Ali njegova sahrana u Beogradu pokazala je da pravosnažna presuda još uvijek nije dovoljna da bi društvo prihvatilo istinu. Od privatnog ukopa napravljen je politički performans: počasti, političke delegacije i javno veličanje pretvorili su sahranu presuđenog ratnog zločinca u demonstraciju revizionizma i poricanja.
Pravo porodice da sahrani svog mrtvog nije sporno. Sporno je nešto sasvim drugo: kada privatna sahrana postane javna politička manifestacija, ona više nije samo privatna stvar.
Zato je posebno licemjerno kada političari svoje prisustvo pravdaju “elementarnim ljudskim pravom”. Ako je riječ samo o privatnom pravu, zašto onda dolaze političke delegacije, službene limuzine, počasti i javne poruke?
U politici prisustvo ima značenje.
Kada političar svojim autoritetom prisustvuje ceremoniji kojom se rehabilitira čovjek pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže zločine, on šalje političku poruku – bez obzira na to koliko puta poslije izgovori riječ “privatno”.
Ali problem nije samo u političarima.
Problem je i u institucijama koje su godinama dopuštale da granica između slobode govora i javnog veličanja presuđenih ratnih zločinaca ostane bez stvarne sankcije.
I ovdje treba biti precizan: nije tačno da nema zakona. Zakon postoji. Ono što nedostaje jeste dosljedna i vjerodostojna primjena zakona.
To nije mala razlika. To je razlika između pravne države i države u kojoj pravne norme postoje samo na papiru.
Još prije više od pola decenije Serge Brammertz upozorio je Vijeće sigurnosti UN-a da revizionizam i negiranje nisu pojava na društvenoj margini Srbije . Govorio je o njihovom ulasku u političke i kulturne centre društva Srbije i upozorio da su veličanje ratnih zločinaca i revizionističko negiranje postali mainstream.
Dakle, ovo nije nova pojava. To je obrazac.I upravo zato odgovor mora biti institucionalan.
Tužilaštvo BiH mora prestati proizvoditi praksu u kojoj prijave nestaju u administrativnoj tišini. Mora postojati jasna, jednaka i javno provjerljiva praksa: svaka prijava mora biti razmotrena, svaka odluka obrazložena, a tamo gdje postoje zakonski elementi krivičnog djela – mora uslijediti istraga i procesuiranje.
Država mora jasno razdvojiti dvije stvari:pravo na privatni ukop – da;javno i institucionalno veličanje presuđenih ratnih zločinaca – ne.
To nije ograničavanje nečije privatne tuge. To je zaštita javnog poretka, dostojanstva žrtava i autoriteta pravosnažnih presuda.
Jer ako država ne štiti vlastite presude, onda ne slabi samo borbu protiv negiranja. Ona potkopava vlastiti pravni poredak.
I zato ovo više nije pitanje jedne sahrane.Ovo je pitanje da li će Bosna i Hercegovina imati pravosuđe koje će zakon primjenjivati jednako prema svima ili će i dalje postojati privilegovani prostor u kojem se politička moć može suprotstaviti pravosnažnim presudama.
Žrtve neće ostati samo na osudi.
Uskoro ćemo se javno oglasiti i iznijeti konkretan prijedlog u vezi sa radom i odgovornošću tužilaca Tužilaštva Bosne i Hercegovine koji su godinama imali obavezu da postupaju u predmetima negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca i drugih oblika revizionizma.
Jer vrijeme je da se pitanje više ne postavlja samo:
„Zašto Tužilaštvo BiH ništa ne radi?“
Nego:
„Ko će odgovarati za to što nije radilo?“
Presude međunarodnih sudova nisu preporuke. One su pravna činjenica.A poštovanje žrtava nije stvar političkog raspoloženja.
Ako pravna država ne može zaštititi istinu koju je sama država dužna provoditi, onda problem više nije u onima koji negiraju presude. Problem je u institucijama koje im to dopuštaju.
