Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nedavno sam ponovo počeo čitati kapitalno djelo rahmetli Alije Izetbegovića, Islam između Istoka i Zapada – knjigu koja ni nakon nekoliko decenija nije izgubila svoju intelektualnu svježinu niti civilizacijsku provokativnost. Naprotiv, čini se da vrijeme samo dodatno potvrđuje dubinu Izetbegovićeve analize odnosa između vjere, historije i čovjekove sudbine na dunjaluku.
Među mnogim briljantnim zapažanjima u ovom djelu posebno se izdvaja njegova suptilna opservacija – koja me je i podstakla da napišem ovaj tekst – da zapadnjačko nerazumijevanje ili odbojnost prema islamu ne proizlazi samo iz političkih ili kulturnih razlika, nego i iz same činjenice da je poslanička misija Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, historijski uspjela.
Naime, poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, rezultiralo je uspjehom i vjerske zajednice i snažne države, što se u zapadno-kršćanskoj percepciji često doživljava kao trijumf koji podrazumijeva i političku moć.
Dok je kršćanstvo – posebno nakon svog historijskog teološkog oblikovanja – dalo centralnu vrijednost patnji, žrtvi, povlačenju iz svijeta, individualnom duhovnom spasenju i svetosti povezanoj sa strpljenjem i progonstvom. Islam dolazi s potpuno drugačijom slikom, u kojoj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onaj koji se bori i pobjeđuje, uspostavlja zajednicu, gradi državu, mijenja tok historije i spaja duhovnost s djelovanjem, ibadet s izgradnjom društva.
Islam nije vjera unutrašnjeg protesta protiv svijeta, već on gradi vlastiti svijet; nije vjera poraza, nego vjera pobjede. Kur'an ne odgaja pasivnog mistika otuđenog od stvarnosti, nego vjernika koji kroči kroz dunjaluk dostojanstveno, koristeći ga, ali mu ne robujući.
Kur'an ne prikazuje vjerovjesnike kao ljude izolirane pobožnosti, nego kao borce, reformatore, strpljive ljude i graditelje historije.
Nuh, alejhis-selam, ne sjedi u pustinji čekajući čudo, nego gradi lađu dok ga njegov narod ismijava. Musa, alejhis-selam, ne prihvata tiraniju kao sudbinu, nego staje pred faraona noseći riječ istine. Davud, alejhis-selam, izlazi na mejdan protiv Džaluta i pobjeđuje ga, čime se ruši tiranija nad njegovim narodom. Jusuf, alejhis-selam, upravlja ekonomijom Egipta i spašava narod od gladi. A Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, iz srca pustinje podiže zajednicu koja mijenja tok ljudske historije.
Islam nikada nije prihvatio ideju da duhovnost i pobožnost nužno znače povlačenje iz života. Naprotiv, Kur'an stalno spaja iman i djelovanje: ”Oni koji vjeruju i čine dobra djela…” – formula je koja se na brojnim mjestima ponavlja u Kur'anu i pokazuje da se istinska vjera potvrđuje kroz odgovorno, korisno i plemenito djelovanje u svijetu. Vjera bez djelovanja u islamu ostaje nepotpuna, kao što djelovanje bez vjere ostaje slijepo.
Suštinu takvog islamskog pogleda na život sažeo je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” (Hadis bilježe imam El-Buhari i imam Ahmed) Ovaj veličanstveni hadis ruši svaku predstavu o vjeri kao pasivnosti i bijegu od života. Čak i u posljednjem trenutku postojanja svijeta, musliman je pozvan da gradi, popravlja i ostavlja trag dobra iza sebe.
Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio istovremeno najskrušeniji Allahov rob i najveći graditelj ummeta. Noću bi mu stopala oticala od dugog stajanja u namazu, a danju bi nosio breme države, društva, porodice i ummeta. Noć je provodio u ibadetu, učeći Kur'an i plačući u noćnom namazu, a već sutradan predvodio je vojsku, sudio ljudima, sklapao sporazume i gradio društvo.
Zbog toga islam za mnoge zapadne mislioce djeluje kao ”religija koja je uspjela više nego što bi trebalo”. Jer nije ostao na margini historije kao privatna duhovnost, nego je ušao u njeno središte.
Musliman je kroz historiju mogao istovremeno biti učenjak i vojskovođa, asketa i državnik, pobožnjak i reformator – bez osjećaja da između tih uloga postoji sukob, jer islam uspostavlja ravnotežu između dunjaluka i ahireta, shodno ajetu: ”I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu.” (El-Kasas, 77.)
To jedinstvo duhovnosti i historijske djelotvornosti jedna je od najvećih posebnosti islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio iza sebe samo duhovnu poruku, nego i civilizaciju. Nije promijenio samo unutrašnjost čovjeka, nego i tok historije.
Njegov uspjeh nije samo historijski događaj, nego civilizacijska činjenica koja i danas izaziva divljenje, ali i odbojnost kod onih religijskih tradicija koje nikada nisu uspjele prevladati rascjep između duhovnog i društvenog života, između vjere i historije, između ibadeta i upravljanja stvarnošću.
Možda se tajna snage islama krije upravo u tome što on ne odgaja čovjeka da bude monah koji bježi od svijeta, nego svjedok istine koji ostaje uspravan usred dunjalučkih iskušenja i izazova. Jer islam nije vjera bijega od života, nego vjera koja preobražava život.
Saff.ba
