Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali.” (Hud, 116.)
Ovaj ajet na završetku sure Hud dolazi nakon dugog prikaza propasti drevnih naroda: Nuhovog naroda, Ada, Semuda, Lutovog naroda, stanovnika Medjena, te faraona i njegovog naroda. Kao da ova sura, nakon što je razotkrila sudbine civilizacija koje su poricale objavu i oholile se pred reformom i preporodom zasnovanim na Allahovoj uputi, zastaje nad jednim od osnovnih zakona opstanka i propasti naroda, pa poručuje: ”A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih koji su branili da se na Zemlji nered čini, a koje smo Mi spasili?”
Tj. zašto u tim prijašnjim narodima nije bilo više razumnih i pronicljivih ljudi, iskrenih i čestitih vjernika koji bi ustajali protiv smutnje i nereda prije nego što se ukorijene u društvu; koji bi svoje zajednice čuvali od klizanja u propast, i koji bi se suprotstavljali moralnom, akaidskom, društvenom i političkom urušavanju života na Zemlji?!
Bolna je činjenica da ih je bilo vrlo malo, pa se većina nije spasila, osim te male skupine koja je nosila istinu, dok su mase bile nošene valovima strasti, nepravde i poricanja.
Ovdje se vrijedi posebno zadržati na sintagmi ”malo čestitih” – ”ulū bekijjetin” (أُولُوا بَقِيَّةٍ).
Zašto? Zato što se ne radi samo o brojčano maloj skupini, nego o ”ostatku” dobra, razuma, stida, moralne hrabrosti i sposobnosti da se vidi kraj i propast prije nego što nastupi.
Kao da narod, kada se iskvari, ne propada na samom početku svog kvarenja, nego tek onda kada u njemu više ne ostane onih koji nose ”ostatak svjetla” kojim se suprotstavlja tami.
Jer nered može postojati u svakom društvu, nepravda se može provući, strasti mogu nadvladati, ali prava opasnost nije samo u prisustvu nereda, nego upravo u odsustvu onih koji ga zabranjuju, u nestanku istinskih vjernika koji prepoznaju i upozoravaju: ovo je zlo, ovo je propast, ovo je udar na suštinu ljudskosti, ovo je izlazak iz okvira Allahovih zakonitosti kojima je uređen život na Zemlji.
Zato se u ajetu ne kaže samo: ”Zašto među njima nije bilo osim malo čestitih ljudi”, nego se odmah dodaje: ”koji su zabranjivali nered na Zemlji”. Jer sama lična pobožnost nije dovoljna da spasi narod ako se pretvori u nijemu izolaciju.
Među ljudima može biti pobožnjaka, asketa, klanjača i onih sa iskrenim nijetima, ali Allahove zakonitosti ne štede društvo ako se dobrota ne pretvori u snagu zabrane, popravljanja i moralnog otpora.
Ajet, dakle, ne govori o mirnim i pasivnim dobrim ljudima, nego o nosiocima ostatka dobra koji aktivno zabranjuju zlo. Ovdje se pokazuje preciznost kur'anskog izraza: ”koji zabranjuju nered na Zemlji”, ne tek pojedinačnu grešku, ne ograničeni lični grijeh, nego nered onda kada preraste u sistem, u kulturu, u stil života, u bolesnu civilizaciju koja zagađuje Zemlju i sve koji na njoj žive.
Jer ”nered” (fesad) u Kur'anu nije ograničeno pravno ili tehničko značenje, nego svako odstupanje od sklada kakvog je Allah htio: nered u vjerovanju, nered u vlasti, nered u imetku, nered u moralu, nered u mjerilima vrijednosti; nered kada se moć odvoji od pravde, kada se užitak odvoji od čednosti i kada se znanje odvoji od upute.
Raskoš koja rađa propast
Zatim dolazi dio ajeta koji otkriva stvarni uzrok pada: ”A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali.” (Hud, 116.)
Ovdje Kur'an ukazuje na psihološki i društveni korijen propasti: raskoš, izobilje i luksuz (teref).
Ne misli se ovdje samo na bogatstvo, jer bogatstvo može biti blagodat ako je regulirano zahvalnošću i pravdom. Nego je teref stanje u kojem se blagodat pretvara u nemar, komfor u mlitavost, izobilje u obijest, a imetak u prepreku između čovjeka i istine.
Bogat čovjek ne odbija istinu uvijek zato što je ne razumije, nego zato što se boji da će ga istina primorati da promijeni način života. Zato je raskoš jedan od najopasnijih neprijatelja svakog preporoda (islaha), jer oblikuje čovjeka koji želi da nered potraje sve dok taj nered služi njegovom užitku, položaju i interesu.
Na osnovu toga razumijemo zašto Kur'an kaže: ”odavali su se (slijedili su) onome u čemu su uživali.” Ne kaže: slijedili su ono što su spoznali, niti ono što su razumjeli, niti ono za što su imali dokaz, nego su slijedili ono u čemu su uživali. Kao da je raskoš postala njihov vođa, a blagodat, koja nije uređena Objavom, mjerilo njihovog odnosa prema istini i neistini.
Ovo je ajet koji razotkriva kako civilizacije propadaju kada izgube svoj unutrašnji moralni mehanizam.
Svaki narod treba imati ”ulū bekijjetin” – malobrojnu skupinu koja nosi ”ostatak svjetla”. ”Ostatak” istinskih učenjaka, reformatora, savjesnih i bogobojaznih ljudi koji ne kupuju sigurnost šutnjom i koji znaju da neutralnost pred neredom nije mudrost, nego odgođeno saučesništvo u propasti.
Izraz ”bekijjetun” (manjina, ostatak) u ovom ajetu izuzetno je bolan i snažan, jer sugerira da u trenucima općeg urušavanja dobro ne dolazi u vidu velike, nadmoćne većine, nego kao sačuvani ostaci koji su se uspjeli otrgnuti općem talasu propadanja.
Zato nakon toga dolaze riječi: ”Osim malo njih koje smo Mi spasili.” Spas ovdje nije plod slučajnosti niti puka sreća u vremenu općeg sunovrata. Spašeni su oni koji se nisu stopili s valom koji je nosio većinu, koji brojnost pokvarenih nisu uzeli kao mjerilo ispravnosti i koji nisu pravdali sebe riječima: ”Svi su takvi”.
Ovaj ajet nas uči da narod ne propada samo onda kada se u njemu umnože pokvareni, nego onda kada oslabe oni koji sprječavaju pokvarenost. Uči nas da je reformatorska aktivnost na popravljanju stanja jedan od temeljnih uvjeta opstanka društva. Jer Allah može udaljiti kaznu od jedne zajednice zbog prisustva žive, budne i iskrene skupine koja zabranjuje zlo i popravlja stanje.
Takva skupina predstavlja posljednje čuvare smisla u vremenu općeg propadanja. Kada oni nestanu, između naroda i propasti ne ostaje ništa osim kratke odgode, nakon koje ga sustiže ono što je sâm sebi pripremio.
Saff.ba
