Piše: Nazmi Luka – egipatski koptski mislilac / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prvo mjerilo po kojem se prosuđuje istinitost nosioca neke poruke jeste stepen njegovog vjerovanja u nju onda kada ga zadese nedaće, iskušenja, patnje i progoni na tom putu. Poruka koja svome nosiocu donosi lagodnost, koja mu otvara vrata koristi za njega ili za njegove bližnje, nije dokaz imana, nego oportunizma, pohlepe ili lične ambicije.
Kako god mjerili poziv islama, u njemu nećemo naći ni jedan dokaz, pa ni privid dokaza, da je cilj tog poziva bio služenje ličnom interesu njegovog nosioca, na bilo koji način.
Muhammed je bio imućan i živio u izobilju, pa je to zamijenjeno tjeskobom i oskudicom. Bio je siguran u svome okruženju, pa je to zamijenjeno nemirom, progonom i strahom.
Uživao je čast i ugled među svojim narodom, zbog plemenitog porijekla i snažne porodične zaštite, pa je to zamijenjeno poniženjem, omalovažavanjem i prezirom.
Ni njegovoj porodici ova poruka nije donijela nikakvu ovosvjetsku korist. Naprotiv, zbog nje su bili izloženi šteti u imetku, poslu i vlastitim životima. Više puta su bili na ivici propasti. A čak i kada bi poziv uspio, ova vjera njegovoj porodici ne bi donijela nikakve posebne privilegije, jer ova vjera svome Poslaniku ne daje položaj iznad ostalih ljudi, niti mu daje udio u dunjalučkim blagodatima veći od drugih, a kamoli da bi to davala njegovoj porodici. Nipošto! Jer ovo je poslanstvo, a ne kraljevstvo. U poslanstvu nema nasljeđivanja.
Štaviše, ova vjera briše svaku raniju plemensku nadmoć i privilegiju. Ljudi su u njoj jednaki poput zuba češlja. I upravo je ovaj Poslanik rekao: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti Kurejšija nad Abesincem, osim po bogobojaznosti”, i: ”Plemenska pristrasnost iz doba džahilijeta je dokinuta.”
To je poziv koji svome nosiocu, prema svim dunjalučkim mjerilima, donosi samo gubitak, a njegovom narodu – čak i ako uspije – donosi gubitak vođstva i ugleda.
Pa i onda kada je ovaj poziv nadvladao i kada je došlo do velike pobjede, njegov nosilac nije zadobio nikakav plijen, niti je imao veći udio u dunjaluku od običnih vojnika i siromašnih podanika. Nije jednoj skupini dao prednost nad drugom, nego je stvar postala zajednička svim vjernicima.
Dakle, od početka do kraja, nije bilo nikakve lične (materijalne) koristi za nosioca ove poslanice. Nije bilo zloupotrebe poziva radi ličnih interesa niti radi interesa neke grupe ljudi. Otuda je očigledno da nije govorio po hiru, što potvrđuju i riječi Uzvišenog: ”Tako mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao!” (En-Nedžm, 1.-2.)
S te strane gledano, ovo je poziv principa i imana, a ne paravan za lične strasti i prohtjeve.
A kako se mjeri iman, ako ne postojanošću u najtežim trenucima, kada je tama najgušća i kada je očaj najbliži?! I kako se mjeri, ako ne strpljenjem pred mukama na tom putu?! A to su bile muke svake vrste – možda su duševne bile teže od fizičkih, a unutarnja tjeskoba teža od udaraca i zlostavljanja.
Muhammed nikada nije pristao na kompromis u pogledu svoje poruke, uprkos mnogim ponudama i teškim iskušenjima.
Jedan od najpoznatijih prizora jeste njegov razgovor s amidžom Ebu Talibom. Kurejšije su mu zaprijetile zbog zaštite koju je pružao svome bratiću i rekle: ”Ili ga spriječi, ili ćemo se sukobiti i s tobom i s njim dok jedna strana ne strada.”
Tada mu je amidža rekao: ”Muhammede, poštedi i mene i sebe, i ne opterećuj me onim što ne mogu podnijeti.”
Ebu Talib – njegova jedina tvrđava i zaštita – bio je nadomak toga da ga napusti. A poslije toga, pred njim bi ostala samo izvjesna propast: ili da popusti, ili da svoga amidžu dovede u težak položaj, pa da zajedno s njim bude izložen stradanju u neravnopravnoj borbi.
A ko je zapravo bio njegov amidža? To je onaj koji ga je prihvatio i odgojio nakon smrti njegovog djeda; koji je pazio, mazio i odgajao to siroče; koji ga je, kada se kao dječak privio uz njega i zaplakao dok se spremao na put za Šam, poveo sa sobom jer mu srce nije dopustilo da ga ostavi. To je bio čovjek uz koga je odrastao, pod čijim je okriljem stasao.
A Muhammed je bio najodaniji u zahvalnosti, najvjerniji u čuvanju uspomena, najčestitiji i najpravedniji među ljudima. Kakvu je samo tjeskobu morao osjetiti pred tom molbom? Kakvu unutrašnju rastrganost?
Da je išta na ovome svijetu moglo odvratiti Muhammeda od onoga u što je vjerovao, to bi bila ova situacija. Da je stvar bila u njegovim rukama na bilo koji način, ne bi izdržao ovo iskušenje. Da je postojala sila koja bi ga mogla uzdrmati u onome čemu se potpuno predao, to bi bila ova molba njegovog amidže Ebu Taliba. Psihičko iskušenje u ovom trenutku i unutrašnji pritisak bili su hiljadu puta žešći od šamara i pljuvanja kojima su ga zasipali neznalice iz njegovog naroda.
Muhammed je zašutio. I teško da mu je vlastita propast bila strašnija od pomisli da iznevjeri nadu svoga amidže i staratelja. S pravom je čovjek takve plemenitosti i dobrote morao zašutjeti i zabrinuti se, suočen s mogućnošću da bude optužen za nezahvalnost i neposlušnost.
A zatim su potekle riječi koje mogu poteći samo iz krajnje hrabrosti vjerovanja (imana) i dubine uvjerenja: ”Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi Sunce stavili u desnu ruku, a Mjesec u lijevu, da se odreknem ove stvari, ne bih je ostavio sve dok je Allah ne uzdigne ili dok na tom put ne stradam.”
Onaj ko i pored svega ovoga osporava istinitost tog vjerovanja, doista je nesretnik koji ne razlikuje iman od obmane, niti istinu od lakrdije.
No, plemeniti i dostojanstveni amidža nije iznevjerio svoga bratića. Ustrajao je u njegovoj zaštiti i pomoći, i rekao mu, ganut tim zadivljujućim imanom: ”Idi, bratiću moj, i govori šta želiš. Tako mi Allaha, nikada te neću prepustiti nečemu što ti je mrsko!”
A onda je smrt došla po njegovog plemenitog amidžu, koji ga je obasipao nježnošću, zaštitom i dobrotom, u djetinjstvu i zrelosti. Poslanik je tada od njega tražio da izgovori šehadet, kako bi time mogao steći pravo na zauzimanje za njega na Sudnjem danu. Ali Ebu Talib je to odbio, bojeći se da se ne pomisli kako je pred smrt pokleknuo iz straha od Dana obračuna.
Duša je već bila u grlu. Nad njim se nagnuo njegov brat, Abbas ibn Abdul-Muttalib, osluškujući šta šapuće u posljednjim trenucima. Zatim je Abbas rekao svome bratiću Muhammedu da je umirući u smrtnom dahu ipak izgovorio šehadet.
Uprkos silnoj ljubavi prema svome amidži, snažnoj vezanosti za njega i želji da mu osigura spas zbog svega što mu je učinio i kako ga je štitio, u njemu se nije pokrenula ni najmanja slabost. Smirenošću čvrsto ubjeđenog rekao je da to nije čuo.
Neko drugi bi se u takvom trenutku požurio da prihvati svjedočenje prenosioca, a to je bio njegov amidža, Abbas ibn Abdul-Muttalib, samo da u tome nađe utjehu, smirenje i olakšanje u pomisli da njegov voljeni amidža i staratelj nije umro kao nevjernik i da mu sudbina nije Džehennem.
Ali hrabrost imana uskratila mu je tu utjehu, iako bi teret takve tvrdnje pao na nekog drugog. Jer kada je u pitanju njegova misija i njegovo vjerovanje, tu nema mjesta popuštanju ma koliko snažni bili razlozi koji na to navode, pa makar dolazili iz najplemenitijih ljudskih pobuda.
Je li ovo postupak čovjeka koji zaista sâm odlučuje? Ili je to stanje onoga nad kim vlada silna snaga, jača od njegove volje i njegovih prohtjeva, pred kojom je on tek pokorni rob?
Zato je on doista Muhammed, povjerljivi Poslanik, kojem njegov Gospodar kaže: ”Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici.” (Ali Imran, 128.)
Nema pogađanja. A kako bi se i mogao pogađati onaj koji od odluke ne posjeduje ništa?!
Zatim ga vidimo kako u sezoni hadža obilazi plemena i poziva ih u islam, zastajući kod njihovih boravišta. Neki se okreću, neki mu se rugaju. Tako je jednoga dana stao pred nastambe plemena Benu Amir i govorio s puninom i snagom uvjerenja. A ima li veće snage od snage uvjerenja u Uzvišenog, Silnog i Veličanstvenog?
Vođu tog plemena zadivilo je ono što je čuo. U tome je vidio priliku koju vrijedi iskoristiti, nadajući se da bi njegov narod, slijedeći Muhammeda, mogao steći vođstvo, slavu i ugled. Pa mu je rekao: ”O Muhammede! Ako te budemo slijedili u tome u što pozivaš, pa te Allah učini pobjednikom nad onima koji ti se suprotstavljaju, hoće li vlast poslije tebe pripasti nama?”
To je razumna pogodba za onoga ko razumije smisao dogovora: traži od ljudi da ga slijede i zaštite dok ne dostavi Allahovu poruku i dok ljudi ne povjeruju, premda to podrazumijeva mnoge nedaće, napore, pa i opasnost po živote i imetke.
Po mjerilima nagodbe i razmjene koristi, svaka usluga i svaka očekivana korist traže svoju protuuslugu. Neka, dakle, bude onako kako traži poglavar plemena Benu Amir. Ponuda je razumna i, u najmanju ruku, pogodna da bude osnova razgovora između dvije strane.
Ali Muhammed se ne pogađa. On je onaj kome je naređeno i koji u tome nema nikakve vlastite odluke. Muhammed ne smatra vjerovanje u Allaha kao uslugu koju vjernici čine Allahu i Njegovom Poslaniku, nego kao blagodat koju Allah daje vjernicima: izbavio ih je iz zablude, a Allahova pomoć koja im je obećana dovoljna im je kao neizmjerna blagodat. Kolika je razlika između ove logike i logike pogodbe!
”Vlast pripada Allahu; On je daje kome hoće!”
To nisu riječi čovjeka koji kalkulira, pogađa se i zaobilazi. To su riječi koje mogu poteći samo iz rijetke hrabrosti imana – imana čija je vlast nad njim bila potpuna, pa nije imao izbora ni u onome što prihvata ni u onome što odbija.
I više od toga: ništa nije moglo uzdrmati Muhammedovo vjerovanje. Prvaci njegovog naroda, Kurejšije, okupili su se kod Ka'be i poslali po njega. Jedan od njih mu je rekao: ”O Muhammede! Tako nam Lata, ne znamo da je iko od Arapa svome narodu donio ono što si ti donio svome. Ako si ovim što donosiš htio imetak, sakupit ćemo ti od naših imetaka pa da budeš najbogatiji među nama. Ako time želiš ugled, učinit ćemo te našim poglavarom. Ako želiš vlast, postavit ćemo te za vladara nad nama. A ako je to što ti dolazi priviđenje koje te je obuzelo, dat ćemo ti od svojih imetaka da ti tražimo lijeka dok te ne izliječimo ili barem učinimo sve što je u našoj moći.”
Eto, vlast nadohvat ruke, bez truda, bez borbe, bez čekanja. Eto bogatstva pred njim, bez potrebe za naporom i strpljenjem. Šta bi više poželio jedan koristoljubivi pustolov? Kakva je to ponuda? To je gotovo bezuvjetna predaja svega, samo da ostavi ono na čemu je. A to je bilo nemoguće. Za to je bila potrebna upravo ona hrabrost imana iz koje je i potekao njegov odgovor na ovu primamljivu nagodbu, od koje bi mnogima zastao dah i pošla zazubica.
Rekao je: ”Nije to što govorite. Nisam vam došao s ovim da tražim vaše imetke, ni ugled među vama, ni vlast nad vama. Nego me je Allah poslao vama kao Poslanika, objavio mi Knjigu i naredio mi da vam budem donosilac radosne vijesti i opomene. Dostavio sam vam poruke svoga Gospodara i savjetovao vas. Ako prihvatite od mene ono s čim sam vam došao, to je vaš udio i na ovome i na budućem svijetu. A ako to odbijete, ja ću biti strpljiv u onome što mi je naređeno, sve dok Allah ne presudi između mene i vas.”
Ovo su riječi roba kojem se naređuje i u čijoj ruci nije odluka, riječi Poslanika zaduženog za vjerno dostavljanje poslanice, bez ikakvog ličnog cilja koji se krije iza njegove misije. Jer sve moguće težnje i interesi već su bili ponuđeni u ponudi koja je obuhvatila sve: od vođstva i ugleda, do kraljevstva i dominacije.
Međutim, nije to obična ljudska čvrstina, već hrabrost koja izvire iz imana. Šta je vlast? Šta je ugled? Šta je bogatstvo? Sve je to ništa, ili manje od ništa.
A kada to Muhammed izgovara? U trenutku kada nema pomagača, kada ga neznalice progone i uznemiravaju – i među Kurejšijama i mimo njih – gdje god da krene noseći teret poslanstva, dok ga nevolja ne pritisne do krajnjih granica, pa jednog dana iz njegovih prsa izbije glas prigušen plačem: ”Allahu moj, Tebi se žalim na slabost svoje snage, na svoju nemoć i na omalovažavanje s kojim me ljudi susreću. O Najmilostiviji među milostivima! Ti si Gospodar potlačenih, i Ti si moj Gospodar. Kome me prepuštaš? Dalekom koji me prezire, ili neprijatelju kojem si prepustio moju stvar? Ako Ti nisi srdit na mene, ja za ostalo ne marim.”
Šta je ovo, ako ne vrhunac hrabrosti imana?! Udaran, vrijeđan i ponižavan na svakom koraku, i pored svega toga iz ranjenog srca uzdiže se ova dova, i u njemu nema ničega osim straha da Allah ne bude srdit na njega. Ako njegov Gospodar nije srdit, sve drugo gubi značaj.
Pa ako ovo nije istinska, čista iskrenost, onda su se mjerila potpuno izokrenula, tako da se onaj ko zauzima ovakve i slične stavove smatra tek trgovcem koji se cjenka, hazarderom i čovjekom koji traži ličnu korist.
Neka je selam i spas na one koji su pravedni i nepristrasni, koji ne dozvoljavaju da ih mržnja prema nekima odvrati od pravde. Neka je selam iskrenima!
Saff.ba
