Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i Mjerilo – pravdu slali, da bi ljudi pravedno postupali – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi – i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, moćan i silan.” (El-Hadid, 25.)
Sura El-Hadid (Gvožđe), uprkos svom nazivu, ne govori o metalu koji se topi, kuje i oblikuje u rukama čovjeka. Ona govori o nečemu daleko tvrđem i jačem od gvožđa – o istini koja razotkriva način na koji se upravlja moći u svijetu i način na koji se čovjek odnosi prema onome što mu je povjereno. Hoće li moć biti mjerilo koje čuva pravdu ili oruđe koje učvršćuje nepravdu? Hoće li imetak biti emanet ili idol kojem se klanja? Hoće li vjera biti svjetlo kojim njen nosilac hodi kroz život ili tek forma koja prekriva otvrdlo srce?
U tom smislu, središnja poruka sure može se sažeti kao oslobađanje čovjeka od tri velike iluzije: iluzije vlasništva, iluzije moći i iluzije samodovoljnosti, te njegovo vraćanje trima temeljnim istinama: da vlast nad kosmosom pripada Allahu, da je imetak povjereni emanet, a da se moć može smatrati opravdanom jedino kada je podređena Knjizi i Mjerilu (pravde).
Zato sura počinje kosmičkim slavljenjem Allaha, a završava potvrdom da je svaka blagodat isključivo u Njegovoj ruci. Između tog početka i tog završetka smješten je čovjek sa svoja dva velika ispita: ispitom imetka i ispitom gvožđa, odnosno snage i moći.
Pet ključnih poruka sure El-Hadid
Suru El-Hadid nije moguće razumjeti bez sagledavanja njenih temeljnih poruka koje grade njen unutrašnji smisao. Prva poruka sure glasi: ”Allaha veliča sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri.” (El-Hadid, 1.)
Ovo je objava Allahove apsolutne vlasti nad stvorenim svijetom. Cijeli kosmos živi u znaku tesbiha, pokornosti i savršenog reda, jer njime upravlja Silni i Mudri. Čovjek ne dolazi na ovaj svijet kao njegov vlasnik, nego kao gost kojem je povjeren emanet za koji će polagati račun.
Druga ključna poruka jeste: ”On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi.” (El-Hadid, 3.)
Ovaj ajet razbija iluziju ljudske samodovoljnosti. Svaka vlast koju stekne, svaki imetak koji mu prođe kroz ruke i svaka moć za koju vjeruje da je posjeduje samo su prolazna pozajmica u beskrajnom vremenu koje pripada Allahu.
Treća poruka sadržana je u riječima Uzvišenog: ”Vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje, jer one od vas koji budu vjerovali i udjeljivali čeka nagrada velika.” (El-Hadid, 7.)
Ovaj ajet zauzima središnje mjesto u razumijevanju sure, jer imetak iz sfere vlasništva prebacuje u sferu emaneta. Imetak nije dokaz njegove nadmoći, niti garancija njegovog spasa, nego ispit odgovornosti: zna li čovjek da ono što mu je u rukama u suštini nije njegovo?
Četvrta poruka jesu riječi Uzvišenog: ”Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene.” (El-Hadid, 16.)
Ovdje sura ulazi u najdublje slojeve ljudske duše, naglašavajući da opasnost nije samo otvoreno nevjerstvo, nego i to da sama vjera postane običaj, da ibadeti postanu riječi koje više ne bude srce i da čovjek spolja izgleda pobožno, dok mu je srce otvrdnulo.
Peta poruka sadržana je u ajetu koji smo citirali na početku teksta, a koji ovoj suri daje njeno ime i njenu civilizacijsku poruku: ”Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i Mjerilo – pravdu slali, da bi ljudi pravedno postupali – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi.” (El-Hadid, 25.)
Ovo je srž sure. Objava nije tek moralna poruka, nego projekat uspostave pravde. Knjiga sama nije dovoljna ako izostane Mjerilo, a Mjerilo se ne može sačuvati ako se gvožđe prepusti nepravdi. Gvožđe svoju svrhu ispunjava tek kada se potčini Knjizi i Mjerilu. Tu se otkriva vrhunac poruke sure: snaga i moć jesu nužni, ali postaju prokletstvo ako se odvoje od pravde.
Društvo podijeljeno između svjetla i tame
Zatim sura El-Hadid otvara sliku društva u kojem se sukobljavaju iman, licemjerstvo i iskušenje dunjaluka. Kur'an taj prizor na najpotresniji način prenosi riječima: ”Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: ‘Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti – to je veliki uspjeh!’ na Dan kada će licemjeri i licemjerke vjernicima govoriti: ‘Pričekajte nas da se svjetlom vašim poslužimo!’ ‘Vratite se natrag, pa drugo svjetlo potražite!’ – reći će se. I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje bit će milost, a izvan nje patnja.” (El-Hadid, 12.-13.)
Svjetlo koje se ovdje spominje nije samo eshatološka metafora, nego razotkrivanje onoga što se već odvija u historiji. Postoje oni koji nose svjetlo jer žive dosljedno, bez pretvaranja, istinski su dobročinitelji i uvijek staju uz pravdu. A ima i onih koji svjetlo traže tek kada bude kasno, jer su čekali ishod, trgovali istinom i u vjeru ulazili iz interesa, a ne iz čvrstog uvjerenja.
Zid koji se spominje u suri između vjernika i licemjera nije samo fizički zid, nego simbol svih prepreka koje laž podiže između privida i stvarnosti, između forme i suštine.
Naime, na ovome svijetu mediji mogu zamagliti istinu, vlast može okrutnost odjenuti u odjeću reda i zakona, bogatstvo može kupiti ugled, a munafikluk može govoriti jezikom vjere. Ali sura poručuje da dolazi trenutak razotkrivanja: dan kada će se pravo svjetlo odvojiti od lažnog sjaja.
Zatim dolazi ajet o dunjaluku: ”Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!” (El-Hadid, 20.)
Ovo nije poziv na odricanje od dunjaluka i bježanje od života, nego razotkrivanje sistema obmane kada se život pretvori u pijacu ukrasa, hvalisanja i gomilanja imetka. Ajet opisuje psihologiju društava koja su opsjednuta statusom, brojevima i prestižem te nadmetanjem u onome što je prolazno, kao da će trajati vječno.
Dakle, sura El-Hadid nije općenito protiv moći, nego protiv slijepe moći. Nije protiv države, nego protiv države koja nije utemeljena na Mjerilu, odnosno na pravdi. Nije protiv imetka, nego protiv imetka koji je prestao biti emanet. Nije protiv vjere, nego protiv vjere koja je postala forma, a prestala biti život.
Gvožđe samo po sebi nije zlo. Problem je u ruci koja ga posjeduje, u razumu koji ga usmjerava i u cilju zbog kojeg se koristi. Kada je gvožđe podređeno Knjizi i Mjerilu, ono postaje zaštita ljudi, sredstvo izgradnje civilizacije i prepreka nepravdi. Ali kada se odvoji od njih, ono više ne štiti čovjeka, nego postaje sredstvo tlačenja, razaranja i širenja straha.
U modernom dobu čovjek posjeduje ”gvožđe” kakvo historija nije poznavala: vojsku, tehnologiju, nadzor, algoritme, finansijske sisteme i globalne strukture kontrole. Ali pitanje ostaje isto: Gdje je Knjiga? Gdje je Mjerilo? Gdje je pravda?
Jer, moć bez pravde proizvodi strah, informacija bez morala proizvodi obmanu, bogatstvo bez samilosti proizvodi poniženje i potlačenost.
Zato se sura El-Hadid ne čita kao tekst o spuštenom gvožđu, nego kao stalno pitanje o čovjekovoj sudbini kada mu se moć nađe u rukama: hoće li je učiniti mostom ka pravdi, ili sabljom nad vratovima ljudi? Hoće li njome graditi civilizaciju, ili proizvoditi strah, činiti nasilje i nered na Zemlji? Hoće li čuti Božanski poziv: ”Zar nije došlo vrijeme?” (El-Hadid, 16.), ili će njegovo srce ostati tvrđe od gvožđa?
SAFF.BA
