Crnogorska “Pobjeda” napravila je obiman osvrt na moj tekst “Obrazom” na obraz Pazaraca u kome je sučelila stavove dvije strane, odnosno dobila i osvrt reditelja ovog filma Nikole Vukčevića na moja viđenja kreiranja lika Abida.
Na stranu to što su mi neprofesionalno imputirali da sam predsjednik organizacije s kojom nemam institucionalne veze još od 2013. godine i koja je moj autorski tekst reducirala na političko saopćenje.
Za dalje sagledavanje ovog fenomena, bitniji su stavovi reditelja Vučkovića na koje se ovom prilikom osvrćem, jer iz svega što smo imali prilike pročitati u njegovoj odbrani na moja zapažanja, nameće se teza da ključno pitanje nije da li umjetnost ima pravo na imaginaciju, nego zašto je publika mjesecima uvjeravana da gleda historijski vjerodostojan događaj.
Vukčević se u svom odgovoru pokušava ograditi od dominantnog dojma koji je pratio film od početka prikazivanja. Pri tome koriguje neke ranije izrečene stavove, očigledno nakon argumentacije koju smo iznijeli u tekstu problematizirajući odnos između umjetničke slobode, mašte i historijske uvjerljivosti.
Ovi stavovi su prilično decidni i donekle se kose s njegovim prijašnjim medijskim istupima po ovom pitanju.
U izjavi novinaru “Pobjede” Vukčević kaže: “Film je inspirisan određenim elementima stvarnog događaja (progonjeno dijete, časna kuća, opsada, žrtva), kao i motivima antologijske priče akademika Zuvdije Hodžića ‘Obraz’ (inspirisan motivima, ne adaptiran – što je jasno navedeno i na samoj špici).
U intervju TV BLIC 18. februara 2026. godine (dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=YcDuvpmEtSE), povodom beogradske premijere ne sugerira da je film inspiriran određenim elementima stvarnog događaja. Dojam koji se stječe slušajući intervju jeste da je cijeli film istiniti događaj, onoliko koliko to film može biti, a ne umjetnička imaginacija: “Priča o opsadi jedne časne kuće za vrijeme Drugog svjetsog rata u koju, sticajem okolnosti, upadne neko pravoslavno dijete čiju porodicu, kuću i sve su pobili i zapalili pripadnici fašističke divizije Skenderbeg koju većinom čine Albanci. ” (3:50-4:20), na konstataciju novinara daje ovo inspirisano istinitim događajima, Vukčević tvrdi: “Na žalost, dakle u porodici akademika Zuvdije Hodžića koji je napisao kratku priču desio se ovaj događaj.” (5:45-6:00).
U svim oglašavanjima do sada reditelj je ili samoincijativno ili navođen od novinara naglašavao da je film zasnovan na istinitom događaju i ličnoj tragediji porodice Zuvdije Hodžića. Time se je konstantno pojačavao dojam uvjerljivosti. Recimo, u intervju za Euronews 21. 2. 2026. godine tvrdi: “U pitanju je tragična priča po događaju koji se zaista desio. Broj ljudskih žrtvi je jednak i u filmu i u realnom događaju.” (https://www.youtube.com/watch?v=SpV_egFiVLc, 8:00-8:30).
Konstantno naglašavanje istinitosti događaja, dodavanje detalja koji sugeriraju i povezivanje sa ličnom tragedijom porodice pisca Hodžića učvršćivalo je percepciju da film rekonstruira stvarni događaj i zasjenjivalo je dio titla početne špice: “Po motivima istinitog događaja koji je inspirisao maštu umjetnika”. U svom odgovoru novinaru “Pobjede” Vukčević daje akcent ovom drugom dijelu teksta špice, koji i mi problematiziramo: mašta umjetnika. Problem nastaje onog trenutka kada umjetnička imaginacija počne proizvoditi identitetski precizno kodirane negativce, a zatim insistira da identitet nije važan. Toga je svjestan i reditelj pa se ograđuje od historijskih činjenica i zaklanja iza konstatacije da je “Obraz“ u cjelosti umjetnički čin o otporu koji je u svojoj strukturi znatno izašao iz okvira priče.
Iz tog umjetničkog čina iznikao je i fiktivni lik Pazarca Abida, osmišljen kao silovatelj, koljač, ubica i istrjebitelj drugog i drugačijeg. Takav lik gledalac teško može doživjeti drugačije osim kao etnički i kulturno kodiran prikaz zla, suprotno tvrdnji reditelja koji kaže da “Lik Abida u filmu ‘Obraz’ nije osmišljen kao predstavnik bilo kog naroda, već kao ogoljeni portret fašiste, ponosnog nosioca te ideologije – i kontrast je glavnom junaku. On je filmski negativac koji nosi kukasti krst i nacističku medalju.” Drugim riječima, reditelj i scenaristi su domislili Abida kao binarnog oponenta Nur Doki, njegovom čojstvu i junaštvu. A Abid je tek uzet kako bi se za junaštvo Nur Doke čulo sve do Pazara: “Dramaturški nam je bilo važno da Abid dolazi iz udaljenog kraja (Pazara) kako bismo pokazali da se glas o junaštvu glavnog junaka, Nura Doke, pročuo daleko”
Doduše, Vučković je, kako kaže, u dobroj namjeri poštivanja i ljubavi prema narodu Pazara, u skladu sa legitimnim prostorom umjetničke slobode konstruirao nepostojećeg pazarskog silovatelja, koljača, palikuću i zločinca Abida s kojim je obišao pola svijeta, htijući svijetu pokazati da postoje samo dvije vrste ljudi: ljudi i neljudi, bez da stvara stereotip o nama Pazarcima, ali nam je rezervirao tu poziciju negativaca. Takav dramaturški izbor ostavlja ozbiljne posljedice po percepciju zajednice iz koje je lik izveden. Jer, ako lik negativca nije predstavnik nijednog naroda, postavlja se pitanje zašto mu je dat tako precizno određen regionalni i kulturni identitet?
Bez obzira na druge nelogičnosti i kontradikcije čak i u dramaturškom oblikovanju. Jedna od onih koja odmah pada u oči jeste ona u kojoj u intervju za BLIC TV kaže da je radnja smještena u 1941. godinu, te da su ovaj stravični zločin napravile fašističke divizije Skenderbeg koju većinom čine Albanci. To otvara ozbiljno pitanje historijske konzistentnosti filma, budući da je divizija Skenderbeg formirana 1944. godine – kako je onda tri godine prije svog formiranja mogla napraviti ovako svirep zločin?
Drugo, ako je već riječ o jedinici koju su dominantno činili Albanci, ostaje nejasno zbog čega je centralni negativni lik oblikovan upravo kao Bošnjak iz Novog Pazara sa sve kukastim krstom na fesu i bude prikazan kao “ogoljeni fašist” kako reče Vukčević?
Treće i najvažnije, obrazloženje da je identitet lika izabran kako bi se pokazalo da se glas o događaju proširio ‘daleko’ dramaturški je teško održivo, budući da Novi Pazar nije ni geografski ni historijski udaljen prostor u odnosu na mjesto radnje. Ukoliko je cilj bio da se baš čuje daleko o ovom događaju, zar nije bilo logičnije da taj lik bude neki talijanski ili njemački fašista? A uz to, koji krvnik i zločinac bi pronosio priču o svojim zločinima i hvalio se njome? Takva dramaturška konstrukcija zato djeluje i historijski i psihološki neuvjerljivo.
Na kraju ne bih se složio sa konstatacijom reditelja Vučkovića da su i Nur Doka i Abid naši, “dva lica istog prostora.” Monstruozni izmišljeni likovi poput Abida nikada ne mogu biti moji, niti naši. Ne mogu to biti ni bilo koji zločinci bilo da su iz mog ili drugih naroda. Daleko smo jedni od drugih bilo da zločine rade uslijed poremećenosti uma ili zloupotrebom vjere i nacije. Mnogo reprezentativniji simboli zajedničkog antifašističkog nasljeđa bili bi likovi Rifata Burdžovića Trša ili Sretena Vukosavljevića, a o njima začudo evo već devedeset godina od kraja II svjetskog rata niko ne napravi film.
E upravo ovo obara tvrdnju Vukčevića da “ovaj film ukazuje da su dobri ljudi svih vjera i nacija isti, dok smo fašiste okarakterisali onako kako im i dolikuje – kao kukavice.” Svakom ko je odgledao film, to ne djeluje tako, nismo prikazani kao isti, a nismo ni onakvi kakvim nas prikazuje. Svakom ko je odgledao film teško je prihvatiti tvrdnju da su svi narodi prikazani jednako, niti da identitetski okvir u filmu nije važan.Ni toj publici u svijetu za koji, reditelj tvrdi da nas percipira kao jedan narod, to ne izgleda tako. Zato i odbacujem tvrdnju da je Vukčević napravio film za cijeli svijet. Teško je prihvatiti tvrdnju da film prevazilazi balkanski identitetski kontekst i govori univerzalnim jezikom. Jednako bih reagirao na svaki pokušaj stereotipizacije bilo kojeg naroda kroz umjetničku reprezentaciju.
Problem ovog filma nije u prikazu zla, nego u tome što zlu daje jasno prepoznatljiv identitetski okvir, a zatim tvrdi da identitet nije važan. Upravo zato reakcije koje su uslijedile nisu napad na umjetnost, nego legitimno pravo javnosti da propituje način na koji umjetnost oblikuje kolektivne predstave o identitetu.
prof. dr. Jahja Fehratović
