Srpski radikalizam je grobni kamen o vratu Srbije i srpstva, ali ogromna većina srpskog naroda to ne zna. Srpski radikalizam u svojoj političkoj agendi ima vodilju ideju da Srbija mora biti svuda gdje živi ijedan Srbin. Ta megalomanska i suluda pohlepa već dvjesto godina melje zapadni Balkan i njegove narode – Albance, Bošnjake, Crnogorce, Hrvate … ukratko, sve one koji žive unutar zamišljenih granica u glavama vođa srpskih radikala. Oni se ne boje da će ih preveliki zalogaj koji pokušavaju progutati jednog dana zadaviti.
Srpski radikali su uspjeli književnost instrumentalizirati i pretvoriti je u strahovito – iako nelegalno -, oružje u svojim rukama za ostvarivanje osvajačkih ciljeva. Naravno da to nije klasična književnost, koja počiva na etici i estetici, već su to opskurni pamfleti u kojima se slave podvizi srpskih radikala – genocidi nad susjedima i beskompromisna mržnja prema njihovoj religiji. Ta književnost je neljudskim činom zabetonirana u obaveznoj školskoj lektiri, preko koje se indoktrinacija mržnjom i huškanjem na genocid najefikasnije ostvaruje.
Najpoznatiji naslovi iz plejade zloupotrijebljenih književnih djela su Gorski vijenac P. P. II Njegoša i Na Drini ćuprija Ive Andrića.
Višedecenijska indoktrinacija tim otrovom ostavila je sablasne posljedice na svim konzumentima – Srbima i nesrbima, koji nisu sposobni analitički rezonirati, već ponuđeno primaju zdravo za gotovo. Za taj volšebni uspjeh treba skinuti kapu pred srpskim radikalima i čestitati im.
Eklatantan primjer te surove zavjere je naš intelektualac Damir Grubiša, koji je napisao apoteozu Andrićevu liku i djelu, za koju smatram da je ispod pera žestokog srpskog radikala, čiji je vječni san uništenje balkanskih muslimana a time i BiH. Te iste snove je svojevremeno sanjario Andrić u Beogradu pišući svoje knjige koje su kasnije srpski radikali instrumentalizirali u cilju agresije na albanski i bošnjački narod. Damir Grubiša likuje:
„ … tko je mogao bolje opisati, u širokom
potezu literarne karakterizacije, ideal-tipskog diplomata nego
baš Ivo Andrić, koji je doživio praktično iskustvo vrhunskog
diplomata i koji je svojim perom tako dobro opisao zgode
i nezgode, duševne nemire i nedoumice diplomata od
karijere na susretu svjetova i vremena, u vječnoj transpoziciji
izgradnje mosta – ćuprije između suprotnih obala, kao
temeljnog poslanja diplomata u ovom svijetu svjetla i sjene;
kada diplomat gradi mostove, a pisac priča priču o tome, sa
željom da ta priča “ne bude zatrovana mržnjom ni zaglušena
grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više
pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog
ljudskog duha?” Baš kao što je to izrekao u svom govoru
prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961.
godine u Oslu. Tko je mogao pregnantnije od njega izreći te
misli koje zvuče kao biser antičke i istovremeno suvremene
mudrosti, iznad vremena i prostora, koji ostaje kao poruka
bez zemaljskih granica i vremenskog ograničenja?“
Nakon čitanja ove Grubišine sramote srpski radikali poskakuju od sreće, dok se normalan svijet zgražava. A to zgražavanje se ustostručuje kad saznamo da je Grubiša tekst objavio u IANUBIH, SAR, SCIENCE, ART and RELIGION.
Jake li akademije, Bože dragi!
