Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Ni u jednom istorijskom periodu Crna Gora nije bila administrativni dio Srbije iz kojeg se navodno “odvojila”. Bila je međunarodno priznata država prije nego što je Srbija uopšte dobila međunarodno priznanje u modernom smislu. Imala je svoju dinastiju, svoju diplomatiju, svoju vojsku, svoju crkvu, svoj ustav i zakone, svoj identitet i svoje granice. Imala je i međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu 1878. godine kao zasebna država. Dok današnji vučićevski propagandisti crtaju imaginarne mape “srpskog sveta”, istorija im uporno lupa šamare. I što je najvažnije: Opstala je Crna Gora uprkos decenijama brutalne propagande iz Beograda. To Vučića najviše boli!“
Aleksandar Vučić opet govori ono što ogromna većina Srbije misli, ali se često to mnijenje uvija u diplomatski celofan. Kaže čovjek, citiram, da neće ići na “glamuroznu proslavu otcjepljenja od Srbije” povodom Dana nezavisnosti Crne Gore. I tu staje svaka priča o “regionu okrenutom budućnosti”, “dobrosusjedskim odnosima” i “evropskim integracijama”. Jer iz jedne jedine rečenice iscuri cijela ideologija srpskog sveta. Ona stara, velikosrpska, imperijalna ideologija, koja okolne države posmatra kao privremeno izgubljene teritorije.
Samo što postoji jedan mali istorijski problem za Vučića i njegove dvorske istoričare kao i za većinsku Srbiju: Crna Gora se nije otcijepila od Srbije. Crna Gora nikad nije bila Srbija ili dio Srbije.
Nikad!
Malo istorije nije zgorega
Ni u jednom istorijskom periodu Crna Gora nije bila administrativni dio Srbije iz kojeg se navodno “odvojila”. Bila je međunarodno priznata država prije nego što je Srbija uopšte dobila međunarodno priznanje u modernom smislu. Imala je svoju dinastiju, svoju diplomatiju, svoju vojsku, svoju crkvu, svoj ustav i zakone, svoj identitet i svoje granice. Imala je čak i međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu 1878. godine kao zasebna država.
Dakle, dok današnji vučićevski propagandisti crtaju imaginarne mape “srpskog sveta”, istorija im uporno lupa šamare čvrstom arhivskom građom. Dalje, ako baš hoćete, Crna Gora je bila dio SFRJ, ravnopravan sa Srbijom i ostalim republikama, a ne nikakv dio Srbije. Nakon toga je unijela svoju državnost u zajedničku državu sa Srbijom. Pogađate, opet nije bila njen dio niti je bilo kojim svojim dijelom pripadala Srbiji, e da bi se od nje otcijepila. Nije ovo samo stvar semantike. Ovo je bitno i važno iznova i iznova govoriti jer je Crna Gora prije dvije decenije OBNOVILA i POTVRDILA svoju državnost, a nije se od nekoga ili nečeg otcijepila.
Ali ovdje činjenice oficijelnoj Srbiji nikad nisu bile važne.
Važan je osjećaj vlasništva.
Nije vam Crna Gora privremeno odbjegla provnicija
Važna je velikosrpska ideja da sve što govori srpski, sve što gruntovno ima pravoslavne crkve i sve gdje žive Srbi mora pripadati Beogradu ili makar kružiti oko njega kao politički satelit. Zato Vučić ne govori o nezavisnosti Crne Gore kao o legitimnoj odluci jedne države i njenih građana, nego kao o “otcjepljenju od Srbije”. U njegovoj glavi, ali i u glavama miliona ljudi odgojenih na mitovima SANU-a, Memoranduma, četničkih bajki i tabloidske propagande, Crna Gora nije država nego privremeno odbjegla provincija.
I zato je ovo mnogo ozbiljnije od još jedne Vučićeve patetične konferencije.
Jer kad predsjednik jedne države javno kaže da bi odlazak na proslavu nezavisnosti susjedne države bio “pljuvanje svog naroda”, on praktično poručuje da ta susjedna država nema puni legitimitet. To nije gaf. To nije emotivni ispad. To je politička doktrina. Da sam do kraja iskren, kazao bih, zaboli donji dio leđa Crnu Goru šta će biti na relaciji narodne pljuvačne žlijezde – Aleksandar Vučić.
A onda ide standardni paket paternalizma prema Crnoj Gori. Vučić govori o Srbima u Crnoj Gori kao da su ekskomunicirana kolonija pod okupacijom. Žali se na jezik, na prava, na Evropsku uniju koja “ne insistira”. Čovjek iz države u kojoj se negira crnogorska nacija sada glumi zaštitnika demokratije. Iz države u kojoj tabloidi svakodnevno crtaju mete ljudima po regionu. Iz države u kojoj se rehabilituju četnici, slave ratni zločinci i sanja granica Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.
E da je Vučić sam, ali nije
A najzanimljivije u cijeloj priči jeste činjenica da Vučić ovdje nije ekstrem. On je mainstream Srbije.
To je ono što mnogi u regionu odbijaju sebi priznati.
Problem nije samo jedan autoritarni političar sa kontrolom tabloida. Problem je što ogroman broj građana Srbije zaista vjeruje da je Crna Gora “otišla od (iz) Srbije”. Kao što vjeruju da je Kosovo “srce Srbije”. Kao što vjeruju da je Republika Srpska “srpska država”. Kao što vjeruju da su granice Balkana samo privremena administrativna greška koju istorija (uz pomoć Rusa) treba ispraviti.
I onda se svi čude zašto region nikako da ozdravi.
Kako će ozdraviti kad se susjedne države iz Beograda posmatraju kao amputirani dijelovi “srpskog sveta”?
Kako će biti normalnih odnosa kad predsjednik Srbije ne može izgovoriti “nezavisna Crna Gora” bez unutrašnjeg nervnog sloma?
Kako da Podgorica vjeruje Beogradu kad iz Beograda konstantno stiže poruka da je njena državnost istorijska greška?
A posebno je fascinantna ta uvrijeđena emocionalnost. “Pljunuo bih sebi i svom narodu u lice.” Zamislite taj nivo političkog teatra. Kao da ga neko tjera da slavi okupaciju Srbije, a ne praznik jedne međunarodno priznate, susjedne države. Kao da prisustvo diplomatskom događaju znači izdaju krvi, tla i predaka. U toj rečenici ima toliko patosa da bi i loš latinoamerički sapunarski scenarista rekao: “Smiri malo doživljaj.”
Ipak, iza tog kiča krije se ozbiljna stvar.
Kad je komšijski Dan nezavisnosti trauma
Vučić vrlo pažljivo hrani osjećaj istorijske nepravde kod srpskog biračkog tijela. Hrani ideju da su svi Srbi van Srbije ugroženi. Hrani osjećaj poniženja zbog gubitka kontrole nad prostorima koje nacionalistička politika smatra “prirodno srpskim”. Zato je njemu Dan nezavisnosti Crne Gore trauma, a ne praznik susjedne države.
Jer svaki uspjeh nezavisne Crne Gore ruši mit o “srpskom svetu”.
Svaki crnogorski korak prema Zapadu ruši ideju regionalne dominacije Beograda.
Svaka potvrda crnogorske državnosti udara direktno u srce velikosrpske politike.
I zato tolika nervoza.
Crna Gora, bila, jeste i biće
A Crna Gora, sa svim svojim problemima, podjelama i političkim ludilima, ipak postoji. Suverena je država. Članica NATO saveza i pred EU vratima. Ima svoje institucije, svoju zastavu, svoju istoriju i svoj međunarodni subjektivitet. I što je najvažnije: Opstala je uprkos decenijama brutalne propagande iz Beograda.
To Vučića najviše boli.
Ne sam referendum iz 2006. godine.
Boli ga činjenica da Crna Gora nije nestala. Da nije poklekla. Da nije postala još jedna gubernija “srpskog sveta”. Boli ga što u Podgorici ipak postoji dovoljno ljudi koji znaju da se država ne čuva klečanjem pred Beogradom.
I zato će Vučić nastaviti da govori o “otcjepljenju od Srbije”, baš kao što će njegovi tabloidi nastaviti crtati Crnu Goru kao “privremeno izgubljenu srpsku zemlju”.
Samo što istorija ne funkcioniše po željama nacionalističkih brogradskih mitomana.
Crna Gora nije nastala juče.
I nije otišla iz Srbije.
Nego Srbija već više od jednog vijeka ne može da prihvati da Crna Gora nikada nije bila njen plijen i dio.
CDM
