Srpski radikali su od svog nastanka naovamo vladali – što zvanično što nezvanično – teritorijom na kojoj su nastanjeni Srbi i njihove komšije, trudeći se da komšije posrbe ili istrijebe, ukoliko su se posrbljavanju odupirali. Među prvim žrtvama bio je crnogorski narod, kojeg su srpski radikali razglasili za srpsko pleme, zato su im 1918 izbrisali državu i protjerali kralja.
Srpski radikali nisu bili ništa milostiviji prema ostalim komšijama – Albancima, Bošnjacima i Hrvatima. Njihova uzdanica pored oružane sile, bila je i zloglasna SPC, vjerska organizacija sa intenzivnim političkim djelovanjem.
Srpski radikali su se dosjetili još jednog snažnog aduta za svoju rabotu: književnosti i obrazovanja.
Oni su u tu svrhu stvorili opskurni spjev Gorski vijenac, apoteozu genocidu, koji potpisuje P. P. Njegoš. Pomoću tog čuda od poezije oni su posrbili prvo Njegoša, pa zatim većinu Crnogoraca. Međutim, pravu svoju svrsishodnost Gorski vijenac će dokazati u genocidima nad muslimanima Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine. Sablasna moć tog spjeva opila je generacije i generacije zločinaca, koji su vođeni njegovom idejom sa zadovoljstvom vršili najokrutnije zločine nad susjedima muslimanima.
Ludilo iz Gorskog vijenca književna kritika nije prepoznala. Da li baš nije? Naravno da jeste – pa nisu književni kritičari kreteni –, ali jesu kukavice. Niko se nije usudio reći istinu o opskurnom pamfletu, zvanom Gorski vijenac. A njegova istina je strašna.
Od kritičara nije bilo ni traga, ali apologeta jeste, ne zna im se broja: knjige, eseji, diplomski radovi … preko trideset hiljada bibliografskih jedinica slave genocidu, odnosno Gorskom vijencu. U ogromnoj masi toga jada svakako prednjači knjiga rahmetli Muhsina Rizvića, neka mu se dragi Allah smiluje. On je osamdesetih godina dvadesetog vijeka – nekako istovremeno sa srpskim radikalima, koji su tada ideju Gorskog vijenca spremali pretočiti u realnost –, na četiristo četrdeset dvije stranice sitnog slova izdao knjigu pod naslovom Kroz „Gorski vijenac“ (Svjetlost, Sarajevo, 1985). Evo prvog pasusa iz te knjižurine:
„Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša predstavlja najznamenitije djelo našeg romantizma. Magistralno pjesničko stvoreno, ovo djelo vrhuni u našim književnostima svojom apoteozom slobodi, svojim humanitetom pojma dobra suprotstavljenog pojmu zla, pravom čovjeka i naroda na sopstvenu egzistenciju. Ono se kristalizira kao mudrost pjesnikovog iskustva i dalekovidost njegovog duha i filozofskog spoznanja, iz kojeg svako pokoljenje može da pronalazi i preuzima poruke za sebe i svoj život u svome prostoru i vremenu. Ono varniči snažnim i magičnim poetskim fluidom koji se otkida od svega vremenitog i lokalnog i gubi se u prostorima vječnosti, a u isto vrijeme ono zrači i plemenitim bićem svoga tvorca, koje se nalazi iza onog u ovom djelu, a koje se užasava sveg onoga što se odvaja od čovjeka.“
Šta li se desilo sa ličnim identitetom rahmetlije Muhsina, da Gorski vijenac smatra našom književnošću? Već smo rekli da ta knjiga pripada srpskim radikalima i njihovim istomišljenicima. Nikom drugom.
Gorski vijenac „vrhuni“ apoteozom genocidu nad muslimanima, kakvoj slobodi, bre!
„Humanitet“ Gorskog vijenca? Kakav humanitet je pobiti čitav jedan narod bez razloga, bre!
„Plemenito biće“ tvorca Gorskog vijenca? Pa otkad su to srpski radikali pokazivali svoju plemenitost, bre, bre!
Nikakvog smisla nema ovako rasturati čitavu knjigu, koja je od početka do kraja napisana istim stilom. Umjesto toga napomenimo samo užasnu činjenicu: Muhsin Rizvić je bio profesor književnosti! On je generacije i generacije mladih ljudi učio kako voljeti Gorski vijenac i njegovog tvorca-humanistu.
Neka mu se dragi Allah smiluje.
Amin.
