s Cetinja krenuti za tim vezom. Najprije bih u Bihor, da pogledam šta to vezilja toliko
dugo drži na krilu. Na đerđefu bijelo platno, na platnu tri ljiljana. Dva već procvjetala, a trećemu
ostala nedovršena latica. Tu bih počinuo. Neka put pričeka dok vidim koju će boju žena provući
kroz iglene uši. Za ponekim sam cvijetom u planini hodao satima da ga zateknem u cvatu. Mogu,

vala, sačekati i ovaj. Odatle bih na Pešter, u visoke snjegove što do pola prozora narastu. Na starom
hrastu kraj puta soko skupio krila. Koliko bih ga dugo gledao, toliko bi i on mene, pa bih mu u
bilježnici ostavio mjesta koliko i sebi. Dalje, put Hajle, podigao bih oči za orlom. Široko zaokružio
ponad grebena i već mu se drugo lice planine ukazalo, a meni još valja zaobići svaku planinu i
pronaći kud se može preko snijega. Blago meni, pomislih, koliko mi još ostaje pješke. Kad bih
uveče otvorio bilježnicu, našlo bi se u njoj i sokolovo mirovanje i orlov krug nad Hajlom. Na prvom
listu ostala bi ona tri bihorska ljiljana. Samo bih posljednji red ostavio prazan. Kad me opet put
nanese u Bihor, pružio bih pero ženi koja je dovršila onu laticu. Neka se i ona potpiše. Ja sam ovaj
put prevalio u mislima, a ona me za jednu jedinu nit provela kroz cio Sandžak.
Draga braćo, nek vam je hairli.