Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pripovijeda se da je u jednom mjestu živjela žena koja je svaki dan pekla hljeb za svoju porodicu. Pored hljeba koji je pripremala za svoje najmilije, svakog dana bi ispekla i jedan hljeb više. Spuštala bi ga na prozorsku dasku da ga uzme bilo koji gladni prolaznik koga bi put naveo pored njene kuće.
Svaki dan bi tuda prolazio pogrbljeni siromah. Uzeo bi hljeb i, umjesto zahvale, promrmljao bi za sebe: ”Zlo koje učiniš ostaje uz tebe, a dobro koje učiniš vraća ti se.” I tako je bilo iz dana u dan. Žena je počela osjećati nelagodu jer čovjek nije pokazivao nikakvu zahvalnost za dobročinstvo koje je činila. Počela je razmišljati: ”Svaki dan prolazi ovaj pogrbljeni čovjek, ponavlja tu svoju zagonetnu rečenicu i odlazi. Šta li time zapravo želi reći?”
Jednog dana odlučila je da se riješi pogrbljenog čovjeka. U hljeb koji je ispekla umiješala je malo otrova i ponijela ga prema prozoru, ali su joj ruke iznenada zadrhtale. ”Šta to radim?!”, rekla je sama sebi, a onda hljeb bacila u vatru da izgori. Zatim je ispekla drugi hljeb i stavila ga na prozor. Kao i obično, pogrbljeni siromah je došao, uzeo hljeb i ponovio svoju uobičajenu rečenicu.
Ta žena imala je sina koji je davno otišao od kuće, u potrazi za svojom budućnošću. Mjesecima nije imala nikakvih vijesti o njemu i stalno je dovila da joj se vrati živ i zdrav. Upravo tog dana kada je bacila otrovani hljeb u vatru, uvečer je neko pokucao na vrata. Kada je otvorila, na njeno zaprepaštenje, na vratima je stajao njen sin.
Bio je blijed, iscrpljen, odjeća mu je bila gotovo pocijepana, a izgledao je gladan i iznemogao. Prišao je i zagrlio majku, a zatim je rekao: ”Majko, pravo je čudo što sam ovdje…”
Zatim joj je ispričao šta mu se dogodilo na putu: ”Bio sam toliko iscrpljen da sam se srušio nedaleko odavde i zamalo umro. Tada je naišao jedan pogrbljeni čovjek. Bio je toliko dobar da mi je dao cijeli hljeb koji je imao, rekavši: ‘Ovo je moja svakodnevna hrana, ali danas ću je dati tebi jer je tvoja potreba veća od moje.”’
Kada je njegova majka to čula, lice joj je preplavio užas. Sjetila se otrovanog hljeba koji je tog jutra napravila. Da ga nije bacila u vatru, njen sin bi ga pojeo.
Tada je shvatila značenje riječi pogrbljenog siromaha: ”Zlo koje učiniš ostaje uz tebe, a dobro koje učiniš vraća ti se.”
Riječi koje je pogrbljeni siromah svakodnevno ponavljao nisu obična mantra, nego precizan moralni zakon. Zlo se ne završava na onome kome je upućeno, već najprije kvari srce onoga ko ga čini, ostavljajući u njemu trag loše namjere i pogrešnog cilja. Zato je siromah govorio da ”zlo ostaje uz tebe”, tj., ostaje vezano za tvoju savjest, tvoju prošlost, tvoju sudbinu i možda ti se vrati odakle se najmanje nadaš.
S druge strane, dobro, makar bilo neznatno, makar to bio komad hljeba, lijepa riječ, prikrivanje tuđe mahane, opraštanje uvreda, nikada se ne gubi. Možda ti se ne vrati istim putem i ne od iste osobe, niti u vrijeme kada to očekuješ, ali znaj da će se sigurno vratiti, jer dobro nikada ne ostaje samo, ne ostaje siroče, nego ulazi u skrivenu mrežu Allahove milosti, odredbe i nagrade.
Jedna od pouka ove priče je da je žena očekivala zahvalnost od siromaha, pa kada je nije dobila, osjetila je tjeskobu u prsima. To otkriva jednu ljudsku slabost koju insan ne želi priznati ni samom sebi a kamoli drugima, a ta slabost je da se ponekad ne umorimo od činjenja dobra, nego od toga što nam se na njemu ne zahvaljuje.
Želimo da se naše dobročinstvo vidi, da se prizna, da se na njega uzvrati makar toplom riječju. Međutim, ova priča uzdiže čovjeka sa stepena čekanja zahvale od ljudi na stepen pouzdanja i ubjeđenja da je njegovo dobro sačuvano kod Allaha.
U suštini, ova priča nije samo kazivanje o ”uzvraćanju na dobro”, nego zadivljujuća zakonitost koja pokazuje kako se djelo vraća svome počiniocu u krugu koji nikada ne promašuje svoju metu. Ona odslikava duboku istinu da čovjek ne čini dobro drugima, nego ga prije svega čini sebi, i da je svaka namjera koju nosimo u sebi poput ”pošiljke” koju šaljemo, a koja će se neminovno vratiti na našu adresu.
Riječi pogrbljenog siromaha su naizgled djelovale kao nezahvalnost, ali su u svojoj suštini nosile dublji moralni princip. Siromah nije rekao ”hvala” ženi koja mu je svaki dan ostavljala hljeb na prozor, jer je htio podsjetiti da je davanje ulaganje u vlastitu sigurnost, a ne usluga drugima. Zahvala ponekad daje lažni osjećaj zadovoljstva, ali izrečena istina koju je siromah ponavljao štiti dušu od upadanja u zamku sebičnosti.
A onaj trenutak prije bacanja otrovanog hljeba u vatru bio je trenutak istinskog spasa, dok je hljeb koji je otišao s prozora bio isti onaj koji je na putu vratio život njenom sinu. To potvrđuje da dobro djelo nije materija koja nestaje, nego stvarnost koja se preobražava: od hljeba ostavljenog na prozoru do spasa koji se otkriva usred pustinje.
Jednom riječju, mi ne štitimo druge svojim sadakama, nego štitimo sebe od udaraca sudbine. Namjere (nijeti) su sjemenke koje niču samo na poljima svojih vlasnika. Ko ”sije” hljeb na prozorima neznanaca, žanje spas u vlastitom domu, među svojom djecom.
Saff.ba
