Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A nebo je digao. I postavio je Mjerilo – pravdu, da ne prelazite granice pravde, i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte!” (Er-Rahman, 7.-9.)
Ovi veličanstveni ajeti ne govore samo o vagi (mizānu) u njenom materijalnom i tehničkom značenju. Oni, zapravo, objavljuju univerzalni Božanski zakon koji obuhvata svemir, život i čovjeka.
Mizān – mjera i ravnoteža u Kur'anu – nije usko ograničen pojam, nego sveobuhvatan poredak koji je temelj stvaranja. Na njemu opstoje nebesa i Zemlja, njime se uređuju odnosi među ljudima, i zahvaljujući njemu opstaju i uzdižu se narodi i civilizacije.
Ko dublje promisli o ovim ajetima, uočit će da oni ukazuju na tri temeljna zakona postojanja: ravnotežu kosmosa, ravnotežu pravde i ljudskih prava, te ravnotežu ekonomskih i društvenih odnosa.
Ajet započinje riječima Uzvišenog: ”I nebo je digao…”
Kao da Kur'an time usmjerava pogled čovjeka ka najveličanstvenijem prizoru postojanja: nebu uzdignutom bez vidljivih stubova, nebeskim tijelima koja se kreću savršeno odmjerenim putanjama, Suncu koje ne kasni i ne požuruje u svom kretanju, te noći i danu koji se smjenjuju u preciznosti koja nadilazi ljudsku percepciju.
Zatim Uzvišeni kaže: ”I postavio je Mjerilo – pravdu.”
To znači da je uspostavio savršeno uređen poredak i zakone koji upravljaju cijelim kosmosom. Cjelokupno postojanje počiva na mjeri i ravnoteži: ravnoteži gravitacije, sastava zraka i vode, kretanja nebeskih tijela, pa čak i unutrašnjoj ravnoteži ljudskog organizma. Sve je podređeno preciznoj mjeri, toliko osjetljivoj da narušavanje i najmanjeg njenog dijela dovodi do poremećaja cijelog sistema života.
Svemir ne funkcionira u haosu, nego u savršenom poretku koji počiva na savršenom Božanskom zakonu. Kada bi se ravnoteža Sunca ili Zemlje narušila makar na trenutak, život bi bio nemoguć.
To čovjeka uči da se uspjeh i opstanak ne zasnivaju na nasumičnosti i nepromišljenosti, nego na dosljednom pridržavanju zakona koje je Allah uspostavio kako bi sačuvao sklad i ravnotežu postojanja.
Nebo, u svojoj veličanstvenoj uređenosti, postaje škola za čovjeka. Ono ga uči da je red vid ibadeta, da je disciplina kosmički zakon, a da je nered zapravo vid prekoračenja granica i narušavanja ”mjere” koju je Allah uspostavio u stvaranju.
Kur'an ovo prekoračivanje granica naziva tugjanom – obiješću, samovoljom i pobunom protiv granica koje je Allah uspostavio. Kao što se ravnoteža održava u kosmosu, tako je i ljudski život određen preciznim mjerilima koja ga čuvaju. Kada čovjek ili društvo zanemare ta mjerila i počnu slijediti vlastite strasti i prohtjeve, nastupa tugjan, a s njim i poremećaj moralnog, društvenog i civilizacijskog poretka.
Nakon što uspostavlja savršenu sliku kosmičkog poretka, ajet preusmjerava pažnju na čovjeka i njegov moralni i društveni poredak: ”Da ne prelazite granice pravde.”
Ovdje se pojam nepravde ne ograničava samo na materijalnu sferu, nego obuhvata svako kršenje prava i svako odstupanje od pravde. Nepravda, u svojoj suštini, znači izlazak iz okvira ravnoteže koju je Allah uspostavio u međuljudskim odnosima. Upravo zato Kur'an povezuje tugjan s društvenim neredima, ukazujući da svaki oblik tlačenja, prevare, izdaje povjerenja, korupcije i zloupotrebe položaja predstavlja udaljavanje od Božanskog ”mizāna” i korak prema društvenom rasulu. Kada nestane pravde, nestaje i povjerenja, a bez povjerenja nema ni stabilnog društva.
Zato je Allah pravdu učinio temeljem ljudskog života, jer društva ne propadaju zbog siromaštva koliko zbog gubitka pravde. Narod može biti siromašan, ali pravedan, i takav narod opstaje i uzdiže se. Nasuprot tome, bogatstvo bez pravde neminovno vodi u propast.
Otuda Uzvišeni kaže: ”i pravo mjerite…” – imperativ koji obuhvata cjelokupan ljudski život: pravdu u vlasti i sudstvu, u porodici i međuljudskim odnosima, u trgovini i govoru, pa čak i u emocijama i odnosu prema neprijatelju. Sve biva obuhvaćeno mjerom i pravednošću.
Zatim dolazi završna, direktna poruka: ”I na teraziji ne zakidajte!”
Ovdje Kur'an prelazi na ekonomsku i moralnu dimenziju poslovanja. Terazije nisu samo tehnički instrumenti, nego simbol poštenja, tačnosti i moralne odgovornosti u međuljudskim transakcijama. Zato islam strogo zabranjuje svako zakidanje i varanje, jer trgovinska prevara nije samo finansijski prekršaj, nego težak moralni prijestup koji razara povjerenje i narušava društvenu stabilnost.
Kada čovjek prodaje robu manjkave kvalitete ili vara u pogledu kvaliteta, kada nepravedno podiže cijene ili ljude obmanjuje lažnim oglašavanjem, on u suštini narušava mizān – Božansku mjeru i ravnotežu.
Jer, ekonomija se ne zasniva isključivo na količini novca, nego prije svega na povjerenju. Kada se izgubi emanet među ljudima, nestaje i tržište u svom zdravom obliku, a društvo se postepeno pretvara u prostor prevare, manipulacije i međusobnog iskorištavanja.
Zbog toga Kur'an uspostavlja duboku vezu između ibadeta i ekonomskog djelovanja, jer iskren i pošten trgovac svojim poslovanjem obožava Allaha jednako kao što Ga obožava u svom namazu. U oba slučaja radi se o ispunjavanju Allahove naredbe i življenju po mjeri koju je Allah propisao.
Narodi koji čuvaju ekonomsku mjeru i pravdu jesu oni koji grade stabilne i snažne civilizacije. Ekonomska pravednost donosi društvenu stabilnost, otvara vrata bereketa i usmjerava imetak ka izgradnji i razvoju, umjesto ka nepravdi i destrukciji.
Ajeti o mizānu u suri Er-Rahman tako oblikuju cjelovit životni koncept: svemir počiva na mjeri, čovjek je pozvan da živi u skladu s mjerom, a društva ne mogu opstati niti se razvijati bez uspostavljene mjere.
Ta mjera se ogleda u zakonima, u moralu i u ekonomiji. Kada se ona poremeti u bilo kojem od ovih aspekata, neminovno dolazi do kriza: kriza prirodne ravnoteže, kriza društvene nepravde te krize siromaštva, korupcije i gubljenja povjerenja.
Istinska civilizacija ne mjeri se samo snagom niti bogatstvom, nego sposobnošću da se očuva mizan koji je Allah uspostavio za svemir, čovjeka i cjelokupni život.
Korijen narušavanja mizāna najčešće se nalazi u čovjekovom osjećaju samodovoljnosti i oholosti. Stoga Kur'an upozorava: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-‘Alak, 6.-7.) Kada čovjek zaboravi svoju ovisnost o Allahu, lahko povjeruje da sâm određuje granice dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde. Upravo iz takvog osjećaja samodovoljnosti rađaju se nepravda, korupcija i različiti oblici tugjana koji razaraju pojedince i društva.
Jer mizān nije tek tehnički instrument mjerenja materijalnih stvari, nego duh pravde koja čuva svijet od haosa i propasti.
Zato očuvanje mizāna – mjere i ravnoteže, ne počinje u sudnicama, institucijama i tržištima, nego u ljudskom srcu. Srce koje je očišćeno od oholosti, nepravde i robovanja strastima lakše prima Allahovu uputu i razvija svijest o odgovornosti pred Gospodarom. A kada se u čovjeku učvrste bogobojaznost i osjećaj odgovornosti, on nastoji uspostaviti ravnotežu u odnosu prema Allahu, prema ljudima i prema samome sebi. U tome se krije tajna opstanka pojedinaca, društava i civilizacija.
Saff.ba
