Društvo koje dopušta da djeca u Beogradu skandiraju Ratku Mladiću zapravo govori mnogo više o sebi nego o toj djeci. Govori da tri decenije nakon genocida nije izliječilo vlastitu bolest, da je zločin i dalje društveno prihvatljiva i poželjna valuta, da istina još nije stigla do učionica i da su žrtve ostale same pred zidom kolektivnog poricanja.

Piše: Dragan Bursać za Start 

U srcu Beograda, u Knez Mihailovoj ulici, među maturantima koji bi za nekoliko dana trebali zakoračiti u svijet odraslih ljudi, odjekivalo je ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Ime čovjeka osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i terora nad civilima. Ime pod kojim su ubijane hiljade ljudi, pod kojim su padale granate po Sarajevu i pod kojim su dječaci iz Srebrenice odvođeni na strijeljanje.

Kad opačina i zlo postanu normalni

Neko će reći da su to djeca, da nisu svjesna težine riječi koje izgovaraju. Upravo suprotno. Ona veoma dobro znaju šta govore, samo su naučena da u tome vide nešto časno. Jer djeca ne dolaze na svijet sa ljubavlju prema ratnim zločincima, niti se rađaju sa uvjerenjem da je genocid herojski čin. Takve ideje se strpljivo usađuju godinama, u porodicama, školama, crkvama, medijima, na stadionima, u političkim govorima i kroz čitav javni prostor koji oblikuje njihovo poimanje stvarnosti.

Zato ono što se dogodilo u Beogradu nije nikakav eksces niti izolovani incident. A ne! Pred očima javnosti ukazao se završni proizvod jednog obrazovnog, političkog i društvenog sistema koji već tri decenije ulaže ogroman trud da od zločinaca napravi heroje, a od žrtava neprijatnu historijsku fusnotu. Snimak maturanata zato nije priča o djeci. To je priča o odraslima i o generacijama koje su toj djeci predale takvo nasljeđe.

Prije samo nekoliko dana osuđeni prijedorski zločinac Damir Došen pokazao je kako izgleda ista matrica u svom završnom stadiju. Čovjek koji je pred sudom govorio o kajanju, odgovornosti i poštovanju prema žrtvama, po povratku u sredinu koja ga slavi vrlo brzo je odbacio masku pokajnika i počeo ismijavati patnju svojih nekadašnjih komšija. Takav preobražaj nije nastao slučajno. Dočekalo ga je okruženje koje mu je poručilo da nije pogriješio, da nema razloga za stid i da će upravo zbog svojih nedjela biti nagrađen društvenim ugledom.

U tome se krije suština problema. Ogroman broj ratnih zločinaca nikada nije doživio istinsku moralnu katarzu. Mnogi su priznali krivicu zbog nagodbi, blažih kazni ili pravnih kalkulacija, ali suštinsko suočavanje sa vlastitim zlom izostalo je onog trenutka kada su ih njihove sredine dočekale kao heroje. Tamo gdje bi ih trebalo pratiti breme odgovornosti, dočekali su ih aplauzi, fotografisanja, počasti i status lokalnih legendi.

Što dijete vidi, to dijete oponaša

A šta djeca vide dok odrastaju u takvom ambijentu?

Vide murale ratnih zločinaca po fasadama gradova. Vide političare koji ih veličaju, medije koji ih romantizuju i navijačke grupe koje ih uzdižu do mitskih figura. Vide državu koja nikada nije ozbiljno prošla kroz proces katarze i suočavanja sa prošlošću i društvo koje je zločin pretvorilo u dio vlastitog identiteta. Nakon godina takvog odgoja sasvim je logično da jednog dana, obučeni u maturska odijela, prođu Knez Mihailovom ulicom i skandiraju ime Ratka Mladića.

To nije tek glas nekoliko adolescenata koji su se zanijeli u trenutku. To je glas sistema. Kao što sam pisao povodom Došena, kada ratni zločinac govori, često ne govori samo on, nego kroz njega progovara čitava sredina koja ga je oblikovala, štitila i nagradila. Ista stvar dogodila se i ovdje. Kroz te mlade ljude nije progovorila njihova mladost nego ideologija koja nikada nije poražena, već je samo promijenila oblik.

Zbog toga je potpuno promašeno baviti se isključivo maturantima. Pravo pitanje glasi: ko ih je tome naučio? Ko im je objasnio da je Ratko Mladić heroj? Ko ih je uvjerio da su haaške presude zavjera protiv Srba? Ko im je usadio ideju da je genocid politička konstrukcija, a hiljade mrtvih manje važne od nacionalnog mita?

Odgovor je bolan upravo zato što nije jednostavan. Nisu to učinili samo ekstremisti sa margine društva. Učinile su to institucije, političke elite, dijelovi obrazovnog sistema i medijskog prostora. Učinili su to oni koji već tri decenije proizvode paralelnu stvarnost u kojoj su zločinci zaštitnici naroda, a žrtve smetnja nacionalnom samoljublju.

Zdrava vs bolesna društva

Pogledajmo kako to izgleda u zemljama koje su zaista prošle kroz suočavanje sa vlastitom prošlošću. Njemačka ne vodi svoju omladinu da pjeva o Hitleru. Italija ne organizuje maturske povorke koje skandiraju Musoliniju. Francuski srednjoškolci ne nose transparente u čast maršalu Pétainu. Civilizovana društva grade identitet na prihvatanju istine, ma koliko ona bila bolna. Balkanski nacionalizmi, naprotiv, grade identitet na poricanju istine i mitologizaciji zločina.

Tu se nalazi razdjelnica između zdravog i bolesnog društva. Zdravo društvo proizvodi stid zbog zločina počinjenih u njegovo ime, dok bolesno društvo proizvodi ponos. A kada ponos postane važniji od istine, logori se pretvaraju u patriotske mitove, genocid u nacionalnu legendu, a ratni zločinci u uzore novim generacijama.

Zato snimak iz Knez Mihailove nije tek još jedan viralni sadržaj koji će nekoliko dana kružiti društvenim mrežama. To je rendgenski snimak jednog društva na kojem se jasno vide metastaze ideologije iz devedesetih. Dijagnoza. Vidi se transgeneracijski prijenos mržnje, potpuni izostanak katarze i politika koja, uprkos svim porazima, još živi od ratnih duhova prošlog vijeka.

Najstrašnija činjenica krije se u tome što će dio tih maturanata za nekoliko godina postati profesori, novinari, policajci, sudije, političari i roditelji. Ukoliko se ništa ne promijeni, oni će prenijeti isto nasljeđe novim generacijama, održavajući začarani krug zla u kojem zločin nadživljava svoje počinioce, a ideologija svoje presude.

Društvo koje dopušta da djeca skandiraju Ratku Mladiću zapravo govori mnogo više o sebi nego o toj djeci. Govori da tri decenije nakon genocida nije izliječilo vlastitu bolest, da je zločin i dalje društveno prihvatljiva valuta, da istina još nije stigla do učionica i da su žrtve ostale same pred zidom kolektivnog poricanja.

Sve dok se ime Ratka Mladića bude izgovaralo kao parola ponosa umjesto kao upozorenje do kakvih dubina može potonuti ljudsko zlo, svaka priča o evropskoj budućnosti Srbije, demokratiji i pomirenju ostaće tek prazna fraza iza koje odzvanja isti onaj poklič iz Knez Mihailove. Poklič koji nije proizvela mladost. Proizvelo ga je društvo koje uporno odbija da odraste i suoči se sa svojim demonima.