Piše: Abdul-Kerim Bekkar / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najuočljivijih promjena koje su obilježile naše vrijeme jeste to što mnogi ljudi više zapravo ne žive svoj život, već žive u stanju neprestane potjere – potjere za vremenom, za vijestima, za trendovima, za onim što drugi rade i za idealiziranom slikom koju svi pokušavaju pokazati pred drugima.
Čovjek je tako postao biće koje neprestano prelazi s jednog ekrana na drugi, s jedne misli na drugu i iz jedne želje u drugu, a da sebi gotovo nikada ne pruži stvarnu priliku da se zapita: kuda zapravo ide?
Savremeni um danas je zatrpan ogromnom količinom svakodnevnih informacija i sadržaja, ali ta prividna ispunjenost često skriva unutarnju prazninu koja se nečujno širi. Čovjek možda zna vijesti iz cijelog svijeta, ali ne razumije samoga sebe. Možda svakodnevno prati stotine ljudi, ali nema nijedan miran trenutak u kojem bi iskreno sjeo sa samim sobom.
Tu se pojavljuje kriza smisla.
Jer problem nije u tome što mnogo znamo, već u tome što postepeno gubimo sposobnost sabranosti, dubokog promišljanja i istinskog unutarnjeg razgovora sa samima sobom.
Zato čovjeku danas možda ništa nije potrebnije od sposobnosti da zastane. Da se zaustavi pred neprekidnim trošenjem sadržaja, pred stalnim poređenjem s drugima i pred životom koji se sve više svodi na puke reakcije.
Jer duša ne raste usred neprestane buke, a razum ne sazrijeva dok svakog trenutka skače s jedne misli na drugu, bez smirenosti i unutarnje postojanosti.
Zbog toga je smirenost velika odgojna i psihološka blagodat. Smirenost koja čovjeku dopušta da preispita sebe, da iznova poreda svoje prioritete i da razmisli o onome što zaista zaslužuje njegov život, vrijeme i snagu.
Neki ljudi potroše godine misleći da napreduju, dok se u stvarnosti samo vrte u istom krugu, ali većom brzinom.
Zato mudrost ne počinje onda kada čovjek sazna sve, već onda kada nauči razlikovati ono što zaslužuje njegovu pažnju od onoga što zaslužuje da bude zanemareno; ono što njegovom životu daje istinski smisao od onoga što mu samo krade vrijeme pod izgovorom prolazne zabave.
Jer čovjeka ne oblikuje samo ono kroz šta prolazi, već ono čemu dopusti da se nastani u njegovoj nutrini.
Stoga najopasnija vrsta gubitka nije gubitak stvari, već da čovjek izgubi samoga sebe usred ove goleme gužve, a da toga nije ni svjestan.
Saff.ba
