Piše: Dragan Bursać
I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini!
Nego, jeste li ikad čuli za koncentracioni logor Šljivovica? Ako jeste, evo prilike da se podsjetite, a ako niste evo sitacije da se zabezeknete. Naime, Šljivovica je bio logor za Bošnjake na teritoriji Srbije. Dobro ste pročlitali.
Logor Šljivovica je izgrađen nadomak Užica. A ta je “Šljivovica”, kravava Šljivovica u svoje grotlo je usisala oko 800 Bošnjaka iz Žepe, koji su nakon pada enklave krajem jula ’95 potražili utočište u navodno neutralnoj Srbiji. Dočekao ih je logor. Dočekala su ih masovna izgladnjivanja. Dočekao ih je špalir kundaka za “dobrodošlicu”. Dočekali su ih kamioni, u kojima je umjesto 15 prevoženo po 50 i više ljudi. Znaju oni koji su vozili i koji su bili voženi za Edhema Torlaka, golobradog mladića, koji se ugušio u kamionu. Znaju egzekutori i za Ahmu Krlića, Mehu Jahića, Šećana Dizdarevića i Nazifa Krlića, koji su od “ljepote” preminuli u Šljivovici.
A, “ljepota” se sastojala u prebijanju pendrecima, električnim kablovima, letvama… Neki od zatvorenika su seksulano zlostavljani. Inače, život u Šljivovici je bio najsličniji paklu. Deset, petnaest ljudi u sobici od nekoliko kvadrata, bili su u pauzama zlostavljanja prepušteni konstantnoj gladi. Valjda da dovrši krvnički posao.
Ponavljam, riječ je o koncentracionom logru na teritoriji Srbije, koja je bila navodno “neutralna“.
I kad je rat zaustavljen u BiH, zvijeri su držale ljude u kavezima do aprila 1996. godine.
I dalje ne znate ništa o ovome? Pitajte Senada Jusufbegovića, imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. Pitajte čovjeka koji je tada bio maloljetni zarobljenik i za “Šljivovicu” i za uslove u logoru. A on je tamo bio predugih 8 mjeseci i 10 dana pa vam sve može potanko ispričati. Može vam reći da je od 800 logoraša bilo više desetina maloljetnika. Može vam reći kako su ljudi od mučenja i tortura padali u nesvjest. Može vam potvrditi koliko je ljudi od posljedica “ljepota” logorskih nakon rata zadobilo najgore moguće traume i diglo ruku na sebe.
A, ako vam ni to nije dovoljno, obratite se Emiru Agiću, koji je sa 17 godina dospio zajedno sa ocem u “Šljivovicu”. Pitajte ga kako su dva puta bili izvođeni na strijeljanje, pa vraćeni. Pitajte ga kako su mu ocu lomili rebra. Pitajte ga kako su ga tjerali da pred Crvenim krstom “popravlja frizuru”
