Žrtve su stvarne, zločini strašni, a njihova nacionalnost ne umanjuje patnju.
Hašim Tači je prvostepeno osuđen za ratne zločine i pred sud je otišao kao predsjednik Kosova. Ratko Mladić se šesnaest godina kukavički skrivao od pravde, da bi nakon pravosnažne presude za genocid bio sahranjen kao svetac srpskog sveta. Znak jednakosti između njih ne služi žrtvama, već pranju genocida i traženju historijskog alibija za Srbiju.
Specijalizovana vijeća Kosova u Hagu (množina) prvostepeno su osudila bivšeg predsjednika Kosova i jednog od nekadašnjih čelnika Oslobodilačke vojske Kosova Hašima Tačija na 25 godina zatvora za ratne zločine. Istom presudom Jakup Krasnići osuđen je na 25, Kadri Veseli na 18, a Redžep Selimi na 13 godina zatvora. Sud ih je proglasio odgovornim za proizvoljna hapšenja i zatočenje najmanje 385 ljudi, okrutno postupanje prema 49 osoba, mučenje 303 i ubistvo 96 ljudi.
Istovremeno su oslobođeni po šest tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti, jer sud nije utvrdio da su zločini bili dio rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Presuda je prvostepena, žalbeni postupak tek slijedi, pa će konačan pravni odgovor o njihovoj krivici dati pravosnažna presuda.
Hajmo redom
Hašim Tači je, dakle, prvostepeno osuđen na 25 godina zatvora za ratne zločine. Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Prvi je podnio ostavku na mjesto predsjednika Kosova i otišao pred sud, dok se drugi gotovo šesnaest godina kukavički skrivao, bježao od pravde i uživao zaštitu vojnih, sigurnosnih i državnih struktura Srbije, sve dok napokon nije uhapšen i priveden sudu. Tačija je Kosovo poslalo pred vlastito pravosuđe izmješteno u Hag, a Mladića je srpski svet nakon presude ispratio uz državne, vojne i crkvene počasti. U toj razlici stala je čitava provalija između suočavanja sa zločinom i njegovog pretvaranja u nacionalnu svetinju.
Ta pravna preciznost nikome ne služi kao moralno sklonište. Žrtve su stvarne, zločini strašni, a njihova nacionalnost ne umanjuje patnju. Srbin, Albanac, Rom ili politički protivnik OVK ubijen u podrumu, zatvoru ili logoru zaslužuje istu pravdu kao svaka druga žrtva jugoslovenskih ratova. Ko traži pravdu za svoje, a opravdanje za zločince iz vlastitog naroda, traži nacionalnu osvetu pod lažnim imenom pravde.
Zato i reakcije sa Kosova zaslužuju osudu kada presudu odbacuju po nacionalnom automatizmu, a optužene unaprijed proglašavaju nedodirljivim herojima. Sloboda Kosova nikome nije dala pravo da otima, muči i ubija ljude. Pravednost borbe ne pere zločine počinjene u njeno ime, kao što zločin pojedinca ne pretvara čitav narod u zločinački kolektiv.
Ko je zapravo sudio Tačiju?
Ovdje dolazimo do činjenice koju srpska propaganda pokušava zakopati ispod pobjedničkog urlika: Hašimu Tačiju nije sudio Haški tribunal koji je osudio Ratka Mladića.
Specijalizovana vijeća Kosova osnovana su ustavnim amandmanom i zakonom koji je 2015. usvojila Skupština Kosova. Formalno pripadaju kosovskom pravosuđu, rade prema kosovskom pravu, a sjedište, međunarodne sudije i tužioce dobila su u Hagu zbog političkih pritisaka, sigurnosti i dugogodišnjeg zastrašivanja svjedoka.
Kosovo je, dakle, pod snažnim međunarodnim pritiskom stvorilo sud pred kojim su završili njegovi najmoćniji ratni i politički lideri. Tači je podnio ostavku na mjesto predsjednika i otišao u pritvor. Srbiji je za hapšenje Ratka Mladića trebalo gotovo šesnaest godina, tokom kojih su ga čuvale mreže sastavljene od dijelova vojske, obavještajnih službi i države. Nakon pravosnažne presude za genocid dočekala ga je državna sahrana, vojna koreografija, politički vrh sa obje strane Drine, crkveno opelo i masa koja je u njemu slavila vlastitu krvavu sliku devedesetih.
Zamislite da neki srbijanski sud, pa još izmješten u Haag, sudi npr. Novaku Đukiću ili Veselinu Šljivančaninu za ratne zločine? Ne možete? E o tome se radi!
Licemjestvo srpskog sveta
I upravo taj srpski svijet sada likuje nad Tačijevom presudom, naziva je presudom „Haškog tribunala“, traži još veće kazne i odjednom otkriva svetost međunarodnog prava. Isti medijski, politički i crkveni pogon koji tri decenije Haški tribunal naziva antisrpskim kazamatom danas bi ga vlastitim rukama ponovo otvorio samo da u njemu vidi Albanca. Za Mladića traže istorijsko razumijevanje, za Tačija pravnu vječnost. Za srpske zločince kopaju aleje velikana, a za albanske traže dublje tamnice.
Posebno groteskno zvuče prigovori da su izrečene kazne blage. Srpsko pravosuđe za ratne zločine počinjene devedesetih primjenjuje tada važeći zakon, prema kojem je maksimalna zatvorska kazna 20 godina. Tači je pred kosovskim sudom dobio 25. Oni koji ponavljaju kako je “Srbija trebalo da im sudi“ trebali bi prvo naučiti da bi sudovi njihove države za iste zločine mogli izreći manju kaznu od one koju je izrekao sud Kosova. Dakle, Tači u Srbiji, hipotetički, NIKAD ne bi dobio 25 godina kazne. Toliko o velikoj pravnoj principijelnosti srpskog sveta.
Šta ova presuda znači za srpsko društvo i zašto NIšTA
Tačijeva presuda neće promijeniti sudski utvrđene činjenice o kampanji ubistava, progona i masovnog protjerivanja kosovskih Albanaca koju su 1999. sprovodile snage Srbije i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Njegovih 25 godina neće Miloševića pretvoriti u mirotvorca, Šainovića i Pavkovića u oslobodioce, a masovne grobnice u Batajnici u arheološka nalazišta. Hladnjače pune tijela albanskih civila neće nestati zato što je jedan od komandanata OVK osuđen za zločine nad Srbima, Albancima i političkim protivnicima.
Svaki zločin ima svoga počinioca, svaka žrtva svoje ime, a svaka presuda svoj pravni i istorijski okvir. Tačiju se sudilo za konkretna djela i individualnu odgovornost. Sud je odlučivao o njegovim zločinima, a ne o pravu Kosova na slobodu ili legitimnosti borbe protiv Miloševićevog režima. Mladiću se sudilo za genocid u Srebrenici, terorisanje Sarajeva, progone, ubistva i udruženi zločinački poduhvat. Između tih predmeta nema znaka jednakosti koji bi Srbiji mogao izdati potvrdu o historijskoj nevinosti.
Bez isihtrenih zaključaka, prvostepena je presuda
Najdublja razlika ionako se više ne nalazi u visini kazne, nazivu suda ili njegovoj adresi. Ona se vidi u onome što društvo učini kada njegov ratni vođa sjedne na optuženičku klupu. Kosovo sada polaže taj ispit i svako slavljenje osuđenih moraće biti nazvano pravim imenom. Srbija je svoj ispit pretvorila u višedecenijsku sahranu vlastite savjesti, a Mladićev kovčeg podigla na državni, vojni i crkveni oltar.
Hašim Tači može biti pravosnažno proglašen ratnim zločincem i za svoja djela mora odgovarati do posljednjeg dana kazne. Ali njegovih 25 godina neće kupiti nevinost Ratku Mladiću, Srbiji niti srpskom svetu. Tuđu presudu možete slaviti koliko hoćete; od vlastite istorije nećete pobjeći.
hayat.ba
