Doktore Mraoviću, zamislite da se neko igra kostima vaših najmilijih. Da ih prenosi iz ruke u ruku kao da su školski rekviziti, da ih razmješta po prostorijama kao da su nekakav dekor, da ih sklanja u vitrinu, pa u špajz, pa ih na kraju zabetonira u fontanu, kao što ste vi to uradili?
Plenum.ba
Zamislite da iznad tih kostiju neko sjedi, pije kafu, zalijeva cvijeće, igra se i govori kako je sve to bilo “radi naroda”. Zamislite da sve to traje godinama. Zamislite i ono najgore: Da je taj neko i dalje slobodan čovjek.
U Brčkom, u dvorištu porodične kuće jednog ljekara, godinama su ležali posmrtni ostaci žrtava genocida iz Srebrenice. Iznad njih je podignuta fontana. Voda je tekla, ljudi su prolazili, život se odvijao kao da ispod betona ne leži nečiji sin, nečiji otac, nečiji brat. Taj ljekar zove se Nebojša Mraović. Ortoped je. Čovjek koji bi, po svakoj mogućoj definiciji svoje profesije, morao biti čuvar dostojanstva drugog čovjeka i ljudskog tijela.
Put kostiju
Mraović je kosti donio još 1997. godine sa područja Vlasenice, kako sam kaže, jer mu je “lovac pod nadimkom Mraz” rekao da bi mu to moglo trebati. Držao ih je, o monstruoznosti, u kancelariji, u vitrini, pa u špajzu. Ljudi su znali da su to kosti, ali niko nije pitao odakle su, što je najšokantnije. Godine su prolazile, a onda su 2012. godine te iste kosti završile zakopane u porodičnom dvorištu, pod betonskom fontanom. Posmrtni ostaci ekshumirani su tek 2023. godine.
I kada je suočen s pitanjima ekipe emisije “Mreža“, Mraović je izgovorio rečenicu koja razotkriva više od bilo kakvog sudskog procesa: “Te su kosti pomagale ljudima, nisam od njih supu pravio, nego sam radi naroda to donio iz lova nekad.” (sic!)
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine odlučilo je da ne provodi istragu. Razlog: apsolutna zastarjelost. Ovo je tek ludilo svoje vrste.
I tu počinje priča koja nadilazi jednog čovjeka.
Doktore Mraoviću, zamislite da se neko igra kostima vaših najbližih. Da ih prenosi iz ruke u ruku kao da su školski rekviziti, da ih razmješta po prostorijama kao da su nekakav dekor, da ih sklanja u vitrinu, pa u špajz, pa ih na kraju zabetonira u fontanu, kao što ste vi radili? Zamislite da iznad tih kostiju neko sjedi, pije kafu, zalijeva cvijeće, igra se i govori kako je sve to bilo “radi naroda”. Zamislite da sve to traje godinama. Zamislite i ono najgore: Da je taj neko i dalje slobodan čovjek.
Zamislite kako se sad osjećaju porodice pobijenih u srebreničkom genocidu dok gledaju vas kako relatizivirate i njihovu patnju i svoju krivicu?
A vi ste i dalje slobodan čovjek?!
Vrijeme i kosti
Rečenica koju ste izgovorili udara u mozak kao čekić: “Te su kosti pomagale ljudima, nisam od njih supu pravio, nego sam radi naroda to donio iz lova nekad.” Tu rečenicu ne izgovara samo jedan čovjek. Tu rečenicu izgovara sistem koji drži Mraovića na slobodi. Tu rečenicu izgovara država koja se sakrila iza papira i formulacija. Tu rečenicu izgovara pravosuđe koje je odlučilo da vrijeme može pojesti i ono što nikada ne smije biti pojedeno.
Kosti nisu materijal. Kosti nisu alat. Kosti nisu sredstvo za “planiranje operacija”. Kosti su posljednji dokaz da je neko živio, volio, imao ime, porodicu, glas. Kosti su ono što ostane kada zlo pokuša izbrisati čovjeka. I onda se pojavi doktor i kaže da su mu trebale.
U toj jednoj rečenici stane cijeli moralni sunovrat.
Jer ovdje nema nikakvog nesporazuma. Sve je jasno, ogoljeno, brutalno. Kosti su donesene iz prostora na kome je počinjen genocid. Kosti su čuvane, korištene, skrivane. Kosti su zakopane ispod betona. I iznad tog betona izgrađena je fontana, kao groteskni spomenik jednoj ideji: Da mrtvi mogu služiti živima i nakon što su već jednom ubijeni.
I onda dolazi država i kaže: “Zastarjelo“.
Ta riječ zvuči kao administrativna fusnota. Kao neki davni prekršaj. Kao papir koji je izgubio važnost. A odnosi se na ljudske ostatke. Na genocid. Na zločin koji bi morao biti iznad svake kalendarske kalkulacije.
Zastarjelo znači da je vrijeme jače od pravde. Zastarjelo znači da sistem bira zaborav umjesto istine. Zastarjelo znači da se porodicama poručuje da i bol ima rok trajanja.
Zamislite tu rečenicu izgovorenu vašoj majci.
Zamislite da joj neko kaže: vaše dijete je ubijeno, njegovi ostaci su završili u tuđem dvorištu, korišteni su, skrivani, zabetonirani. Ali sada je kasno. Vrijeme je prošlo.
Vrijeme nije prošlo! Vrijeme stoji tamo gdje je kost ubijenog čovjeka ostavljena bez imena!
U zemlji u kojoj još hiljade porodica traže kosti svojih najmilijih, pojavi se doktor koji te kosti pretvara u “materijal”. I pojavi se sistem koji to prihvati kao olakotnu okolnost, kao nespretnost, kao pravnu tehnikaliju. Tu se ne ruši samo zakon. Tu se ruši osnovna ideja čovjeka i ljudskosti.
Jer šta je doktor ako ne neko ko čuva život i dostojanstvo ljudskog tijela? Šta je
Hipokratova zakletva ako ne obaveza da se tijelo poštuje, živo ili mrtvo? Ovdje se
dogodilo upravo suprotno. Tijelo je pretvoreno u predmet. Žrtva u alat. Smrt u resurs.
I sve to bez kajanja.
Bez stida.
Bez srama.
Bez svijesti da je pređena granica iza koje nema povratka.
Tu počinje ono što se ne može nazvati greškom. Tu počinje ono što se mora nazvati čisti, nepatvorenim zlom.
Zlo nikad ne dolazi samo
A zlo u Bosni i Hercegovini ima jednu posebnu osobinu. Ono se rijetko pojavljuje samo. Ono dolazi u paketu sa šutnjom, sa opravdanjem, sa institucionalnim klimoglavom. Ono dobija člansku kartu, političku zaštitu, radno mjesto. Ono dobija čak i svoje vrijeme da zastari.
Sistem koji dopušta da ovakav slučaj završi u ladici nije neutralan. Sistem koji ne vidi problem u činjenici da su kosti žrtava genocida završile u privatnom dvorištu nije slab. Takav sistem aktivno učestvuje u brisanju granice između zločina i svakodnevice.
Zato ovaj slučaj ne govori samo o jednom čovjeku. Govori o društvu koje je naviklo na pomjerene granice. Govori o zemlji u kojoj se mrtvi i dalje premještaju, skrivaju, zaboravljaju, dok živi pronalaze načine da to objasne, opravdaju ili jednostavno ignorišu.
Doktore, zamislite još jednom.
Zamislite da neko pronađe kosti vašeg ubijenog oca. Da ih odnese kući, umjesto da ih prijavi centru za nestale osobe. Da ih drži u vitrini. Da ih koristi. Da ih zakopa u dvorištu. Da iznad njih napravi fontanu.
Zamislite da vam neko kaže kako su te kosti “pomagale ljudima”i da eto od njih “nije napravio baš supu“.
Zamislite da taj neko nikada zato ne odgovara.
Ta slika razbija svaku iluziju o normalnosti. Ta slika pokazuje gdje se zaista nalazimo. Ne na ivici moralnog ponora, nego duboko u njemu.
I zato pitanje više nije pravno. Pitanje je ljudsko, a bogme i psihološko.
Koliko daleko može ići društvo koje pristaje da se kosti žrtava pretvore u alat?
Koliko dugo može trajati država u kojoj pravda ima rok trajanja, a zločin status “prošle stvari“?
Koliko još fontana stoji iznad nečijih kostiju?
Odgovor nije u zakonima. Odgovor je u onome što se prihvati kao normalno.
A onog trenutka kada se ovo prihvati kao normalno, tada više nema potrebe za sudovima. Tada više nema potrebe za istinom. Tada više nema potrebe ni za riječju čovjek.
Ostaje samo beton.
I tišina ispod njega.
