Taj mladić nije pao s Marsa. On je proizvod jednog nakaradnog sistema. A sistem radi godinama. Decenijama. U njemu se melje historija, prepravlja geografija i ubrizgava osjećaj vječne srBske ugroženosti uz paralelni kompleks više vrijednosti. Ludilo mozga!
I tako dobiješ mladog čovjeka koji stoji na balkonu u Istri sa zastavom RS-a i misli da je na nekoj zamišljenoj srBskoj granici koju treba obilježiti. A jedino što je obilježeno jeste njegova stražnjica ispaljena nazad kući u RS.”
Balkon hotela u Istri, u Funtani, sunce, more, turisti i jedna zastava RS-a koja ne pripada ni prostoru ni vremenu, ali pripada jednom opasnom, velikosrpskom obrascu. Mladić od 23 godine, državljanin Bosne i Hercegovine iz RS-a, razvlači simbol koji nije tek komad platna, nego kondenzovana ideologija poraza, mržnje i teritorijalne velikosrpske halucinacije. Uz to ide i zvučna kulisa, ona krajiška ojkača, o kući na Grmeču, koja u ovoj izvedbi više liči na poziv na simboličko zaposjedanje terena nego na nostalgiju.
I onda dolazi realnost. Policija, zakon, kazna, protjerivanje. Šest mjeseci zabrane ulaska u EU. Kratko, jasno i bez filozofiranja. Hrvatska država pokazuje kako izgleda sistem kada funkcioniše. Nema tu beskonačnih analiza, političkih relativizacija i “ali i oni su”. Postoji zakon i postoji posljedica ako se on krši.
A ovdje, u ovoj našoj balkanskoj močvari u kojoj se paradržavne zastave nose kao oružje, a ne kao simboli ljubavi, proizvode se generacije nadopingovanih mladića koji misle da je svijet njihova tabla za zapišanje teritorija. Da je svaka terasa, svaka planina, svaki hotel, svaka obala, potencijalna pozornica za demonstraciju nepostojeće moći. Uče ih da je zastava produžetak ruke, a ne odgovornost. Uče ih da prostor nije zajednički, nego plijen.
Taj mladić nije pao s Marsa. On je proizvod jednog nakaradnog sistema. A ta fabrika radi godinama. Decenijama. U njoj se melje historija, prepravlja geografija i ubrizgava osjećaj vječne srBske ugroženosti uz paralelni kompleks više vrijednosti. I tako dobiješ mladog čovjeka koji stoji na balkonu u Istri sa zastavom RS-a i misli da je na nekoj zamišljenoj srBskoj granici koju treba obilježiti.
Ali ima jefna druga granica i vrlo je stvarna. Zove se zakon Republike Hrvatske.
Tu dolazimo do ključnog apsurda. Isti oni koji u Banjaluci govore o “čuvanju Republike Srpske”, koji u političkim salonima crtaju mape i zazivaju entitetske mitologije, zapravo proizvode ovu vrstu konfuzije. Tako npr. Dragan Čović, Dodikov politički saputnik, sjetićete se, onomad na nelegalnim danu RS izgovara rečenice o potrebi očuvanja tog entiteta. Mladci slušaju, primaju se ali ne razumiju kontekst. Ili ga nikad nisu ni razumjeli. Pa se ideologija greškom prelije preko granice i završi na pogrešnom balkonu, u pogrešnoj državi, pred pogrešnim zakonom.
Jer Istra nije Banjaluka. I nije ničija, a pogitovo ne srBska imaginarna teritorija.
Zato imamo scenu u kojoj se neko zanese do te mjere da vjeruje kako je pjesma dovoljna legitimacija, a zastava dovoljan argument. I onda se suoči s državom koja ne dijeli tu fantaziju i tu vrstu entuzijazma.
Treba biti brutalno jasan.
Ovo nije nikakav incident bez konteksta. Ovo je simptom jednog ozbiljnog socijalnog oboljenja. Mladi ljudi odgajani u atmosferi stalnog mitološkog velikosrpskog rata, u kojem se teritorija “brani” i kada je niko ne napada, u kojem se simboli guraju tamo gdje ne pripadaju, jer se tako “dokazuje” pripadnost naciji i narodu, padaju na svoj neobrisani nos kad se suoče sa realnošću. I nema tu njihovih popova, historičara, učitelja i političara koji su ih učili nacionalističkom velikosrpskomludilu da ih odbrane.
I svaki put kada neko iz političkog vrha izgovori zapaljivu rečenicu, negdje se u nedoraslom,hormonima napucanom mozgu pojavi novi balkon i nova zastava.
Hrvatska je ovdje uradila ono što funkcionalna država radi.
Sankcija, oduzimanje spornog simbola, administrativna mjera zabrane i put kući. Bez rasprave o “slobodi izražavanja” koja se kod nas uvijek pretvori u slobodu provokacije i ponižavanja drugih. A taj povratak “kući” ima jednu dodatnu dimenziju ironije. Pjesma o Grmeču kao soundtrack deportacije. Romantika se sudara sa stvarnošću. Nema tu ni heroizma ni prkosa. Ima samo birokratski papir i pečat zabrane. Noga u guzicu, što se kaže.
Pa onda ostaje pitanje: gdje ti mladi ljudi zapravo pripadaju? Ne Istri, očigledno. Ne Evropi, još očiglednije. A ni Grmeč više nije ono što im je prodano u pjesmama. Tamo u Federaciji BiH nema prostora za ove fantazije o teritorijalnom obilježavanju državne teritorije. Tamo ljudi žive, rade, preživljavaju, bore se, ne mašu zastavama po tuđim balkonima.
Zato će mladci završiti negdje između. U nekoj zabiti ideologije koja ih je proizvela, ali koja ih ne može nahraniti, obrazovati, odbraniti niti integrisati u normalan svijet. Niti joj je to namjera. U prostoru gdje zastava zamjenjuje identitet, a buka zamjenjuje smisao ova nesretna djeca su žrtvovana.
I tu dolazimo do suštine. Ludilo mozga nije spontano. Ono se proizvodi. Oblikuje i stvara. Sistematski, uporno, godinama. A mahanje zastavom je samo posljednji čin tog procesa. Sve dok se ta proizvodnja ludila ne zaustavi, gledat ćemo nove balkone, nove incidente i nove deportacije.
Samo što neće sve države reagovati blago kao Hrvatska.
A onda će ti isti mladići prvi put shvatiti da svijet nije njihova privatna ideološka tabla za dokazivanje, nego prostor u kojem postoje pravila i žive i neki drugi ljudi.
