Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: ‘Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!’ Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.” (En-Nisa’, 75.-76.)
Vrijeme u kojem živimo sve češće otvara pitanje otpora kao jednog od ključnih pojmova političkog, društvenog i moralnog života čovjeka. Otpor je danas postao glavna kategorija razumijevanja historijskih procesa. Ovo pitanje, međutim, nije moguće razumjeti izvan kur'anskog konteksta, jer Kur'an ne samo da govori o otporu nego ga smješta u širi okvir univerzalnog zakona života – zakona međusobnog suprotstavljanja snaga i ideja kroz koji se oblikuje historija čovječanstva.
Kada se, naprimjer, muslimansko društvo analizira kroz kazivanje o Talutu i Džalutu, postaje jasno da Kur'an ne oblikuje samo vjersku zajednicu nego gradi politički i civilizacijski poredak. Naime, u kazivanju o Talutu i Džalutu jasno se uočava struktura društva: vođstvo koje posjeduje znanje i sposobnost, narod koji je svjestan izazova, te dinamičan odnos između unutrašnje pripreme i vanjskih prijetnji. Istovremeno, Kur'an prikazuje stalnu prisutnost neprijateljstva, što potvrđuje da društveni život nije statičan, nego se odvija u znaku stalnih iskušenja, pripreme i odgovora.
Kur'an u tom kazivanju ne donosi samo historijski prizor nego razotkriva unutrašnje stanje jedne zajednice u trenutku kada se nalazi između svijesti o potlačenosti i slabosti pred njenim posljedicama. To se jasno vidi u riječima: “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” (El-Bekara, 246.) Ali, čim im je borba propisana, ”oni, osim malo njih, zatajiše.” (El-Bekara, 246.)
U ovim riječima sabrana je cijela psihologija duhovno poraženog naroda. Postoji svijest o poniženju i osjećaj nepravde, ali ne postoji spremnost da se plati cijena njenog uklanjanja. Kur'an time pokazuje da problem nije u neznanju nego u unutrašnjem stanju duše koja je navikla na ”sigurnost” čak i onda kada je ta sigurnost ponižavajuća. To je stanje u kojem čovjek preferira život po svaku cijenu. A kada pristane da živi po svaku cijenu, postaje spreman da prihvati i poniženje, i okupaciju, i porobljavanje, samo da bi izbjegao borbu, jer borbu vidi kao sigurnu smrt. Tako kolonizacija i porobljavanje najprije nastaju u duši, prije nego što se očituju u stvarnom životu.
U takvom stanju društva dolazi pitanje vođstva. Njihov vjerovjesnik im saopćava: ”Allah vam je odredio Taluta za vladara” (El-Bekara, 247.), a oni odgovaraju: “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato.” (El-Bekara, 247.)
Ovdje Kur'an otkriva još jedan poremećaj – onaj u svijetu ideja. Umjesto da razmišljaju o principima, oni razmišljaju o osobama; umjesto kriterija, gledaju porijeklo i imetak. Kur'an tu devijaciju ispravlja jasnim kriterijem: “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” (El-Bekara, 247.)
Postavljanje Taluta za vladara otkriva da je pitanje vođstva u Kur'anu neraskidivo vezano za sposobnost organiziranja zajednice oko jasne ideje i cilja. Nema organizacije bez ideje, niti ideje bez vizije, a vizija traži svjesno, moralno i sposobno vođstvo i budan, osviješćen narod.
Kada je Talut poveo vojsku, rekao je: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” (El-Bekara, 249.)
Time Kur'an upućuje na činjenicu da otpor podrazumijeva disciplinu, postojanost, samokontrolu i spremnost na odricanje. Većina pada na jednostavnom ispitu, prije nego što dođe do stvarnog sukoba.
Na kraju ostaje mala skupina koja razumije suštinu: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” (El-Bekara, 249.)
Njihova dova prije susreta s neprijateljem postaje vrhunac svijesti o otporu: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” (El-Bekara, 250.)
Tako kazivanje o Talutu i Džalutu svjedoči da otpor nije puka reakcija na nepravdu, niti samo govor o njoj, nego uređen odnos između vođstva koje zna kuda vodi i naroda koji je spreman da tu viziju nosi i brani, pa makar to bila dugotrajna i teška borba.
Danas je u muslimanskim narodima vidljiva slabost i gotovo potpuni izostanak stvarnog otpora. Ta slabost ne proizlazi samo iz političkih ili materijalnih okolnosti, nego prije svega iz imanskog stanja zajednice. Ogleda se u prihvatanju postojećeg stanja kao nepromjenjive realnosti, u gubitku osjećaja odgovornosti prema potlačenima i u nespremnosti da se pruži makar moralna, a kamoli konkretna podrška onima koji su odlučno krenuli putem otpora.
Najjasniji primjer toga danas su muslimani Gaze, koji su, uprkos potpunoj opsadi i nesrazmjernoj sili, pokazali nezapamćen nivo ustrajnosti pred cionističkom agresijom, pretvarajući svoju borbu u moralni i duhovni izazov cijelom ummetu.
Snage otpora u Gazi svjedoče da upravo od tih malobrojnih, ali postojanih vjernika počinju velike historijske promjene, iako oni najčešće sami ne dokuče veličinu onoga što čine, niti širinu njegovog utjecaja. Takvi ljudi ne mijenjaju samo tok događaja, nego postaju njegovo sjeme. Zato se sistemi moći plaše takvih pojedinaca i takvih skupina, dok vjernici u njima prepoznaju smisao predanosti istini koja nadilazi računicu života i smrti.
Međutim, umjesto da takav primjer probudi svijest ummeta i pokrene solidarnost, svjedočimo pasivnosti, zbunjenosti, pa čak i opravdavanju nemoći. To ukazuje na dublji problem: slabljenje imana koji više ne proizvodi osjećaj dužnosti niti unutrašnju snagu za djelovanje.
Zato se pitanje otpora ne može svesti na vanjske okolnosti, nego se mora vratiti na unutrašnje stanje svakog muslimana pojedinačno, kao i na duhovno i moralno stanje cijelog ummeta. Jer otpor počinje iznutra, u sposobnosti vjernika da se odupre vlastitim slabostima, strastima i strahovima. Onaj ko ne pobijedi svoje strasti i ko izgubi bitku sa samim sobom, izgubit će i bitku s vanjskim neprijateljem.
Saff.ba
