Piše: Ammara Šabić
U trenucima osame sa Gospodarom duše koju ti je darovao, vapiš suzama ili riječima, šutnjom i pogledima u podignute dlanove za koje i bez viđenja znaš da su prazni… U tim trenucima traženja srcem od Onoga u čijoj je vlasti sve na nebesima, na zemlji i između njih…
Šta tražiš?
Ne pitam te ja, pitaj se ti.
Je li to utočište svih tvojih nadanja, vrhunac izraza povjerenja, ili samo pribježište u momentima kada se sva oku vidljiva (ne)pribježišta izmaknu?
Gospodar tvoje duše i svega stvorenog ima mehanizme da te na Sebe, Svemogućeg i Sveznajućeg, podsjeti. I da ti istovremeno na tvoju nemoć i neznanje ukaže. A ti se opet, prije nego Njemu, obraćaš istima kao što si ti? Ograničenima.
Zašto?
Ne daji odgovor meni, nego sebi.
Znaš li priču o trojici zarobljenih u pećini?
Buharija i Muslim bilježe od Ibn Omera, r.a., kazivanje o trojici ljudi koji su putovali i bili prinuđeni da se sklone u pećinu zbog kiše. Ali kada su oni u nju ušli kasnije je ulaz zatrpan velikom stijenom. Nisu imali drugog izlaza nego da mole Allah da ih on svojom direktnom inetrvencijom spasi. Svaki od njih je spomenuo jedno svoje najbolje dobro djelo i zamolio Allaha da ga zbog tog dobrog djela spasi. Prvi je spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, drugi njegovo sustezanje od bluda, a treći njegov dobar odnos prema radniku tako što je investirao nadnicu svog radnika (nadničara).
Iskreno djelo. Čisto od bilo kakvih želja i prohtijeva, oprano imanom od dunjalučkih ciljeva. Djelo koje ti iznosiš pred Gospodara kad doviš da se kamen (teret) sa vrata tvoje duše (srca) skloni, kako bi ta duša rahatlukom letjela u prostranstvu pokornosti njenom Gospodaru, a koja znači slobodu i neovisnost od svega i svakoga osim Vladara svih svjetova, Allaha, subhanehu we te’ala.
Razmisli…
Znaš, sin Nuha aljhisselam, nije riječima porekao da je njegov otac Vjerovjesnik. Nije rekao: „Tebe nije poslao Allah!“ On je „samo“ potražio drugi put, mimo puta koji je odredio Gospodar Nuhov, alejhisselam, kada mu je lađom odredio put u spas. Je li ova nedosljednost u praksi slijeđenja Puta Allahovog Poslanika, Muhammeda alejhisselam, ono što ti vrišti na uho kad pomisliš da spomeneš svoje djelo? Možda ti duša zna da, iako činiš nešto samo radi Allahovog zadovoljstva, ne činiš to na način kojim je On, subhanehu we te’ala, zadovoljan? Je li to teret na teretu tvog srca?
Šehadet kojim izražavaš svijest da je samo Jedan i Jedini istinski Bog, vrijedan obožavanja i apsolutne pokornosti, uzase nosi i svjedočenje da je On, subhanehu we te’ala, poslao uputstvo. Mapu puta. Jedinog ispravnog načina dolaženja do cilja. Oličenje i oživotvorenje tog puta kroz ličnost Muhammeda alejhisselam.
Gdje si u tom svjedočenju? Ne mislim riječju. Ponekad se šutnjom i veranjem na stijene u traženju „pogodnijeg puta“ krije daleko više istine o nama.
Minber.ba
