Autor: Amir Telibećirović
”Ta bajna Evropa ovog puta zaustavlja euforiju islama preko nas jadnih naivnih Srba. Našim rukama svršava nečastan posao. Nas su uzeli kao najpogodnije (pazite, Hrvati nisu prihvatili da po drugi put budu genocidni), i mi smo objeručke prihvatili da iskoristimo tobože istorijsku šansu da napravimo i ‘zaokružimo svoju državu.’”
Vizuelne manipulacije
Dokumentarac tako počinje prikazom dolaska novinara Stefana Popovića iz Australije u Nigeriju, inače iskusnog Tv voditelja. Ovdje vidimo vremensko preklapanje sa nedavnim lobiranjem Dodikovih američko izraelskih Srba dijasporaca u SAD-u, jer se Popović u svojstvu člana tima od Malagurskog, postavlja kao australski reporter srpskoga porijekla. Pošto se Popović bavi i glumom, ostaje vjerovatnoća da je ovaj posao povjeren njemu radi vještačke emotivno intelektualne “hipnoze” gledatelja ovog dokumentarca, i vizuelno estetskog efekta, a on i Malagurski su ionako sarađivali i prije ovog filma. Pritom, tema lobiranja i način su na istom tragu, u oba slučaja, i onom sa Dodikovim lobistima i sa ovim.
Popović tako početkom filma šeta siromašnim kvartovima Nigerije prikazujući tamošnje kršćansko stanovništvo koje je stradalo od lokalnih plemenskih skupina sa džihadističkom reputacijom. Sve je popraćeno odlomcima iz američkih elektronskih medija koji spominju “interes” Donalda Trumpa za stanje kršćanske populacije u Nigeriji. Nakon što je prikazao demolirane crkve u Nigeriji, spominjući kako ih je uništila poznata organizacija ISIL, Popović napominje da je novi politički vođa Sirije kao bivši član ISIL-a sada prihvaćen sagovornik na Zapadu. Ovdje se podudara već od ranije poznata teorija o uvezanosti ISIL-a i izraelskog mosada, ali Popović se ne bavi time jer se ne bi dovoljno tematski uklopilo u ono što slijedi do kraja dokumentarca. Njemu i Malagurskom ovdje čak odgovara potiho dodvoravanje američkoj administraciji, zbog već spomenutog lobiranja za srpsku i srbijansku politiku na internacionalnom planu. On ubrzano prelazi sa priče o Bliskom Istoku i Africi na glavni cilj njegovog propagandnog filma, a to je srpstvo i stanje na Balkanu. Stoga se prebacuje na snimke sa Kosova iz 2004 godine, gdje se vidi kako neki albanski demonstranti pale i demoliraju pravoslavne hramove. Prosječnom zapadnjaku, naročito Amerikancu, ne znači puno podatak da se uglavnom radilo o albanskim nacionalistima i šovinistima a ne džihadistima. Zato se Popović ne bavi ni time, jer bitno je da se snimak uklapa u ono što slijedi kao što se uklopio i u sam uvod, a ono što slijedi je najmanipulativniji dio cijelog videa, njihova primarna meta – Bosna i Bošnjaci.
Stoga odmah slijedi poznati snimak rušenja tornja nelegalno izgrađene poslijeratne crkve u Konjević Polju. Bez objašnjenja, bez konteksta i pozadine o čemu se radi, jasno je da se tipuje na emocije izazvane vizuelnim efektom u očima ciljane publike, koja ne zna da je u pitanju službeni građevinski posao firme iz srpskog entiteta. Ne očekuje se naravno da posmatrač sa Zapada zna kako se radi o privatnom zemljištu nane Fate Orlović koja je povratnica iz izbjeglištva, i čiju su blisku rodbinu pobili baš inicijatori podizanja te nelegalne crkve. Samo Popovićev glas u pozadini scene napominje kako se radi o mjestu još bliže Zapadu nego što je to Kosovo, aludirajući na BiH i prije spomena o kojem se području radi. Dakle, po ko zna koji put, naglašava se kako je Islam u Bosni “opasniji” samim tim što je blizu Zapada, a Popović i Malagurski izokola nastupaju kao oni koji podsjećaju publiku da bi Srbi rado štitili taj Zapad od Islama i muslimana, prvenstveno preko demonizacije Bosne i Bošnjaka, barem dok se ne stvore prilike za novi pokušaj fizičke eliminacije muslimanskih tragova u BiH, kao prije tri decenije.
Odmah nakon snimka iz Konjević Polja, u kadru se pojavljuje sarajevska Saborna crkva. Oni koji budu gledali taj film a ne poznaju Sarajevo, ne mogu znati da ta crkva stoji u neposrednoj blizini okolnih džamija već jako dugo, te da je crkva preživjela opsadu i rat unatoč prisustvu “zlih muslimana” svuda oko nje, cijelo ratno vrijeme, ako izuzmemo manja oštećenja na crkvi uzrokovana srpskim granatama sa Trebevića. Svakako, na takvu publiku autori filma i računaju, očigledno.
Potom se narator opet vraća u Nigeriju. Prikazuje siromašno selo nigerijskih Kršćana, koje se napatilo zbog napada militantnih frakcija kao što je Boko Haram i sličnih. Popović pri snimanju pokazuje neki stub na kome se vide rupe od metaka ili gelera tvrdeći da se tu vide tragovi udara mačetama. Nije isključeno da je ovdje probao koristiti asocijacije iz genocida u Ruandi od prije tridesetak godina. Taj dio se ne spominje jer bi možda publika mogla pomisliti kako se radi o plemenskom i post-kolonijalnom ratu na području Nigerije, sličnom onom u Ruandi i još nekim afričkim krajevima, pri čemu se religijski fanatizam izjednačen sa plemenskim, pojavi naknadno u sklopu rata. U Ruandi kao bivšoj belgijskoj koloniji, većina plemena su kršćanska, tako da se nije mogao upotrijebiti pojam džihadizam sa pratećim medijskim razvlačenjem izvještaja, ali se mogu “posuditi” mačete koje imaju opaki prizvuk u nazivu. Kao bivša britanska kolonija, Nigerija je teritorijalno i plemenski podijeljena. Stoga je Popović naveo jednog od Nigerijskih sagovornika da u objektiv kamere indirektno u pomoć pozove Donalda Trumpa. Onda se snimkom opet vraćaju u Bosnu. U nedostatku nečega novog na temu pravdanja genocida nad Bošnjacima ili jugoslavenskog napada na BiH, Popović poseže za otrcanom pričom o stvaranju “islamske države” na Balkanu, ubacujući ratne snimke odreda El Mudžahid sa bivših linija fronta u BiH. Dakle ništa originalno, samo osvježena velikosrpska manipulacija. Međutim, ovaj se put ne obraća toliko srpskoj ili srbijanskoj publici, jer tamo je to davno obrađena i prežvakana tema, iako i dalje jedna od omiljenih, nego više zapadnjacima. Ne samo zato što je film na engleskom jeziku, nego što se radi o lobiranju među novim generacijama Amerikanaca, Kanađana, Britanaca, Australaca koji ne znaju dovoljno o tome šta se dogodilo u BiH niti kakvo je trenutno stanje. Autor i voditelj se nisu potrudili, ili možda nisu uspjeli naći engleski prijevod poznate knjige ‘Islamska Deklaracija’ Alije Izetbegovića, pa je Popović u jednom kadru dokumentarca držao u ruci staro domaće izdanje te knjige. Dakle, još jedna zastarjela igra sa emocijama neupućene publike, iako se na ovu knjigu brojni intelektualno i moralno ograničeni srpski šovinisti i dan danas povremeno pozivaju. Pošto živimo u multimedijskim vremenima bržeg i lakšeg dolaska do podataka nego ikad prije, možda dio ciljane publike ovog filma sam otkrije da se radi o publikaciji sa reizdanjem u Beogradu, da je i beogradski advokat Rajko Danilović davno izjavio kako u toj knjizi nema ništa politički ni društveno sporno za ondašnju Jugoslaviju kada je knjiga i objavljena, te kako su i poneki zapadni novinari utvrdili da knjiga nije sporna i da čak sadrži kritike upućene nekadašnjim vladarima muslimanskih zajednica i država. Ali dok se to ne desi, za ciljanu publiku ovog videa od strane autora se smatra najbitnijim sam naslov knjige, sa prefiksom – ‘Islamska,’ i bez iščitavanja ili analize. Samo to je dovoljno za emocionalne turbulencije neupućenih, jer ovdje se ide na stvaranje ideološkog “antihrista” u glavama ljudi, stvaranja čudovišta u njihovim umovima, a to je primarno Islam, za Malagurskog i njegov tim. Koristeći izdvojenih par rečenica iz deklaracije, Popović iznova pokazuje da bez obzira na velikosrpske emotivne furke na Rusiju, on ovdje primarno zastupa kombinaciju zapadnjačkog sekularizma i njegove verzije ‘Hrišćanstva.’ Popović i Malagurski “brane” Zapad, potvrđujući usput i da je Zapad poluskriveno branio velikosrpske interese na Balkanu, bilo preko Jugoslavije sa srpskom dominacijom ili preko embarga na oružje za Armiju BiH iz 1990-ih godina tokom etničkog čišćenja protiv nesrpskog stanovništva. Naime, nudeći svoje subjektivno tumačenje dekontekstualiziranog citata iz knjige o različitosti islamskog i neislamskog svjetonazora, Popović u filmu navodi kako Zapad i Islam ne mogu imati suživot. Većina ljevičara, bilo samoproglašenih ili od drugih proglašenih širom svijeta, uglavnom su aktivni protiv američkog ili katkad opće zapadnjačkog imperijalizma sa kapitalizmom. Malagurski kao vještački ‘ljevičar’ je u prošlosti snimio dosta svojih uradaka na temu američkog hegemonizma, ali na selektivan način. Kada je u pitanju Islam ili muslimani generalno, Malagurski bi rado uvezao Srbiju sa Zapadom u nekakav anti-islamski blok ili bilo šta slično. Iako se u nekim svojim starijim radovima Boris Malagurski okomio na ulogu Katoličke crkve za vrijeme NDH, rekavši kako su zločini stare katoličke inkvizicije ništa u usporedbi sa ustaškim zločinima, u ovom filmu se iznova priziva “jedinstvo” bosanskih Srba i bosanskih Hrvata preko Kršćanstva/Hrišćanstva, to jeste onoga što ih skupa čini većinskom populacijom u BiH pri usporedbi sa Bošnjacima odnosno muslimanima u ovom slučaju. Stoga Popović ovdje ističe kako su Kršćani ili Hrišćani većina u odnosu na bh. muslimane, i dalje se oslanjajući na falsifikate.
Valjda shvativši da je cionistički lobi još uvijek među najuticajnijima u svijetu, Popović se dalje kreće linijom kojom se osim Donaldu Trumpu, ulizuje i krugu oko Benjamina Netanjahua. Stoga spominje poznati susret Jerusalemskog muftije Amina al Huseinija sa Adolfom Hiterom iz drugog svjetskog (evropskog) rata, iza čega se svojevremeno krio i Netanjahu, uz još jednu staru i otrcanu tvrdnju kako je Alija Izetbegović tada bio pripadnik Handžar divizije, naravno bez ponuđenog dokaza, kombinirajući to sa njegovim potvrđenim članstvom u organizaciji Mladi Muslimani, pri čemu naravno nije bitno pojašnjenje o čemu se radi, nego kao i u slučaju Izetbegovićeve knjige, bitno je samo istaći jednu od dvije sporne riječi, ili islamska ili muslimanska, u ovom slučaju termin – muslimani je bio dovoljan.
Srbija na predziđu ‘amerikanizma’
Dok prenosi laži o sudjelovanju handžarovaca u genocidu nad Srbima tokom drugog svjetskog rata, Popović slobodno šeta centrom Baščaršije. Ovdje možda on i Malagurski sami sebi kontriraju pošto su i ranijih godina pri sataniziranju muslimana znali pretjerati, a onda iznova slobodno šetaju i snimaju bilo gdje po Sarajevu i BiH gdje su Bošnjaci većina.
Tako je Popović u šetnji po Baščaršiji dodao još malo drame u svoje zanosno sročene laži, pa je gledateljstvu “pojasnio” kako je handžar nož predviđen za rezanje grkljana. Nekima je možda poznata ona priča iz vremena NDH, više puta ponavljana do dan danas, kada su neki njemački oficiri navodno posjetili Jasenovac ili neki drugi ustaški logor, pa se zgrozili tamošnjim zvjerstvima nad zatočenicima. Popović je iskoristio tu istu priču samo je umjesto ustaša u svoju dokumentarnu glumu ubacio handžarovce, rekavši da su svojom brutalnošću šokirali i neke nacističke oficire njemačkog reicha. Poslije ove količine indoktrinacije svoje ciljane publike, Popović ide na pojednostavljeno huškanje. Organizaciju Mladi Muslimani povezuje sa ‘Muslimanskim Bratstvom’ iz Egipta, pa sa al Qaidom, sa Hamasom i drugim imenima za koje smatra da bi mu se psihološki uklopila. Bitno je da se udrobi i nabaca što više frekventnih medijskih pojmova, ne bi li se namamila ideološki šarolika publika sa objedinjenom željom za lov na muslimane bilo gdje a posebno u Bosni. Potom, stojeći u haremu Begove džamije, Popović na momente pusti snimke sa poznatog montiranog suđenja muslimanskim intelektualcima iz 1983 godine, naročito one sa Izetbegovićevim licem u krupnom planu objektiva kamere. Uporedo sa tim snimcima spominje kako su u Jugoslaviji “Srbi, Hrvati i Muslimani” živjeli u relativnom miru, jer su kako reče – “sve ekstremističke ideologije” bile sputane i pod kontrolom. Pošto ne spominje koje su to “sve,” ostavlja dojam da se to odnosi samo na one muslimanske “ekstremističke” ideologije jer druge nisu ni postojale na tom prostoru, stoga bez pauze između rečenica odmah naglašava kako “Izetbegović ne odustaje.” Manipulacija se na ovom mjestu iznova ubrzava sa gotovo subliminalnom smjenom slika i riječi u korist većeg uticaja na percepciju publike, da im se ne ostavi vremena ni da razmisle, dok ih bez konteksta i pozadine uvodi u početak napada na Bosnu, pojednostavljenim terminom – rat. Potom slijede Popovićeve proizvoljne laži o brojevima pristiglih “džihad ratnika” u Bosni za vrijeme genocida nad Bošnjacima, dok u ruci drži knjigu naslova “Al-Qaidin Džihad u Evropi” sa podnaslovom – “Afganistansko Bosanska Mreža.”
Nakon ovoga voditelj ponovo sam sebi pomalo kontrira napominjući – “Nešto mi govori da je Clinton znao za postojanje mudžahedina u Bosni, kao i da je ovaj tip bio u Bosni” pokazujući na sliku Osame bin Ladena. Najprije se udvara Amerikancima za borbu protiv muslimana ili općenito Islama, a onda spominje kako je Bill Clinton znao za dolazak mudžahida u Bosnu sa prešutnim odobrenjem. Ukoliko je Clinton odobrio to onda podrazumijeva da je cijela američka administracija znala, plus i republikanska stranka i demokratska, ali se Popović nije bavio ovom logikom. Stara teorija o tome da je navodno bin Laden nakratko ulazio u državu za vrijeme agresije na Bosnu, ovdje je ponuđena kao izjava bez dokaza i bez potvrde. Naravno, ne spominje kako je bin Laden nekada imao saradnju sa američkom CIA-om, da je više puta za života boravio u SAD-u. Za ovu priču mu je važnije da su pojedini mudžahedini imali bosanske pasoše, po njemu navodno čak i sam bin Laden. Da se ne bi zapetljao u jednu vrstu zavjereničkih teorija, Popović se oslanja na drugu vrstu, ali i dalje staru, već oprobanu. Navodi kako je svijet-(šta god on smatrao pod ovim pojmom) mislio da u Bosni podržava demokratiju, a onda im je ta demokratija, kaže, pokucala na vrata. Dok ovo izgovara, na snimku videa se pojavljuju poznate sekvence eksplozija u tornjevima New Yorka 2001 godine. Insinuacije ponovo idu ka tome kako “naivni i nedužni” zapad kao nije najbolje razumio plemenitu misiju srpske vojske na čelu sa Mladićem i Karadžićem u Bosni, pa im se to poslije obilo o glavu preko terorizma u New Yorku i Pentagonu. Naravno, sladostrasno sugeriše da su napadi u Pentagonu i New Yorku planirani na relaciji Bosna – Saudija – Afganistan, ne kao teoriju nego kao gotovu tvrdnju, gdje očekuje da mu publika vjeruje na riječ, po automatizmu, ili po “šarmantnom” i blago vickastom načinu prepričavanja. Otprilike onako kako se pričaju legende uz logorsku vatru na izletima. Kada je ispucao ove stare, prethodnih par decenija više puta korištene priče za odraslu djecu, Popović se prebacuje na nešto za nijansu drugačije detalje. Nakon što su pod američkim patronatom vođe Hrvatske, BiH i Jugoslavije potpisale Daytonski ugovor, voditelj kaže da je Alija bio nezadovoljan mirovnim sporazumom jer nije dobio svoju “islamsku državu.” Stoga je, kako reče, nakon rata Izetbegović odlučio da ih demorališe (ne kaže koga ali se da pogoditi) kroz državne ustanove kao škole i opće narative, ne bi li “odustali od svoje vjere.” Zatim slijedi snimak atraktivnog prirodnog pejsaža sa crkvenim zvonima u jednom manastiru, gdje se voditelj prebacuje, usput potvrdivši da se u prethodnoj izjavi o demoralizaciji govorilo o Hrišćanima/Kršćanima. Dakle, ovdje se nije bavio samo insinuacijama nego izravnim lažima o tome kako je Izetbegović probao kroz nekakvu nejasnu “demoralizaciju” navesti Kršćane/Hrišćane da odustanu od svoje vjere. Osim što je provukao još jednu proizvoljnu izmišljotinu u ovome, Popović je ispao i patetičan jer odmah nakon toga spominje kako hrišćanska vjera ne samo da nije uklonjena, stvarajući lažljivi dojam kako je neko namjeravao kao da je ukloni (zna se po njemu ko), nego je kako reče vjera postala jača. Spomenuti manastir se nalazi negdje u srpskom entitetu BiH, gdje se u narednim snimcima Popović opustio kroz razgovor sa Amerikancem koji je iz protestantske crkve prešao u pravoslavnu verziju Hrišćanstva, doselivši preko Beograda u ovaj manastir. Taj Amerikanac, objašnjavajući kako se zainteresirao za Pravoslavlje, kaže da je na nekim ranijim predavanjima u Americi, slušao o kršćanskim manjinana u Libanonu, Egiptu i po Bliskom istoku, koje tu obitavaju od vremena muslimanske invazije tih prostora kako reče. To ga je impresioniralo i navelo da promisli kako se oni tamo bore gotovo petnaest stoljeća. Sa ovim je možda nadmašio poznati srpski epski mit o petsto godina tobožnje “borbe sa Turcima” jer se ovaj put radilo o zamalo pa hiljadu i po godina “ratovanja” bez objašnjenja kako se može toliko dugo ratovati. Naravno, ni njemu ni voditelju ne odgovara činjenica da su bliskoistočni i afrički muslimani i Hrišćani stoljećima skupa živjeli, to jeste dosta duže nego što su imali ratova i revolucija, koje nisu uvijek bile vjerske prirode. I dan danas u mnogim tamošnjim mjestima zajedno u istoj ulici stoje crkve i džamije.
Epsteinovci “protiv” Nigerije
Nakon predaha sa osvrtom na duhovnost i spomena slavnih ličnosti širom svijeta koje su se prepoznale u Pravoslavlju, Popović se vraća prvobitnoj vrsti manipulacija. Spominje spržene crkve na Kosovu, ne rekavši da su ih zapalili albanski sekularni šovinisti nego insinuirajući da se radi o “muslimanima,” izbjegavajući usput spomenuti da je Kosovo u dobrim odnosima i sa SAD-om i sa Izraelom. Onda spominje demolirane crkve u Nigeriji i u Bosni. Za potonje vjerovatno zna da crkve nije uništavala Armija BiH, niti handžarovci ni Izetbegović ni mudžahedini. Pošto je nekoliko puta šetao Sarajevom, Travnikom, Mostarom, usput i snimao, teško da ne zna kako su i prije i tokom i nakon agresije sve te crkve opstale, niko ih nije rušio,ni pravoslavne ni katoličke. One koje su zapaljene ili srušene tokom rata, kao manastir Žitomislići u Hercegovini ili saborna mostarska crkva te još neke, uglavnom je uništio HVO, ali kako je već jasno, to bi spadalo u nepoželjne činjenice za ovakvu vrstu video dokumentarca. Isto kao što su mu nepoželjne činjenice da je vojska RS, sistematski, bez borbi, minirala, spalila ili demolirala više stotina džamija širom BiH. Kakvu bi konfuziju kod svoje ciljane publike napravio ako bi još spomenuo kako je vojska republike srpske tokom napada uništila i određeni broj katoličkih objekata, što sistematski a što dalekometnim vojnim arsenalom. Uglavnom, moguće da i on i Malagurski znaju kako je srpska vojska u BiH prije tri decenije bila manje-više isto što i Boko Haram frakcija u Nigeriji, ali kao da podsvjesno potiskuju takve činjenice iz vlastitog uma. Ukoliko baš i ne znaju, što je teško povjerovati, onda su blago rečeno neprofesionalni i neobaviješteni za nekoga ko se bavi dokumentaristikom. Naravno da znaju ali ne radi se o tome šta oni znaju ili ne znaju, zašto su glumci, nego koliko zna ili šta razumije njihova ciljana publika.
Stoga pred kraj filma slavodobitno prikazuju ‘prijetnju’ Donalda Trumpa upućenu Nigeriji zbog stradanja tamošnjih Kršćana. Ta, nazovimo je prijetnja zvuči neozbiljno, neuvjerljivo, usput i pomalo tragikomično, kao i mnoge Trumpove izjave. Ipak, ovdje je istaknuta kao neformalna ‘reklama’ za Trumpa koji je, prema Popoviću, jedini političar u svijetu što se kao sjetio stradanja nigerijskih Kršćana. Održavajući iluziju o ‘sukobljenosti’ američkih republikanaca i demokrata, ponovo spominje Clintona zbog Nato udara na Srbiju iz 1999 godine, što se prema Popoviću, desilo radi “srpske odanosti Hrišćanstvu” ali na neki nedefiniran način. Nije poznato da li on i Malagurski znaju kako su i republikanci i demokrate, odnosno i Clinton i Trump skupa bili saradnici Jeffrey Epsteina. Vjerovatno znaju ali se valjda nadaju da njihovo gledateljstvo ne zna.
Na kraju filma, pred povratak scenografije u Nigeriju, Popović i sebe ističe kao ponositoga Hrišćanina. E sad, on kao takav zna valjda koja vrsta grijeha je laganje u javnosti. Osim ako je u pitanju psihološki profil osobe koja najprije samu sebe ubijedi da je činjenica ono što nije, pa kad uspije sebe ubijediti da fakat povjeruje u to nešto, onda krene da ubjeđuje druge. Ipak, polulaž je djelotvornija i opasnija od same kompletne laži, kao i poluinformacija, poluistina, sa time se lakše manipulira. Taj dio posla su očito shvatili Malagurski i Popović. U tome se produkcija Boris Malagurski dosta izvježbala prethodnih godina kroz brojne video snimke, dokumentarce, izjave, montaže.. No, u kontekstu aktuelnih stanja u Bosni i okolo, ovaj video treba shvatiti ozbiljnije nego druge, jer su svoje već pozamašno iskustvo u manipulativnoj propagandi sada digli na veći nivo, a političko stanje u SAD-u kao i jednom dijelu Evrope im ide na ruku.
I radi simbolike i radi suštine, kako je tekst počeo odlomkom i citatom iz dnevnika popa Dragomira Ubiparipovića, sa još jednim prigodnim citatom i odlomkom iz istog dnevnika ga treba završiti. U dnevniku pop spominje kako je otišao u agenciju “Srna” na susret sa direktorom Todorom Dutinom, srpskim gebelsovcem koji je prethodio zloglasnom i morbidnom Risti Đogi iz iste agencije. O tom susretu Ubibaripović zapisa:
“Dutinu sam opomenuo da ne prenosi pogrešne vijesti o nama, jer će vijest, kad ode do naših porodica, nanijeti veliku štetu, a mi ih ne možemo demantovati. On je odvažno rekao: ‘Vaše je da se molite, a moje je da na mjestu novinara izmišljam i lažem.'” – Svaka sličnost sa Malagurskim i sa Popovićem je i namjerna i slučajna istovremeno.
– Ovo je citat iz dnevnika preminulog pravoslavnog sveštenika Dragomira Ubiparipovića, objavljenog u formi knjige prije nekih par decenija otprilike, u Srbiji. On je sveštenički posao obavljao u staroj baščaršijskoj crkvi prvih mjeseci artiljerijskog napada na Sarajevo 1992 godine po gregorijanskom kalendaru. Ostao je u Sarajevu možda nepunih godinu dana opsade, prije nego što je otišao izvan zemlje. Njegov dnevnik, radi kojeg je navodno imao stanovitih teškoća u srbijanskoj javnosti nakon objave, možda nije medijski niti regionalno zapažen onoliko koliko bi trebalo računajući na podatke koje nudi kao i na konciznost napisanog i opisanog u njemu. Ovaj gornji odlomak iz njegovog dnevnika nam je značajan za jednu temu koja ima veze sa geopolitičkom stvarnošću najprije u BiH a onda i dosta šire. Ta tema je kao i mnoge druge bitne teme nedovoljno obrađena u domaćoj javnosti, slabo analizirana i još slabije istaknuta. Tema se može pojednostavljeno nazvati po jednoj medijskoj osobi – Boris Malagurski. Oni koji su pomnije pratili borbu za podatke, rat za činjenice i verbalne bitke za istinu uglavnom preko medijskog prostora, znaju bar nešto o ovom poznatom propagandisti iz Beograda, koji već godinama nastupa na internetu i televiziji, često na engleskom jeziku, nudeći svoje viđenje geopolitičkih promjena oko nas, uz subjektivno tumačenje balkanske i evropske prošlosti. Oponašajući svojim načinom govora i snimcima američkog Tv dokumentaristu Michaela Moore-a, Malagurski nastupa sa pozicije nekakvog, uvjetno rečeno “hrišćanskog ljevičara” i usput velikosrpskog agitatora. Nekada je to radio sam, danas ima skupinu koja radi s njim na novim dokumentarcima koji vrve vješto provučenim manipulacijama i poluinformacijama. Dio medijske publike koja poznaje njegove ranije dokumentarne uratke, vjerovatno zna za njegovu sklonost kvalitetnom miješanju laži i ponekih činjenica na takav način da neko neupućen padne na osmijeh i na šarm članova njegovog tima koji sve prezentiraju u video snimcima, skupa sa manipulativno sugestivnom muzikom u pozadini. Poslije niza godina plodnog rada na ovom polju, Malagurski je nedavno objavio video kojim je možda ‘nadmašio sam sebe’ po pitanju propagandne manipulacije. Naslov dokumentarca predviđenog za internacionalnu publiku, radi čega je na engleskom jeziku glasi – ‘Last Line Of Faith. Who Holds The Key?’ U slobodnom prevođenju – “Zadnja crta vjere. Ko ima ključ u rukama?”
 Boris Malagurski, najuspješniji glumac među “levičarima” |
Neki od njegovih video snimaka iz prethodnih godina su, pored ostalog poznati po demoniziranju Islama i muslimana u historijskom, političkom i nešto manje teološkom smislu. Kada se bavi bivšom Jugoslavijom onda se ističe različitim poluistinama i lažima kojima se izokola izruguje Bošnjacima. U ovom novijem videu, uvezao je drugi svjetski (evropski) rat, današnje stanje u dijelovima Afrike, sa ratom protiv BiH od prije tri decenije. Naime, Malagurski i njegov tim su indirektno pozvali sve koji bi ih podržali, na novi krstaški rat i protiv Bošnjaka i protiv Islama na Balkanu odnosno u Evropi, samo ne tim riječima. To su napravili sa već oprobanom tehnikom – zamjenama teza. Iako im je u dokumentarcu naglasak na učenju Srpsko-pravoslavne odnosno svetosavske crkvene ustanove, jer su znali u prošlosti katkad prozivati protestantski i katolički kler, da se primjetiti kako se na trenutke potencira opće “hrišćansko” razumijevanje za potrebom da se Islam (dakle ne samo muslimani kao populacija nego Islam kao učenje) iskorijeni, ako ne iz cijele Evrope onda barem sa Balkana, primarno iz BiH, i to sve sa uljepšanim rječnikom, poluosmijehom i elokventnošću pred objektivom kamere, uz topli govor bez psovki i galame, samo sa kombinacijom našminkanih laži i poluinformacija. Nije izostalo ni vremenski već ofucano pravljenje Srba vječitim žrtvama koje se stoljećima ‘brane,’ s tim da se ovaj put narativ digao na veći nivo, ubacujući Hrišćanstvo na internacionalnoj sceni u istu viktimološku postavku. Ovdje se već uklapa citat popa Ubiparipovića sa početka teksta, gdje on spominje kako je genocid nad Bošnjacima pred početak napada na BiH bio kao neka licitacija, ponuđena negdje iz zapadnih političkih krugova, o tome ko bi ‘odradio’ posao u Bosni. Tako je Srbija dobila projekat na tom ‘konkursu’, jer, kako reče pop, Hrvati nisu htjeli da po drugi put ispadnu genocidni u istom vijeku. “Poslodavcu” je možda bilo svejedno ko bi uklonio Islam iz Bosne u to vrijeme, Hrvatska, Srbija ili neko treći, barem tako ispada po jednom od tumačenja tog dijela citata. Pošto je ovaj friški dokumentarac od Malagurskog i njegovih kolega već izazvao euforiju kod jednog dijela Srba i donekle Hrvata, barem po internetu gdje ga hvale i slave u komentarima, a jasno je kakve sve posljedice stižu od takvog stanja stvari, da probamo onda skupa analizirati zloslutne detalje ovog manipulativnog videa. Naročito zbog jednog dijela bošnjačke publike koja ne vidi ništa sporno u ovom ili drugim radovima Borisa Malagurskog, ne razumije o čemu se radi ili čak pravda njegov posao. Usput, za one koji ne znaju, ili su možda zaboravili, Malagurski i njegov tim kada požele, slobodno šetaju Sarajevom i drugim bh. gradovima gdje žive “zli muslimani,” slobodno snimaju kadrove za svoje huškačke filmove u centru Sarajeva i Baščaršije, pa onda Travnika, Mostara i tako dalje.
Dokumentarac tako počinje prikazom dolaska novinara Stefana Popovića iz Australije u Nigeriju, inače iskusnog Tv voditelja. Ovdje vidimo vremensko preklapanje sa nedavnim lobiranjem Dodikovih američko izraelskih Srba dijasporaca u SAD-u, jer se Popović u svojstvu člana tima od Malagurskog, postavlja kao australski reporter srpskoga porijekla. Pošto se Popović bavi i glumom, ostaje vjerovatnoća da je ovaj posao povjeren njemu radi vještačke emotivno intelektualne “hipnoze” gledatelja ovog dokumentarca, i vizuelno estetskog efekta, a on i Malagurski su ionako sarađivali i prije ovog filma. Pritom, tema lobiranja i način su na istom tragu, u oba slučaja, i onom sa Dodikovim lobistima i sa ovim.
Popović tako početkom filma šeta siromašnim kvartovima Nigerije prikazujući tamošnje kršćansko stanovništvo koje je stradalo od lokalnih plemenskih skupina sa džihadističkom reputacijom. Sve je popraćeno odlomcima iz američkih elektronskih medija koji spominju “interes” Donalda Trumpa za stanje kršćanske populacije u Nigeriji. Nakon što je prikazao demolirane crkve u Nigeriji, spominjući kako ih je uništila poznata organizacija ISIL, Popović napominje da je novi politički vođa Sirije kao bivši član ISIL-a sada prihvaćen sagovornik na Zapadu. Ovdje se podudara već od ranije poznata teorija o uvezanosti ISIL-a i izraelskog mosada, ali Popović se ne bavi time jer se ne bi dovoljno tematski uklopilo u ono što slijedi do kraja dokumentarca. Njemu i Malagurskom ovdje čak odgovara potiho dodvoravanje američkoj administraciji, zbog već spomenutog lobiranja za srpsku i srbijansku politiku na internacionalnom planu. On ubrzano prelazi sa priče o Bliskom Istoku i Africi na glavni cilj njegovog propagandnog filma, a to je srpstvo i stanje na Balkanu. Stoga se prebacuje na snimke sa Kosova iz 2004 godine, gdje se vidi kako neki albanski demonstranti pale i demoliraju pravoslavne hramove. Prosječnom zapadnjaku, naročito Amerikancu, ne znači puno podatak da se uglavnom radilo o albanskim nacionalistima i šovinistima a ne džihadistima. Zato se Popović ne bavi ni time, jer bitno je da se snimak uklapa u ono što slijedi kao što se uklopio i u sam uvod, a ono što slijedi je najmanipulativniji dio cijelog videa, njihova primarna meta – Bosna i Bošnjaci.
Stoga odmah slijedi poznati snimak rušenja tornja nelegalno izgrađene poslijeratne crkve u Konjević Polju. Bez objašnjenja, bez konteksta i pozadine o čemu se radi, jasno je da se tipuje na emocije izazvane vizuelnim efektom u očima ciljane publike, koja ne zna da je u pitanju službeni građevinski posao firme iz srpskog entiteta. Ne očekuje se naravno da posmatrač sa Zapada zna kako se radi o privatnom zemljištu nane Fate Orlović koja je povratnica iz izbjeglištva, i čiju su blisku rodbinu pobili baš inicijatori podizanja te nelegalne crkve. Samo Popovićev glas u pozadini scene napominje kako se radi o mjestu još bliže Zapadu nego što je to Kosovo, aludirajući na BiH i prije spomena o kojem se području radi. Dakle, po ko zna koji put, naglašava se kako je Islam u Bosni “opasniji” samim tim što je blizu Zapada, a Popović i Malagurski izokola nastupaju kao oni koji podsjećaju publiku da bi Srbi rado štitili taj Zapad od Islama i muslimana, prvenstveno preko demonizacije Bosne i Bošnjaka, barem dok se ne stvore prilike za novi pokušaj fizičke eliminacije muslimanskih tragova u BiH, kao prije tri decenije.
Odmah nakon snimka iz Konjević Polja, u kadru se pojavljuje sarajevska Saborna crkva. Oni koji budu gledali taj film a ne poznaju Sarajevo, ne mogu znati da ta crkva stoji u neposrednoj blizini okolnih džamija već jako dugo, te da je crkva preživjela opsadu i rat unatoč prisustvu “zlih muslimana” svuda oko nje, cijelo ratno vrijeme, ako izuzmemo manja oštećenja na crkvi uzrokovana srpskim granatama sa Trebevića. Svakako, na takvu publiku autori filma i računaju, očigledno.
Potom se narator opet vraća u Nigeriju. Prikazuje siromašno selo nigerijskih Kršćana, koje se napatilo zbog napada militantnih frakcija kao što je Boko Haram i sličnih. Popović pri snimanju pokazuje neki stub na kome se vide rupe od metaka ili gelera tvrdeći da se tu vide tragovi udara mačetama. Nije isključeno da je ovdje probao koristiti asocijacije iz genocida u Ruandi od prije tridesetak godina. Taj dio se ne spominje jer bi možda publika mogla pomisliti kako se radi o plemenskom i post-kolonijalnom ratu na području Nigerije, sličnom onom u Ruandi i još nekim afričkim krajevima, pri čemu se religijski fanatizam izjednačen sa plemenskim, pojavi naknadno u sklopu rata. U Ruandi kao bivšoj belgijskoj koloniji, većina plemena su kršćanska, tako da se nije mogao upotrijebiti pojam džihadizam sa pratećim medijskim razvlačenjem izvještaja, ali se mogu “posuditi” mačete koje imaju opaki prizvuk u nazivu. Kao bivša britanska kolonija, Nigerija je teritorijalno i plemenski podijeljena. Stoga je Popović naveo jednog od Nigerijskih sagovornika da u objektiv kamere indirektno u pomoć pozove Donalda Trumpa. Onda se snimkom opet vraćaju u Bosnu. U nedostatku nečega novog na temu pravdanja genocida nad Bošnjacima ili jugoslavenskog napada na BiH, Popović poseže za otrcanom pričom o stvaranju “islamske države” na Balkanu, ubacujući ratne snimke odreda El Mudžahid sa bivših linija fronta u BiH. Dakle ništa originalno, samo osvježena velikosrpska manipulacija. Međutim, ovaj se put ne obraća toliko srpskoj ili srbijanskoj publici, jer tamo je to davno obrađena i prežvakana tema, iako i dalje jedna od omiljenih, nego više zapadnjacima. Ne samo zato što je film na engleskom jeziku, nego što se radi o lobiranju među novim generacijama Amerikanaca, Kanađana, Britanaca, Australaca koji ne znaju dovoljno o tome šta se dogodilo u BiH niti kakvo je trenutno stanje. Autor i voditelj se nisu potrudili, ili možda nisu uspjeli naći engleski prijevod poznate knjige ‘Islamska Deklaracija’ Alije Izetbegovića, pa je Popović u jednom kadru dokumentarca držao u ruci staro domaće izdanje te knjige. Dakle, još jedna zastarjela igra sa emocijama neupućene publike, iako se na ovu knjigu brojni intelektualno i moralno ograničeni srpski šovinisti i dan danas povremeno pozivaju. Pošto živimo u multimedijskim vremenima bržeg i lakšeg dolaska do podataka nego ikad prije, možda dio ciljane publike ovog filma sam otkrije da se radi o publikaciji sa reizdanjem u Beogradu, da je i beogradski advokat Rajko Danilović davno izjavio kako u toj knjizi nema ništa politički ni društveno sporno za ondašnju Jugoslaviju kada je knjiga i objavljena, te kako su i poneki zapadni novinari utvrdili da knjiga nije sporna i da čak sadrži kritike upućene nekadašnjim vladarima muslimanskih zajednica i država. Ali dok se to ne desi, za ciljanu publiku ovog videa od strane autora se smatra najbitnijim sam naslov knjige, sa prefiksom – ‘Islamska,’ i bez iščitavanja ili analize. Samo to je dovoljno za emocionalne turbulencije neupućenih, jer ovdje se ide na stvaranje ideološkog “antihrista” u glavama ljudi, stvaranja čudovišta u njihovim umovima, a to je primarno Islam, za Malagurskog i njegov tim. Koristeći izdvojenih par rečenica iz deklaracije, Popović iznova pokazuje da bez obzira na velikosrpske emotivne furke na Rusiju, on ovdje primarno zastupa kombinaciju zapadnjačkog sekularizma i njegove verzije ‘Hrišćanstva.’ Popović i Malagurski “brane” Zapad, potvrđujući usput i da je Zapad poluskriveno branio velikosrpske interese na Balkanu, bilo preko Jugoslavije sa srpskom dominacijom ili preko embarga na oružje za Armiju BiH iz 1990-ih godina tokom etničkog čišćenja protiv nesrpskog stanovništva. Naime, nudeći svoje subjektivno tumačenje dekontekstualiziranog citata iz knjige o različitosti islamskog i neislamskog svjetonazora, Popović u filmu navodi kako Zapad i Islam ne mogu imati suživot. Većina ljevičara, bilo samoproglašenih ili od drugih proglašenih širom svijeta, uglavnom su aktivni protiv američkog ili katkad opće zapadnjačkog imperijalizma sa kapitalizmom. Malagurski kao vještački ‘ljevičar’ je u prošlosti snimio dosta svojih uradaka na temu američkog hegemonizma, ali na selektivan način. Kada je u pitanju Islam ili muslimani generalno, Malagurski bi rado uvezao Srbiju sa Zapadom u nekakav anti-islamski blok ili bilo šta slično. Iako se u nekim svojim starijim radovima Boris Malagurski okomio na ulogu Katoličke crkve za vrijeme NDH, rekavši kako su zločini stare katoličke inkvizicije ništa u usporedbi sa ustaškim zločinima, u ovom filmu se iznova priziva “jedinstvo” bosanskih Srba i bosanskih Hrvata preko Kršćanstva/Hrišćanstva, to jeste onoga što ih skupa čini većinskom populacijom u BiH pri usporedbi sa Bošnjacima odnosno muslimanima u ovom slučaju. Stoga Popović ovdje ističe kako su Kršćani ili Hrišćani većina u odnosu na bh. muslimane, i dalje se oslanjajući na falsifikate.
Valjda shvativši da je cionistički lobi još uvijek među najuticajnijima u svijetu, Popović se dalje kreće linijom kojom se osim Donaldu Trumpu, ulizuje i krugu oko Benjamina Netanjahua. Stoga spominje poznati susret Jerusalemskog muftije Amina al Huseinija sa Adolfom Hiterom iz drugog svjetskog (evropskog) rata, iza čega se svojevremeno krio i Netanjahu, uz još jednu staru i otrcanu tvrdnju kako je Alija Izetbegović tada bio pripadnik Handžar divizije, naravno bez ponuđenog dokaza, kombinirajući to sa njegovim potvrđenim članstvom u organizaciji Mladi Muslimani, pri čemu naravno nije bitno pojašnjenje o čemu se radi, nego kao i u slučaju Izetbegovićeve knjige, bitno je samo istaći jednu od dvije sporne riječi, ili islamska ili muslimanska, u ovom slučaju termin – muslimani je bio dovoljan.
Dok prenosi laži o sudjelovanju handžarovaca u genocidu nad Srbima tokom drugog svjetskog rata, Popović slobodno šeta centrom Baščaršije. Ovdje možda on i Malagurski sami sebi kontriraju pošto su i ranijih godina pri sataniziranju muslimana znali pretjerati, a onda iznova slobodno šetaju i snimaju bilo gdje po Sarajevu i BiH gdje su Bošnjaci većina.
Tako je Popović u šetnji po Baščaršiji dodao još malo drame u svoje zanosno sročene laži, pa je gledateljstvu “pojasnio” kako je handžar nož predviđen za rezanje grkljana. Nekima je možda poznata ona priča iz vremena NDH, više puta ponavljana do dan danas, kada su neki njemački oficiri navodno posjetili Jasenovac ili neki drugi ustaški logor, pa se zgrozili tamošnjim zvjerstvima nad zatočenicima. Popović je iskoristio tu istu priču samo je umjesto ustaša u svoju dokumentarnu glumu ubacio handžarovce, rekavši da su svojom brutalnošću šokirali i neke nacističke oficire njemačkog reicha. Poslije ove količine indoktrinacije svoje ciljane publike, Popović ide na pojednostavljeno huškanje. Organizaciju Mladi Muslimani povezuje sa ‘Muslimanskim Bratstvom’ iz Egipta, pa sa al Qaidom, sa Hamasom i drugim imenima za koje smatra da bi mu se psihološki uklopila. Bitno je da se udrobi i nabaca što više frekventnih medijskih pojmova, ne bi li se namamila ideološki šarolika publika sa objedinjenom željom za lov na muslimane bilo gdje a posebno u Bosni. Potom, stojeći u haremu Begove džamije, Popović na momente pusti snimke sa poznatog montiranog suđenja muslimanskim intelektualcima iz 1983 godine, naročito one sa Izetbegovićevim licem u krupnom planu objektiva kamere. Uporedo sa tim snimcima spominje kako su u Jugoslaviji “Srbi, Hrvati i Muslimani” živjeli u relativnom miru, jer su kako reče – “sve ekstremističke ideologije” bile sputane i pod kontrolom. Pošto ne spominje koje su to “sve,” ostavlja dojam da se to odnosi samo na one muslimanske “ekstremističke” ideologije jer druge nisu ni postojale na tom prostoru, stoga bez pauze između rečenica odmah naglašava kako “Izetbegović ne odustaje.” Manipulacija se na ovom mjestu iznova ubrzava sa gotovo subliminalnom smjenom slika i riječi u korist većeg uticaja na percepciju publike, da im se ne ostavi vremena ni da razmisle, dok ih bez konteksta i pozadine uvodi u početak napada na Bosnu, pojednostavljenim terminom – rat. Potom slijede Popovićeve proizvoljne laži o brojevima pristiglih “džihad ratnika” u Bosni za vrijeme genocida nad Bošnjacima, dok u ruci drži knjigu naslova “Al-Qaidin Džihad u Evropi” sa podnaslovom – “Afganistansko Bosanska Mreža.”
Nakon ovoga voditelj ponovo sam sebi pomalo kontrira napominjući – “Nešto mi govori da je Clinton znao za postojanje mudžahedina u Bosni, kao i da je ovaj tip bio u Bosni” pokazujući na sliku Osame bin Ladena. Najprije se udvara Amerikancima za borbu protiv muslimana ili općenito Islama, a onda spominje kako je Bill Clinton znao za dolazak mudžahida u Bosnu sa prešutnim odobrenjem. Ukoliko je Clinton odobrio to onda podrazumijeva da je cijela američka administracija znala, plus i republikanska stranka i demokratska, ali se Popović nije bavio ovom logikom. Stara teorija o tome da je navodno bin Laden nakratko ulazio u državu za vrijeme agresije na Bosnu, ovdje je ponuđena kao izjava bez dokaza i bez potvrde. Naravno, ne spominje kako je bin Laden nekada imao saradnju sa američkom CIA-om, da je više puta za života boravio u SAD-u. Za ovu priču mu je važnije da su pojedini mudžahedini imali bosanske pasoše, po njemu navodno čak i sam bin Laden. Da se ne bi zapetljao u jednu vrstu zavjereničkih teorija, Popović se oslanja na drugu vrstu, ali i dalje staru, već oprobanu. Navodi kako je svijet-(šta god on smatrao pod ovim pojmom) mislio da u Bosni podržava demokratiju, a onda im je ta demokratija, kaže, pokucala na vrata. Dok ovo izgovara, na snimku videa se pojavljuju poznate sekvence eksplozija u tornjevima New Yorka 2001 godine. Insinuacije ponovo idu ka tome kako “naivni i nedužni” zapad kao nije najbolje razumio plemenitu misiju srpske vojske na čelu sa Mladićem i Karadžićem u Bosni, pa im se to poslije obilo o glavu preko terorizma u New Yorku i Pentagonu. Naravno, sladostrasno sugeriše da su napadi u Pentagonu i New Yorku planirani na relaciji Bosna – Saudija – Afganistan, ne kao teoriju nego kao gotovu tvrdnju, gdje očekuje da mu publika vjeruje na riječ, po automatizmu, ili po “šarmantnom” i blago vickastom načinu prepričavanja. Otprilike onako kako se pričaju legende uz logorsku vatru na izletima. Kada je ispucao ove stare, prethodnih par decenija više puta korištene priče za odraslu djecu, Popović se prebacuje na nešto za nijansu drugačije detalje. Nakon što su pod američkim patronatom vođe Hrvatske, BiH i Jugoslavije potpisale Daytonski ugovor, voditelj kaže da je Alija bio nezadovoljan mirovnim sporazumom jer nije dobio svoju “islamsku državu.” Stoga je, kako reče, nakon rata Izetbegović odlučio da ih demorališe (ne kaže koga ali se da pogoditi) kroz državne ustanove kao škole i opće narative, ne bi li “odustali od svoje vjere.” Zatim slijedi snimak atraktivnog prirodnog pejsaža sa crkvenim zvonima u jednom manastiru, gdje se voditelj prebacuje, usput potvrdivši da se u prethodnoj izjavi o demoralizaciji govorilo o Hrišćanima/Kršćanima. Dakle, ovdje se nije bavio samo insinuacijama nego izravnim lažima o tome kako je Izetbegović probao kroz nekakvu nejasnu “demoralizaciju” navesti Kršćane/Hrišćane da odustanu od svoje vjere. Osim što je provukao još jednu proizvoljnu izmišljotinu u ovome, Popović je ispao i patetičan jer odmah nakon toga spominje kako hrišćanska vjera ne samo da nije uklonjena, stvarajući lažljivi dojam kako je neko namjeravao kao da je ukloni (zna se po njemu ko), nego je kako reče vjera postala jača. Spomenuti manastir se nalazi negdje u srpskom entitetu BiH, gdje se u narednim snimcima Popović opustio kroz razgovor sa Amerikancem koji je iz protestantske crkve prešao u pravoslavnu verziju Hrišćanstva, doselivši preko Beograda u ovaj manastir. Taj Amerikanac, objašnjavajući kako se zainteresirao za Pravoslavlje, kaže da je na nekim ranijim predavanjima u Americi, slušao o kršćanskim manjinana u Libanonu, Egiptu i po Bliskom istoku, koje tu obitavaju od vremena muslimanske invazije tih prostora kako reče. To ga je impresioniralo i navelo da promisli kako se oni tamo bore gotovo petnaest stoljeća. Sa ovim je možda nadmašio poznati srpski epski mit o petsto godina tobožnje “borbe sa Turcima” jer se ovaj put radilo o zamalo pa hiljadu i po godina “ratovanja” bez objašnjenja kako se može toliko dugo ratovati. Naravno, ni njemu ni voditelju ne odgovara činjenica da su bliskoistočni i afrički muslimani i Hrišćani stoljećima skupa živjeli, to jeste dosta duže nego što su imali ratova i revolucija, koje nisu uvijek bile vjerske prirode. I dan danas u mnogim tamošnjim mjestima zajedno u istoj ulici stoje crkve i džamije.
Nakon predaha sa osvrtom na duhovnost i spomena slavnih ličnosti širom svijeta koje su se prepoznale u Pravoslavlju, Popović se vraća prvobitnoj vrsti manipulacija. Spominje spržene crkve na Kosovu, ne rekavši da su ih zapalili albanski sekularni šovinisti nego insinuirajući da se radi o “muslimanima,” izbjegavajući usput spomenuti da je Kosovo u dobrim odnosima i sa SAD-om i sa Izraelom. Onda spominje demolirane crkve u Nigeriji i u Bosni. Za potonje vjerovatno zna da crkve nije uništavala Armija BiH, niti handžarovci ni Izetbegović ni mudžahedini. Pošto je nekoliko puta šetao Sarajevom, Travnikom, Mostarom, usput i snimao, teško da ne zna kako su i prije i tokom i nakon agresije sve te crkve opstale, niko ih nije rušio,ni pravoslavne ni katoličke. One koje su zapaljene ili srušene tokom rata, kao manastir Žitomislići u Hercegovini ili saborna mostarska crkva te još neke, uglavnom je uništio HVO, ali kako je već jasno, to bi spadalo u nepoželjne činjenice za ovakvu vrstu video dokumentarca. Isto kao što su mu nepoželjne činjenice da je vojska RS, sistematski, bez borbi, minirala, spalila ili demolirala više stotina džamija širom BiH. Kakvu bi konfuziju kod svoje ciljane publike napravio ako bi još spomenuo kako je vojska republike srpske tokom napada uništila i određeni broj katoličkih objekata, što sistematski a što dalekometnim vojnim arsenalom. Uglavnom, moguće da i on i Malagurski znaju kako je srpska vojska u BiH prije tri decenije bila manje-više isto što i Boko Haram frakcija u Nigeriji, ali kao da podsvjesno potiskuju takve činjenice iz vlastitog uma. Ukoliko baš i ne znaju, što je teško povjerovati, onda su blago rečeno neprofesionalni i neobaviješteni za nekoga ko se bavi dokumentaristikom. Naravno da znaju ali ne radi se o tome šta oni znaju ili ne znaju, zašto su glumci, nego koliko zna ili šta razumije njihova ciljana publika.
Stoga pred kraj filma slavodobitno prikazuju ‘prijetnju’ Donalda Trumpa upućenu Nigeriji zbog stradanja tamošnjih Kršćana. Ta, nazovimo je prijetnja zvuči neozbiljno, neuvjerljivo, usput i pomalo tragikomično, kao i mnoge Trumpove izjave. Ipak, ovdje je istaknuta kao neformalna ‘reklama’ za Trumpa koji je, prema Popoviću, jedini političar u svijetu što se kao sjetio stradanja nigerijskih Kršćana. Održavajući iluziju o ‘sukobljenosti’ američkih republikanaca i demokrata, ponovo spominje Clintona zbog Nato udara na Srbiju iz 1999 godine, što se prema Popoviću, desilo radi “srpske odanosti Hrišćanstvu” ali na neki nedefiniran način. Nije poznato da li on i Malagurski znaju kako su i republikanci i demokrate, odnosno i Clinton i Trump skupa bili saradnici Jeffrey Epsteina. Vjerovatno znaju ali se valjda nadaju da njihovo gledateljstvo ne zna.
Na kraju filma, pred povratak scenografije u Nigeriju, Popović i sebe ističe kao ponositoga Hrišćanina. E sad, on kao takav zna valjda koja vrsta grijeha je laganje u javnosti. Osim ako je u pitanju psihološki profil osobe koja najprije samu sebe ubijedi da je činjenica ono što nije, pa kad uspije sebe ubijediti da fakat povjeruje u to nešto, onda krene da ubjeđuje druge. Ipak, polulaž je djelotvornija i opasnija od same kompletne laži, kao i poluinformacija, poluistina, sa time se lakše manipulira. Taj dio posla su očito shvatili Malagurski i Popović. U tome se produkcija Boris Malagurski dosta izvježbala prethodnih godina kroz brojne video snimke, dokumentarce, izjave, montaže.. No, u kontekstu aktuelnih stanja u Bosni i okolo, ovaj video treba shvatiti ozbiljnije nego druge, jer su svoje već pozamašno iskustvo u manipulativnoj propagandi sada digli na veći nivo, a političko stanje u SAD-u kao i jednom dijelu Evrope im ide na ruku.
I radi simbolike i radi suštine, kako je tekst počeo odlomkom i citatom iz dnevnika popa Dragomira Ubiparipovića, sa još jednim prigodnim citatom i odlomkom iz istog dnevnika ga treba završiti. U dnevniku pop spominje kako je otišao u agenciju “Srna” na susret sa direktorom Todorom Dutinom, srpskim gebelsovcem koji je prethodio zloglasnom i morbidnom Risti Đogi iz iste agencije. O tom susretu Ubibaripović zapisa:
“Dutinu sam opomenuo da ne prenosi pogrešne vijesti o nama, jer će vijest, kad ode do naših porodica, nanijeti veliku štetu, a mi ih ne možemo demantovati. On je odvažno rekao: ‘Vaše je da se molite, a moje je da na mjestu novinara izmišljam i lažem.'” – Svaka sličnost sa Malagurskim i sa Popovićem je i namjerna i slučajna istovremeno.
B-Net
