SANDŽAK IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

A
0
0
0

Objavljeno:21. Novembra 2026.

A
162 pregleda
SANDŽAK IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Autor: Velija Murić
Govoriti o istorijskom trajanju, granicama, državnosti pa ako se hoće i budućnosti Bosne i Hercegovine, a u tom naumu ne rasvijetliti sudbinu Novopazarskog Sandžaka, potom Sandžaka i kako ga u srpskom državno-političkom vokabularu hoće preimenovati u nekakvu Rašku oblast, bilo bi to kazivanje sa nedorječenim naslovom ili bolje kazano sa fabulom iz koje bi bila istrgnuta značajna poglavlja.

Stoga svakako, bez namjere da fokus naučnog skupa usmjerim nešto dalje od osnovne teme, pritom slijedeći predhodno kazano, usudiću se da tematska naučno utemeljena izlaganja koja smo čuli, osvježim kratkim osvrtom na istorijsku sudbinu današnjeg Sandžaka. Za početak, u pokušaju da prisutne navedem na pojačanu pažnju, pa čak i da izazovem pravno-istorijsku naučnu polemiku, poslužiću se stihovima poznatog pjesnika.

A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
Jedna slamka među vihorove,
Sirak tužni bez idje ikoga . . . .

/Petar II Petrović Njegoš „Gorski vijenac“/

Bez svake sumnje, briljantni stihovi neponovljivog pjesnika, spjevani u vremenu koje je zaokupljalo njegovu filozofsku i pjesničku misao. Čak šta više, filigranskim umijećem iz ovozemaljskog, ulazeći u univerzum opšteg, njegovo traganje o vječnom dobru i zlu, uvijek vraćajući se čovjeku, zavisno ko ga i kako čita, vremenom postalo je čudna perceptivna inspiracija. Pjesnici će rjeći, da su poetske riječi istrgnute iz Hebinog jezika, a istoričari da je u nadahnuto spjevanoj kreaciji, fikcija postala stvarnost a stvarnost fikcija. Dočim oni što ga čitati znaju, kažu da je savršenom poetikom, prizvao i dotakao najviše visine filozofije ljudskog promišljanja. Oni drugi, kojima razum i čitanje nijesu bolja strana, nasladjivaće se istrgnutom srdžbom i sebi znanim zovom na osvjetu – i sve tako do današnjih dana. Hvaljen, osporavan, čitan ili samo uz ratove i pomen, ali uz neosporno istrgnute citate koji vremenom postaše pokliči, s vremena na vrijeme, greškom ili bez nje, složićemo se, uz njih mnogo je nevine krvi proliveno.

Pored toliko već kazanog, izučenog i polemički složenog, nije mi namjera da se i ja bavim Njegošem i njegošologijom, ali neka mi bude dozvoljeno, da uz njegovo ime, u nekom meni znanom narativnom „negativu“ tu davnu poetiku pokušam čitatati ovim vremenom. Stihove koji su me i potakli na ovo glasno razmišljanje – ja Bošnjak, bez zazora, izgovaram u prvom licu i uvjeravam sebe da su oni napisani baš za mene, za moju sudbinu, za prošlo, sadašnje i buduće moje vrijeme. Pa onda, što i nebi bilo tako, jer – A ja što ću, ali sa kimeću?. Ili, ko bi to drugi bio, no ja – Malo rukah, malena i snaga. Još nešto, imali na ovoj balkanskoj vjetrometini osim mene, koja druga – Slamka medju vihorove?. Ja, što bi drugo bio no – Sirak tužni bez idje ikoga, s kime sam i ko će to samnom. Već je stotina i više ljeta, od kada mi istorija dodijeli sudbinu političkog i nacionalnog „siročeta“, neopredijeljenog muslimana, srpskog / crnogorskog muslimana ili muhamedanca, ispostavlja se, sasvim je sve jedno, ko zna kakvog i čijeg. Da zlo bude veće, onaj azijatski skoro petovjekovni osvajač, što ga tamo po nekom Osmanu nazvaše, prigrli a kad ode, bez staratelja ostavi me na uzavreloj balkanskoj ledini ili medji koja kažu kao neka kletva, Drinom podijeli istok i zapad. Možda zbog zamora istorijskog trajanja, vremenom on nesta ili sam ode, što bi se reklo, ko ptice sa sniježne šarotke, a zadnji moj pogled varljivih očiju k'njemu, kao kod smrtnika što uzima želju, možda samo zbog vjere, osta otvoren i sve tako do današnjih dana.

Teško je razumjeti, mada znajuć da zlo nikada ne biva samo, još u vremenu svojeg ranjenog carstva, hatišerifovskom državnom autonomijom dariva Miloša velikog, pa i miljenika Nikolu zemljom i nekim morskim ladjama. Oni polaskani a prije će biti vješto navedeni, kasnije i pomognuti berlinskim kongresmenima, uz nebrojene žrtve, tamo gdje su htjeli i mogli, mene (nas Bošnjake) – tako rasturiše, da nas ni sam bog na tome svijetu nemože sastaviti. Ono što osta, sabijeno tu gdje jesam, sve više bez svoga imena, potom podijeljen ništa manje no granicom državnom, u mjesto imena Sandžak koje sam vjekovima imao, dodijeliše mi neko nemušto – kažu sad sam Raška oblast, na koje se ko na prezuveni opanak, ne umijem odazivati i neću naviknuti.

Vremenom, moje trajanje, uz glas bez odjeka, skoro redovno, biva praćeno nebrojenim ljudskim stradanjima, vrlo često i uz zabranu pamćenja, ali uvijek bez osude, one pojedinačne ili kolektivne, o sudskoj i istorijskoj, da se i ne govori. Čak šta više i samo podsjećanje na neosporna stradanja, jer trpljenje uz nemoć, kao kod kurbanskog jagnjeta – pretvori se u moj doživljaj osude na koju se htio ili ne, vremenom navikavam.

Valjda radi kakvog istorijskog alibija, kao da „nikada završeni, rat sa turcima još uvijek traje“, u mjesto nacionalnog ili vjerskog, za početak pridodaše mi ime „turčin“, – time istorijskoj pohoti otvoriše vrata ka meni „neprijatelju“, s „moralno-istorijskim pravom“ da je sve dozvoljeno. Razumije se, ni to nije bilo tako lako, jer valjalo je „istorijskim“ čitankama, od najranijeg uzrasta natopiti kolektivnu svijest o „turčinu“ vjekovnom neprijatelju – kako naš nobelovac, kažu plagijtom iz alžirsko-francuskog rata zapisa o turskom zulumu, o samo njemu znanom nabijanju Radisava na kolac. Zato, zbog te grube neistine koja se vremenom iz prozne kreacije preselila u redovnu školsku lektiru a potom i na bojišta, ne čudi otsustvo naučene empatije, da svaki zločin nad čovjekom druge vjere i imena, ma koliko on bio bezrazložan i morbidan, bez kompleksa i ljudskog razuma, doživljava se i razumije kao nacionalno herojstvo. Mimo pominjanja imena Miloševića, Karadžića, Mladića i inih, koji obznaniše „da je došao dan obračuna sa turcima“, prije ili poslije, čime bi drugim to trebalo argumentovati. Da stvar bude još gora, u mjesto srama i nacionalne istorijske bruke, u znak negiranja dokazanih zločina, uz nihova imena, posterima i muralima, javno ali i besramno se kaljaju i ruže nedužni zidovi zgrada i trgova koji će možda i to preživjeti. Ujedno ili paralelno sa takvom bumerang-indoktrinacijom sopstvenog naroda, oživljavanjem davno osudjene rasne teorije, valjalo je uzdignuti poznatu doktrinu o tzv. „izabranom narodu“, ili o „nebeskom narodu“, a samim tim i promovisati polaganje prava na sudbine drugih i na sve teritorije tamo gdje se makar i jedan pripadnik toga naroda nalazi. Vremenom, podpomognuta svemogućom crkvom koja je neskriveno odavno izašla iz okvira kanonsko-crkvenog i zavetne maksime „ljubi bližnjega svoga“, time u dugom trajanju postajuć udarna ideološka pesnica državnog establišmenta, korak po korak, dolazi se do oživotvorenja, konkretizacije a potom i sprovodjenja u djelo, više srpsko-nacionalnih programa medju kojima se posebno izdvajaju: Načertanije Ilije Garašanina, ministra unutrašnjih djela Srbije a potom i drugi sve do današnjih dana. Da nije riječ o kakvom bezazlenom programu, razigranoj suludoj mašti ili kakvom usamljenom tekstu, dovoljno je kazati da je to bio sveobuhvatni državni program o spoljašnjoj i nacionalnoj politici Srbije sa kraja 1844. godine. Te i takve teorije, ispostavilo se kao po nekoj navici, svaka naredna vlast uzima za utabanu matriicu svog djlelovanja. Zatim poznati četnički ideolog dr. Stevan Moljević, ranije a posebno u vremenu 1941. pa na dalje, zagovara etničko čišćenje od drugih naroda o čemu i on sačinjava program o tzv. Homogenoj i velikoj Srbiji. Prema zamišljenim granicama takve tvorevine, ona bi zahvatala današnju Makedoniju, sjevernu Albaniju, Kosovo, Crnu Goru, BiH, dvije trećine Hrvatske, djelove Madjarske, Rumunije i Bugarske. U tom programu se izmedju ostaloga kaže: „Osnovna greška u našem državnom uredjenju bila je što 1918. godine, nijesu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad.

Prirodni nastavak te ideologije, je Instrukcija četničkog vodje djenerala Draže Mihailovića, kojom je između ostalog ostalo napisano:

„Ciljevi naših odreda jesu: Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i Hrvatskog življa…“ On također četničkim odredima u Crnoj Gori naređuje da “u danom trenutku” očiste Pešter od muslimanskog i albanskog življa: „Jednim delom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem: Bijelo Polje — Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od muslimanskog i Arnautskog življa.“

Karakterističan “pogodni momenat” rukovodstvo četničkog pokreta je iskoristilo početkom 1943. godine kada je izvršen pokolj muslimana Plevalja, Čajniča i Foče, nakon čega je četnički koljač Đurišić raportirao Mihailoviću:

„Načelniku štaba Vrhovne komande. — Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve kod muslimana oko 1.200 boraca i oko 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece. Sve ostalo stanovništvo je uništeno.“

Slijedom već utabane državne strategije, Srpska akademija nauka i umjetnosti, u vremenu između 1985. i 1986. godine, sačinjava tzv. Memorandum SANU, koji po svojoj sadržini predstavlja „Strateški program srpske inteligencije“ – objavljen u „Večernijim novostima“ u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986. godine, koji je još tada ocijenjen kao izraz velikosrpskog nacionalizma i kao ozbiljan korak ka razbijanju tadašnje jugoslovenske zajednice, što se ustvari kasnije i desilo.

Prepoznatljiv stav političkog i državnog vrha Srbije, iskazan prema drugim narodima, posebno prema musimanima na prostoru Srbije, Crne Gore a potom i na čitavom prostoru Kraljevine SHS, što se dogadjalo sistemski, planski i u jednom dugom vremenu, postao je svojevrsna državna matrica. Upravo to trajanje uz izraženu nancionalnu prijetnju, u vremenu 1941 – 1945. godine, prvenstsveno radi svog biološkog opstanka, tada je opredijelio muslimane da se u veoma velikom broju priključe ideji partizanskog pokreta tj. ideji „bratstva i jedinstva“ proklamovanoj programom tadašnje komunističke partije. Na takvu odluku posebno su navela pamćenja iz vremena KSHS i ranije, o kontinuiranim zločinima vršenim na prostoru Srbije i Crne Gore, odakle su u jednom kratkom istorijskom vremenu, ranije nasilno raseljeni muslimani iz svih gradova od Beograda, Topole, Kragujevca, Niša, Leskovca, Kruševca, Užica, Šapca, potom sa prostora Crne Gore iz Nikšića, Spuža, Bara, Podgorice, Kolašina, Mojkovca i sve do lijeve obale rijeke Lim. Zabilježen je dogadjaj koji ima sve atribute genocida, izvršen u idiličnom vremenu KSHS 1924. godine na prostoru tadašnjih Šahovića kod Bijelog Polja. Uz masovna masakriranja nedužnih ljudi i čitavih porodica i paljevine svega što je moglo gorjeti, kako to u „Besudnoj zemlji“ zapisa Milovan Đilas, sa tog prostora nestalo je preko 2000 dotadašnjih muslimanskih žitelja. Po ustaljenom državnom maniru, za taj genocid (ne isključujući kritiku tipa „nemojte više to da se ponovi“) nikome nije sudjeno niti je ko bio pozvan na bilo kakvu odgovornost. Tada a i kasnije, nastala beznadežnost muslimanskog naroda, trajno je pojačana indikativnom činjenicom, što se o tom genocidnom zločinu, praktično nije smjelo govoriti. Bilo bi to možda i razumljivo u vremenu KSHS kada se genocid i dogodio, ali što se o njemu ćutalo u vremenu nove Jugoslavije, nakon drugog svjetskog rata a u izvjesnoj mjeri i danas, (ako nije riječ o kakvom stokholmskom sindromu) to skoro nije moguće objasniti.

Nakon Berlinskog kongresa kada je teritorija BiH, Crne Gore i Srbije, a time i Sandžaka, na štetu tih naroda i prirodnih životnih medja, značajno prepakovana, zbog čega su u mjesto naviknutog života u jednoj carevini, nastavili život u najmanje tri države i to sa većinskim hrišćanskim, srpsko-crnogorskim narodom. Usled tako nastalog prostorno nezavidnog položaja toga naroda, životno nezadovoljstvo je sve više narastalo. Jednostavno zbog utemeljene ali i neizlečive svjesti o tome, da su muslimani „turci“, što je praktično značilo da ubiti muslimana nije predstavljalo bog zna kakvo zlo ili odgovornost, desila su se kontinuirana masovna iseljavanja i napuštanja čitavih krajeva, čemu su posebno pogodovale tadašnje institucionalne prilke o nezaštićenom narodu. Spontano, dogadjaju se čitavi ali nevoljni migracioni pokreti stanovništva što je dovelo do toga da se od vremena sa kraja devetnaestog pa sve do kraja i početka dvadeset i prvog vijeka, radi svojeg biološkog spasa, muslimaksko – Bošnjački narod grupisao na prostoru Sandžaka. U tom vremenu, svjesni istorijskog propadanja i nestajanja, iz redova muslimanske populacije, spontano dogadjaju se pojedinci kao narodni ili vjerski vodje koji bivaju nosioci izvjesnih otpora tipa odbrane sela, grada ili kraja. Te otpore neki su nazivali muslimanskom milicijom ili pak kakvim komitama, zavisno od prilika u kojima su oni djelovali. Kasnije, otsustvo državne volje da se toj pojavi i organizovanim strukturama koje su imale isključivo odbrambeni smisao, da objektivni istorijski profil, vremenom je stvorilo dodatni, ne samo nacionalni već prije svega i vjerski naboj, razumije se većinskog u odnosu na manjinski narod.

Nezadovoljstvo muslimanskog naroda, stvarano i u vrijeme trajanja drugog svjetskog rata a posebno djelovanje pojedinaca ili grupa isključivo u smislu zaštite sopstvenog naroda, što nikada do kraja nije izučeno ili pak naučno-istorijski dovoljno definisano. Ono što u najkaćem, iz ove vremenske perspektive valja znati jesu činjenice, da je na prostoru Sandžaka u to vrijeme (1941-1945.) nastala veoma složena vojna, politička i svaka druga životna situacija koja je nalagala brzo i mudro prestrojavanje naroda i ljudi koji su pretendovali da vode narod. Na jednoj strani partizanski pokret tada proklamuje svoje ciljeve kojima se četnički pokret energično suprostavlja. Na drugoj strani okupacioni ciljevi su pred sobom imali i jedne i duge sa razhličitim ulogama, potom samo jedne a svi oni su prema muslimanskom narodu u nekom smislu, nekada otvoreno a najčešće prikriveno, imali ratni rezervisani stav ili tačnije stav koji je odražavao visoki stepen, prvenstsveno vjersko-nacionalnog nepovjerenja. Da li je to nepovjerenje imalo osnovu u naslijedjenom onom „turci“ u odnosu na koje je eto tada pružena šansa konačnom obračunu, vjerski aspekt ili davnošnji programski aspekt čišćenja i ovladavanja teritorijama, skoro da je nemoguće dati pravi odgovor, ali je sasvim tačno da je u nekom istorijskom miksu svega toga bilo, što se u krajnjem da razumjeti kroz nevidjenu brutalnost i brojnost ratnih žrtava na strani muslimanskog naroda. U tom vremenu, muslimanski vodje uz to i narod, za razliku od drugih naroda, izmejdu ostalih imali su i dva ključna problema: – jedan je onaj koji je značio faktičku borbu protivu okupatora i unutrašnjih kolaboracionih snaga, a drugi je konstantna borba narodnih prvaka radi zadobijanja povjerenja naroda uz koje su stali i radi odbrane jedine domovine koju imaju.

Zavisno od prilika i datih okolnosti, prvo nevoljno a potom sve više, nalazeći u tome svoju sigurnost i životnu perspektivu, muslimani se nesebično priključuju partizanskom pokretu. Sa okupatorom su, tamo gdje se to nametnula strateška, prvenstveno potreba radi biološkog opstanka, samo u nekim slučajevima postizali kakav takav „pakt“ o nenapadanju, što je bilo od obostrane koristi, posebno radi uspostavljanja kakvog – takvog redovnog života u većinskim sredinama. Zbog toga, krajnje je neprihvatljiva teorija o tzv. kolaboraciji muslimanskih vodja sa okupatorom, jer upravo samo takva mudra politika o nenapadanju u pretežno muslimanskim sredinama, imala je za posledicu biološko očuvanje stanovništva. U tom smislu valja se podsjtiti samo nekih muslimanskih prvaka iz toga vremena:

ZAVNOS
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, bilo je najviše političko – predstavničko tijelo naroda Sandžaka sa tačno definisanom teritoriom koju su činile opštine Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Bijelo Polje, Rožaje, Tutin i Novi Pazar. U jesen 1943. g., od J.B. Tita, poteklaje ideja da se za teritoriju Sandžaka formira Antifašistiko vijeće. Prvo zasijedanje Vijeća održano je 29. 11. 1943. g. u Pljevljima u prisustvu 252 delegata iz svijh djelova Sandžaka, izabranih na Sreskim konferencijama NOO. Na zasijedanju je izabrano 62 vijećnika ZAVNOS-a medju kojima je bilo predstavnika svih naroda, socijalnih struktura i vjeroispovjesti. Istom prilikom formirano je i rukovodstvo ZAVNOS-a i to Izvršni odbor od 7 članova i predsjedništvo od 4 člana sa 8 vijećnika kao njihovih zamjenika. Osnovni zadatak ZAVNOS-a bio je stvaranje borbenog jedinstva svih naroda, organizovanje života na slobodnoj teritoriji i rukovodjenje NOO. U toku rata, rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta, smatralo je da se pitanje državnosti Sandžaka može riješiti stvaranjem zasebne federalne jednice ili uključivanjem njegovih djelova u sastav postojećih federalnih jedinica. Pošto je prevagnula druga varijanta, ZAVNOS-a je na drugom zasijedanju održanom u Novom Pazaru 29. 03. 1945. g. rasformiran. Da li je u toku trajanja rata, jednako kao što je to bio slučaj i sa ostalim federalnim jedinicama, ZAVNOS-a, ostvario svoju svrhu ili je njegovo formiranje posledica kakve loše ili namjere za jednokratnu upotrebu, na to suštinsko pitanje istorijčari još uvijek nijesu dali prave dodgovore. Na drugoj strani, sasvim je izvjesno da je raspuštanjem u ratu osnovanog prestavničkog tijela naroda Sandžaka a potom defakto razbijanje njegove teritorije, nanijelo višestruku i nepopravljivu štetu, u vezi sa čim, slijedom kasnijih istorijsko-političkih dogadjanja, odgovor se sam po sebi nameće. Ono što se zna, posledice su se prvenstsveno odrazile na štetu bošnjačkog naroda, koji se i nakon viševjekovnog trajanja na tom prostoru, našao odvojenjen od svoje matice BiH i ne bez razloga raspolućen u dvije federalne jedinice. Konačno razbijanjem SFRJ tokom devedesetih godina prošloga vijeka, teritorija Sandžaka ali sa jakom medjudržavnom granicom, našla se u dvije zasebne države.

U vremenu trajanja bivše SFRJ, zatim SiCG a i nakon toga pa i danas, svaki pokušaj naroda ili predstavnika Bošnjačkog naroda Sandžaka da skrene pažnju na svoj politički status, pa čak i na praksu medjunarodnog prava, biva rigorozno sankcionisan prevenstveno policijsko sudskim i vojnim mjerama, administrativnim mjerama, ekonomskom i svakom drugom marginalizacijom jednog čitavog prostora i naroda, do mjere faktičkog svodjenja na narod drugoga reda. Stoga, u mjesto da i taj narod zasluženo doživi emancipatorski razvoj, politički sabijen u ćoše dvije države, praktično desilo mu se životno nazadovanje koje je veliki broj bošnjaka, navelo na životni bijeg radi traženja boljeg i sigurnijeg, tačnije na trajno napuštanje svojih domova i iseljavanje u druge zemlje.

OBRAČUN SA NACIONALNIM PRVACIMA
U tako nastalom stanju, skoro da nije moguće definisati polazne tačke i krajnje ciljeve državno političkih struktura iz vremena 1945. do početka devedesetih prošloga vijeka. Ono što je bilo više nego vidljivo i životno potvrdjeno, posebno preživljenim sudbinama značajnih pojedinaca koji su slovili za kakve – takve vodje ili predstavnike naroda, jeste vid uigranog sistema na koji se bošnjački čovjek vremenom morao navikavati. Ubijanja bez sudjenja, hapšenja, zlostavljanja, prijetnje, ucjene, ekonomsko ugnjetavanje, su samo dijelovi repertorara koji je primjenjivan u skoro poluvjekovnom trajanju one Jugoslavije. Radi ilustracije valja pomenuti slučaj strijeljanja na hiljade Bošnjaka na Novopazarskom Hadžetu, među kojima je strijeljan i mula Aćif Efendija, zatim mula Jakup Kardović u Rožajama i brojni drugi, koje je država bez potrebne kritičnosti i bez sudjenja, označavala narodnim neprijateljima. Takav odnos i postupanje države prema velikom broju pripadnika bošnjačkog naroda, u kontinuitetu je stvarao osjećaj nesigurnosti, osjećaj gradjana drugog reda i stanje neizdrživosti. Iz toga repertoara u relativno novije vreme, izdvajaju se slučajevi policijsko-sudsko blokiranje političkog organizovanja bošnjačkog naroda, što su države Srbija i Crna gora, po staljinističko-golootočkom šnitu, izvodile na najbrutalnije moguće načine. Bez pravnog osnova i stvarnog razloga, desilo se hapšenje rukovodstava tada dominanatne političke stranke SDA, i to u dva odvojena slučaja ali jednovremeno u Srbiji i u Crnoj Gori. Ono što te slučajeve povezuje i karakteriše jesu ispoljene policijske brutalnosti, praćene teškim kršenjem ljudskih prava. Osvjedočeno, tada (1994) pa na dalje, politički život Bošnjaka Sandžaka je bačen na koljena i sputan do mjere nepopravljivosti. Epilog odnosa države prema jednom manje brojčanom narodu, desio se kroz njegovo biološko nestajanje, nesigurnost života i opstajanja i neizvjesnost dugoročnog planiranja života. Kako je vrijeme odmicalo od vremena devedesetih, da li usled usadjenog stokholmskog sindroma ili zbog sistema političkog vladanja posebno u Crnoj Gori, desila se i jedna politički bizarna stvar zbog koje se bošnjački narod, sa izgledima da će tako i ostati, još uvijek nije oporavio. Konkretno, skoro da nema zločina koji su se u tom ratnom vremenu dogadjali na crnogorskom prostoru pa i u okruženju, a da se crnogorka vlast politička i državna, zbog njih može abolirati. U tom smislu dovoljno je podsjetiti 1992 – 1995.) na neskriveno lobiranje u tehnici i ljudstvu srpske agresije na BiH prostoru, na slučaj otmice (1993) Bošnjaka iz voza sa stanice Štrpci, deportacija (1992.) sa crnogorskog primorja preko 80 Bošnjaka i njihova predaja Karadžićevim bojovnicima u sigurnu smrt. Tim slučajevima se mogu pridodati izvršeni genocid (1993 – 1995. nad Bošnjacima pljevaljske Bukovice, pa i nekažnjeni zločin (1999.) nad Albancima – muslimanima na rožajskom prostoru.

Da li zbog kakve političke „nužde“ (čitaj trgovine) ili istorijske amnezije, rukovodstvo Bošnjačke stranke se odlučilo na „pakt sa djavolom“, ili tačnije da se podvuče pod šinjel te iste političke grupacije za koju se nesumnjivo vezuju sva teška dogadjanja koja su obiležila (1992 – 1999.) godine bošnjačkog gradjanskog i političkog beznadja. Kako se bavljenje politikom smatra jednim od neizlečivih „poroka“, taj politički pakt traje i nakon smjene trodecenijske vladavine jedne političke partije, što se višestruko obilo o glavu upravo Bošnjačkom narodu. Od nepopravljivih političkih stvari koje su zadesile Bošnjake Sandžaka, izdvojićemo samo dvije koje imaju svojevrsnu i dalekosežnu težinu. Dakle vjekovno jednstveni Sandžak, presudnim referendumskim glasom (ne misleći svojom glavom) Bošnjaka, raspolućen je državnom granicom. Upravo zbog tako datog glasa, valjda povedeni suverenističkim zanosom, Bošnjaci su se opet trajno zamjerili onoj pravoslavnoj većini koja je neskriveno digla glas da Republika Crna Gora postane dio srpskog sveta. Da li se takva referendumska odluka Bošnjaka, može smatrati greškom ili pak potvrdom više puta ponovljene istorijske odanosti Crnoj Gori, skoro da iz ove perspektive nije moguće dati pravi odgovor. Međutim, ono što se i tekako u aktuelnom vremenu može potvrditi jesu činjenice da Bošnjačka stranka ne prezentuje sve Bošnjake, samim tim da se aktivnosti te stranke svode na brojna politička uhlebljenja i evidentne lične interese užeg dijela njenog rukovodstva, da je politički život Bošnjaka u znatnoj mjeri marginalizovan do mjere da u dosadašnjoj Vladi nema lidersko – relevantnih i istinskih Bošnjaka, da ih u pravosudnim strukturama, izuzimajući ali i to rijetko, niže sudske instance, skoro da ih i nema. Bošnjaka je veom amalo u sektoru (državne TV) javnog informisanja i u oblasti (pristup budžetskim sredstvima ograničen je institucijom Fonda za manjine i ako u CG statistički i ustavno, nema većinskog naroda) kulture.

MANJINE
Po ustavnom odredjenju, Crna Gora je uredjena kao gradjanska, sekularna i multietička zajednica koju čine crnogorski, srpski, bošnjački, albanski, hrvatski gradjani i druge manje brojne etničke zajedice. Prema statističkim pokazateljima a i faktički, ako se izuzmu vjerske pripadnosti u Crnoj Gori nema dominantno većinskog naroda. Pripadnici pravoslavlja podijeljeni su na etničke crnogorce i etničke srbe, što je naglašeno izraženo postojanjem dvije pravoslavne crkve, dok su pripadnici islamske vjeroispovjesti, razdvojeni na nacionalne Bošnjake i nacionalne muslimane. U svemu tome, šta je po srijedi, tj. da li je po srijedi vjera ili politika, skoro da je nemoguće dati pravi odgovor ali je sasvim sigurno da je riječ i o jednom i o drugom, što u končanom produkuje teške i dalekosežne psledice. Kako se nebih udaljio od teme ovoga teksta, tu veoma razudjenu problematiku ostaviću za neku drugu priliku.

POLITIČKO ORGANIZOVANJE
Nastankom višepartizma, i Bošnjaci su osjetili priliku da se politički organizuju, što je obećavalo neki boljitak života na prostoru gdje su predstavljali većinsko stanovništvo. Po uzoru na organizovanje BiH Bošnjaka, na prostoru Sandžaka djelovala je SDA sa centralama u Novom Pazaru i u Rožajama. Tokom prve polovine devedesetih prošloga vijeka, kratak period političkog života stranke SDA, označio je njen nevjerovatan uspon, posebno kada je riječ o djelovanju bošnjačkih političkih prvaka. Tada je po prvi a ispostavilo se i poslednji put zabilježeno da je recimo crnogorski parlament u svojem sastavu brojio i sedam bošnjačkih poslanika. Bez svake sumnje, takvo stanje nije pogodovalo ostalim, prvenstveno vodećim političkim strukturama u CG i Srbiji, koje su podpomognute bezbjednosnim policijskim službama, stranci SDA i njenom najužem rukovodstvu, zadale neoprostiv udarac sa posledicama koje u smislu prenaglašenog i orkestriranog državno-policijskog terora, vršenog prema bošnjačkom narodu još uvijek traju. Konkretno, uz kvalifikaciju da su programski i neposredno djelovali u namjeri otcepljena ili pak protivustavnog državnog uredjenja Sandžaka, 1994. g. na najbrutalnije način uhapšeno je gotovo kompletno političko rukovodstvo stranke SDA i to jednovremeno u Srbiji i u Crnoj Gori. U prvostepenom sudsko-politikom procesu optuženima je izrečena zbirna zatvorska kazna preko osamdesest godina. Kakok je bilo očigledno da e eradilo o sudsko-policijskoj i političkoj represiji koja je usled nedostatka valjanih dokaza, pravno vodila ka oslobadjajućoj presudi,tadašnji državni vrh se dosetio pa je aobolicijom presjekao put sudskog odlučivanja po izjavljenim žalbama. Praktično desio se klasični pravni nonses jer su optuženi nepravosnažno oglašeni krivim a država nije dala šansu da se pravana valjanost presude instanciono provjeri – potvrdi ili preinači. Na sve to, nameće se razložan odgovor ili bolje kazano zaključak, da je sudski proces poznat po policijskoj akciji “Lim”, školski prijer državnog zločina nad nebranjenim muslimanskim narodom za koji još uvijek niko iz policijskih redova i bezbjednosnih službi, nije pozvan na odgovornost.

Velija Murić, adv.

B-Net