Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Težina i dubina krize kroz koju prolazi islamski ummet u ovom historijskom trenutku ne može promaći nijednom svjesnom muslimanu. Ono što danas posmatramo nije tek politička i vojna slabost, već složeno stanje civilizacijskog posrtaja u kojem su se neprijatelji okomili na ummet sa svih strana, a režimi unutar muslimanskih zemalja, umjesto da budu njegov štit i oslonac, zajahali su mu na pleća i postali njegov teret i okovi.
Ti režimi, ma pod kojim se zastavama legitimirali, bilo nacionalnim identitetom, bilo retorikom zaštite islama, u svojoj suštini djeluju kao produžena ruka okupatora i tlačitelja.
Između okupacije izvana i izdaje iznutra
Geneza ovoga stanja, promatrana kroz prizmu historijske metodologije i duhovne samorefleksije, jasno se veže za pad Osmanskog Carstva i ukidanje hilafeta 1924. godine. Taj događaj nije bio samo politički kraj jedne države, već početak epohe podjele muslimanskih zemalja na male, slabe državice, podvrgnute najprije vojnoj upravi kolonijalnih sila, a potom mnogo suptilnijoj i dugotrajnijoj kulturnoj, idejnoj i moralnoj okupaciji.
Na toj oslabljenoj historijskoj pozadini dogodila se palestinska katastrofa 1948. godine, u kontekstu britanskog kolonijalnog naslijeđa i u službi cionističkog projekta, uz vidljivu ulogu tadašnjih arapskih režima.
Nakon toga slijedi niz uzastopnih padova i historijskih potresa koji se protežu kroz decenije, sve do cionističke agresije na Gazu 2023. godine, razaranja grada i masovnog ubijanja desetina hiljada muslimana, dok je islamski ummet sve to posmatrao u stanju potpune pasivnosti.
Upravo izdaja Gaze od strane muslimana najrječitije govori o duhovnoj otupjelosti koja je kroz duge historijske epohe potiskivala osjećaj kolektivne odgovornosti i svijesti o jedinstvu islamskog ummeta.
I evo nas, i dalje živimo u stvarnosti u kojoj su teritorije pojedinih arapskih zemalja pretvorene u vojne baze iz kojih se pokreće američka ratna mašinerija u posljednjem ratu protiv Irana, dok su njihovi vladari, lišeni stvarne moći odlučivanja, svedeni na izvršioce tuđih strategija i ciljeva.
Neki nastoje uzroke ovog nazadovanja, tragedija i poraza svesti isključivo na vojnu slabost muslimana te na navodnu nadmoć njihovih neprijatelja. Međutim, jasno je da pravi uzrok ovakvog stanja ne leži u nedostatku oružja, nego u imanskom i moralnom padu, te duhovnoj praznini u kojoj živi muslimanski svijet.
Nikakvo oružje ni materijalni resursi sami po sebi nisu djelotvorni kada se nađu u rukama onih koji su duhovno poraženi.
Onaj ko pažljivo prati tok historije islamskog ummeta primijetit će da su ga kroz vrijeme pogađale nedaće, posrtaji i vojni porazi. Međutim, nijedna od tih kriza nije dostizala stepen potpunog moralnog i psihološkog sloma, niti je dovodila do ponižavajuće podređenosti i slijepe zavisnosti od neprijatelja koji bi nad njim ostvario prevlast.
Takvo stanje poniženja i pokornosti nikada nije bilo prihvaćeno kao opravdana ”realnost”, niti je u historijskoj svijesti ummeta dobilo legitimitet kroz slične pojmove. Naprotiv, ummet je, kroz svoju historiju, čuvao svoj identitet, nastojao ispraviti tokove devijacije, učiti iz vlastitih grešaka i iz svakog posrtaja crpiti snagu za novo uzdizanje.
Historijski obrasci poraza i pobjede
Prvi veliki vojni poraz muslimana u historijskom smislu desio se u Bici na Uhudu, kada je poginulo sedamdeset odabranih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu s njegovim amidžom Hamzom ibn Abdul-Muttalibom, radijallahu anhu.
I pored težine gubitka i bola, uslijedila je objava kur'anskih ajeta koji su postavili trajni okvir razumijevanja iskušenja: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike.” (Ali Imran, 139.-140.)
Uprkos ranama, gubicima i privremenom vojnom porazu, muslimanska zajednica tada nije doživjela unutrašnji slom. Naprotiv, njihova vjera nije oslabila, već je ojačala; njihova odlučnost nije nestala, već se učvrstila. Vrlo brzo nakon Uhuda, konsolidirali su svoje redove, a potom su ušli u fazu strateške pripreme za konačni historijski ishod, oslobođenje Mekke.
Oko četiri i po stoljeća nakon Uhuda, 1099. godine, muslimani su se probudili uz odjeke kopita križarskih konja koji su okupirali njihovu zemlju, skrnavili njihove svetinje, gazili njihove časti i otimali njihov Kuds. U tom periodu, križari su, pod svojom dominacijom, uspostavljali lokalne političke entitete, male državice i emirate, koji su im služili kao saveznici i logistička uporišta, unutar kojih su podizane vojne baze iz kojih su vođene operacije.
I tada su i okupatori i potčinjeni vladari opravdavali takvu stvarnost zvučnim političkim terminima, koji u svojoj suštini podsjećaju na savremene termine ”normalizacije” i ”zajedničkih sigurnosno-odbrambenih sporazuma”.
Ipak, takvo stanje nije imalo trajni karakter, iako je potrajalo gotovo devedeset godina. Njegov preokret nije bio isključivo vojni, već prije svega duhovni i civilizacijski. Imansku i moralnu pripremu predvodili su učenjaci i duhovni autoriteti poput imama Ibnul-Dževzija, ‘Izz ibn Abdus-Selama i drugih učenjaka, dok su paralelno vojno-političku obnovu predvodili Nuruddin Zenki i Salahuddin Ejjubi. Sinteza duhovne obnove i strateške organizacije rezultirala je historijskim preokretom, porazom krstaških snaga na Hittinu (1187. godine) i oslobađanjem Kudsa.
Nakon približno sedamdeset godina od Hittina, 1258. godine, islamski svijet je bio suočen s naletom mongolskih hordi koje su rušile emirate i muslimanska kraljevstva, sve dok nisu stigle do Bagdada, tadašnje prijestolnice abasijskog hilafeta. Grad je razoren, ubijeni su milioni njegovih stanovnika, spaljene džamije, škole, biblioteke i tržnice, pa se govorilo: ”Ako ti neko kaže da su Mongoli poraženi, ne vjeruj mu.”
No, ni to stanje nije bilo trajno. Nakon svega dvije godine, uslijedila je Bitka kod Ajn Džaluta 1260. godine, kao rezultat kombinacije duhovne pripreme, moralne obnove i vojne organizacije koju su predvodili Sejfudin Kutuz i El-Zahir Bejberes. U toj prelomnoj tački historije, Mongoli su doživjeli težak poraz, a tok događaja se preokrenuo.
I ovaj put je historija posvjedočila istu zakonitost, da se pobjeda ne rađa samo iz snage oružja, nego iz stanja duše koja nije poklekla, već je ostala postojana u vjerovanju, u duhu kur'anske poruke: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” Promatrajući historiju ummeta kroz prizmu njegovih uspona i padova, jasno se uočava da su njegovi neprijatelji prepoznali da se sudbina naroda ne oblikuje samo oružjem i političkom dominacijom, nego prije svega stanjem njegove svijesti, morala i unutrašnje snage.
Stoga je fokus njihovog djelovanja bio usmjeren na sistematsko slabljenje moralne vertikale muslimanskog društva, koristeći se dvama temeljnim pravcima djelovanja.
Prvi pravac ogleda se u proizvodnji psihološke fascinacije ”drugim” i stvaranju kompleksa inferiornosti prema Zapadu, koji je u kolektivnoj svijesti predstavljen kao paradigma snage, razuma i civilizacijskog napretka.
Drugi pravac djelovanja bio je još dublji i opasniji: sistematsko razaranje unutrašnjeg moralnog samopouzdanja muslimana, uz nastojanje da se u kolektivnu svijest ugradi ideja da je njihov historijski trenutak prošao, te da im ne pripada uloga subjekta historije, nego objekta tuđih projekcija.
Obnova počinje u dušama, a ne u oružju
Hvala Allahu, svjedoci smo da se stanje ummeta, uprkos slojevima tame kroz koje je prolazio, neprestano preobražava i otvara prema novim horizontima buđenja. U savremenom dobu to imansko i moralno oživljavanje ne ostaje tek apstraktna nada niti retorički ideal, već se utjelovljuje u stvarnim ljudima, u stvarnim žrtvama i u stvarnom otporu.
Njegov najjasniji i najupečatljiviji izraz danas nalazimo u mudžahidima Gaze, koji su se, u vremenu opće klonulosti, pojavili kao živi simbol generacije koja je vlastitim primjerom pokazala kako se brani sloboda i dostojanstvo, i kako se istrajava na uzvišenim principima.
U njihovoj postojanosti svijet je iznova vidio šta znači boriti se za istinu kada su izgledi, po svim materijalnim mjerilima, gotovo ravni nuli. Kroz njihovu žrtvu ogoljena je suština cionističkog projekta kao rušilačko-genocidne sile kojoj ništa nije sveto, ali je istovremeno razotkrivena i krhkost mita o nepobjedivosti savremenih imperija, prije svega Amerike.
Gaza je, borbom u ime Allaha, krvlju i saburom, razotkrila i jedno i drugo: brutalnost tlačitelja i ograničenost njegove moći.
To je generacija koja ne poznaje očaj kao trajno stanje, niti dopušta da strah pred tlačiteljima upravlja njenim životom. Ona je izgrađena na čvrstom uvjerenju da konačna riječ historije ne pripada sili, nego istini, te da budućnost pripada vjeri koja je oblikovala identitet ovog ummeta.
Zato sagledavanje stanja ummeta ne smije ostati puko konstatiranje njegovog posrtaja, već mora postati polazište za razumijevanje zakonitosti njegove obnove, koja se već nazire na horizontu.
Jer, kao i mnogo puta kroz historiju, preporod ummeta ne počinje od moći, već od iskrene vjere u Allaha; ne od brojnosti, već od uvjerenja; ne od materijalnih sredstava, već od vjerničkih duša koje su odbile da se ponize i da kleče pred bilo kim osim pred Uzvišenim Stvoriteljem.
Saff.ba
