Piše: Šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islamska osvajanja bila su ratovi oslobađanja i pročišćenja, a ne ratovi poniženja i razaranja. Da muslimani Arapi nisu izgradili svoju vojnu moć, Evropa bi ostala u svom prvobitnom stanju, njenim bi bespućima i dalje tumarala plemena Gota, Gala i Sasa, a čovječanstvo bi se na putu civilizacije unazadilo za duga stoljeća. Neka ovu istinu imaju na umu oni koji islamski džihad smatraju kolonijalnim osvajanjem, pa neka nakon toga govore šta žele.
Abdur-Rahman el-Gafiki, zapovjednik muslimana u Andalusu, dovršio je svoje pripreme, poduzeo sve mjere i počeo slati svoje prethodnice u srce zemlje Gala, tj. u samu unutrašnjost Francuske, tako da su neke muslimanske jedinice uspjele stići do Bordoa na zapadu i Lyona na istoku.
Poznato je da je otpor naroda ovom muslimanskom osvajanju bio slab, za razliku od žestokog otpora koji su pružali svećenici i pojedine skupine nomada. Ipak, to nije spriječilo da različite oblasti južne Francuske prihvate Allahovu vjeru, te da islam naiđe na otvorena srca za svoja uzvišena načela.
Osvajački pohod se širio i njegovi ciljevi su postajali jasniji. Muslimani su hrabro napredovali prema istočnim granicama Francuske, pokušavajući čak preći i u samu Njemačku. Ljudima se činilo kao da bujica i dalje nadolazi i da će pomesti sve što joj se nađe na putu.
Međutim, zapadnjaci su odlučili da se ujedine, da ulože posljednji napor i svu preostalu snagu, te da svoju sudbinu stave na kocku u jednoj presudnoj bici, nakon koje će se ili cijela Evropa predati, ili će se arapsko-muslimanski osvajači povući nazad.
Franci su za vođu u toj bici izabrali Karla Martela. Karlo je bio pronicljiv i iznimno lukav čovjek, koji je brzo shvatio stvarnu prirodu svog položaja. Odlučio je da se posluži lukavstvom u korist svog naroda i da iskoristi povoljnu priliku kako bi ušao u bitku čiji ishod može kontrolisati i čiji kraj može predvidjeti.
Suština njegove politike prema muslimanima sadržana je u njegovom kratkom govoru, čije značenje ostaje trajno svjedočanstvo o njegovoj pronicljivosti, ali i o neuspjehu onih koji su taj neuspjeh zaslužili.
Karlo Martel se obratio svom narodu riječima: ”Smatram da se ne trebate suprotstavljati Arapima, jer su oni poput bujice koja nosi sve pred sobom. U naletu svoje snage učvrstili su svoje namjere i ujedinili redove, pa je svaki njihov čovjek kao čitava vojska. Njihova srca su ujedinjena i čvršća od oklopa. Pustite ih dok im se ruke ne napune ratnim plijenom, dok se ne počnu nadmetati oko vlasti i dok ne počnu jedni protiv drugih tražiti pomoć. Kada se to desi, tada ćete ih savladati uz najmanji napor.”
Razmisli o ovom govoru, čitaoče. Pogledaj u muslimanski tabor i vidi kakvo je stanje u njemu, i prisjeti se riječi Uzvišenog: ”I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio..” (Saba, 20.)
Ovaj lukavi vođa prepoznao je našu slabost i poslužio se njome da ostvari svoj cilj, našim vlastitim rukama.
Pojavili su se znaci smutnje u muslimanskim vojskama. Svaka pokrajina je počela isticati sebe i uzdizati se odvojeno. Šamljani su mrzili Iračane, stanovnici Hidžaza zamjerali Jemencima. Probudili su se prvi pokliči predislamskog plemenskog duha, koje je islam nastojao zauvijek slomiti i očistiti duše od njihovog zla.
Stranke su počele preuzimati vlast na tim osnovama. Kad god bi neki vođa iz određenog plemena došao na vlast, favorizirao bi svoju rodbinu i činio nepravdu prema drugima. Svijet strasti zavladao je većinom ljudi, pa je istinskih i iskrenih vjernika bilo sve manje. Pogledi su bili uprti u dunjaluk, a vjerski odgoj se izgubio između ljubavi prema imetku i položaju.
U takvom duhovnom stanju vojske Abdur-Rahmana el-Gafikija pripremale su se za susret s vojskama Karla Martela, koje je on već bio okupio, uredio i postrojio za skori sukob.
Između gradova Tura i Poatjea odigrala se odlučujuća bitka, ili bolje rečeno velika tragedija. S jedne strane vojske Francuske i Njemačke zajedno, a s druge strane vojske muslimana. Borba je trajala sedam teških dana, uz stalne promjene toka borbe. U suštini, bio je to strašan sudar Istoka i Zapada i sukob dalekosežnih posljedica.
Zapadnjaci su to znali i za to se spremili, dok je regionalna muslimanska vojska iz Andalusa sama ulazila u tu bitku i sama nosila njene buduće posljedice. Već je bilo očito da su neki od njih međusobno iskusili žestinu jedni drugih, pa nije čudo što im je Allah dao da iskuse i žestinu svog neprijatelja.
Abdur-Rahman je poginuo, muslimani su pretrpjeli teške gubitke, a poraz je zadesio Arape, Berbere i sve skupine koje su se borile za dunjaluk, uzvikivale predislamske pokliče i udaljile se od upute islama.
Vijest o tom događaju odjeknula je i na Istoku i na Zapadu. Kretanje naprijed se zaustavilo i talasi su se nakon velikog napora razbili. Razbili su se zato što je nestala snaga toka – toka imana – a ne zato što su udarili u nepremostivu prepreku.
Zapanjujuće je da muslimani i danas ponavljaju istu grešku, a njihov neprijatelj ponavlja istu ulogu.
”Allah im nije učinio nepravdu, nego su oni sami sebi nepravdu činili.” (En-Nahl, 33.)
Saff.ba
