Čuđenje dobrog broja Bošnjaka zbog masovnog klicanja umrlom ratnom zločincu Mladiću, za ozbiljnog je stručnog promatranja.
Nema “druge” Srbije kad je riječ o odnosu prema državi Bosni i Hercegovini — ali i Crnoj Gori, Kosovu, Hrvatskoj. Nema je, barem u mjeri u kojoj bi se prepoznao potencijal da se za koje desetljeće srbijansko društvo ozbiljno promijeni.
Ja donekle mogu — s ljudske strane — razumjeti to čuđenje, posebno izraženo kod Bošnjaka.
Ali vitalno je važno shvatiti i znati da je velikosrpski koncept duboko ukorijenjena društvena matrica. Politika, značajan dio akademske zajednice, Crkva, većina medija — jedni druge hrane, opravdavaju i legitimiraju. Iz akademskog i kulturnog ulazi se u političko, iz političkog se vraća u društveno. To je neodvojiva cjelina.
Taj koncept može mijenjati oblik, obim, naizgled se pritajiti. Ali je živ. I uvijek ima dovoljno pristalica — ma koliko da su među sobom politički “zavađeni” — da opstaje.
Jer, znate, mi smo i dalje oni koji su prodali “vjeru za večeru”, mi smo “genetski otpad”, mi i dalje čuvamo “prađedovske ikone” po tavanima i imamo “tursku krivicu”. Ali, eto, inatimo se. Pa nas treba osvijestiti, pojasniti nam šta smo i ko smo. No, nismo poslušni. Pa nas se pokušava disciplinirati (i) genocidom. I masovnim grobnicama. Oteti nam zemlju.
I to je okvir u kojem odrastaju i odgajaju se generacije.
Bilo bi nefer ne pomenuti i onu “manjinsku” Srbiju, one sjajne žene i muškarce koji desetljećima “drže glavu na panju” u želji, namjeri da se Srbija mijenja.
Moj duboki naklon za njihovu istrajnost, ljudskost, neodustajanje i u situacijama doslovce opasnim po život.
Oni jesu onaj golub koji je kapljicom vode krenuo gasiti veliku vatru. I baš zbog toga su dragocjeni.
No, ponavljam, velikosrpski projekat je konstanta.
I ne znam kada će se i hoće li se taj krug prekinuti.
Do tada — ako “tada” ugleda svjetlo dana — Bošnjaci, konačno, moraju naučiti razlikovati nadu od političke (pr)ocjene: nada je lijepa emocija i ne treba je gušiti, ali na njoj se ne grade ni politika opstanka ni budućnost države.”
Adnan Rondić
