Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Savremeno doba obilježeno je mnoštvom blještavih slogana, zvučnih termina i ”velikih ideja” koje nam dolaze sa Zapada, a koje se u muslimanskim društvima prihvataju gotovo refleksno, s divljenjem koje rijetko prolazi kroz filter promišljanja.
Među najraširenijim sloganima i pojmovima danas se izdvajaju oni koji govore o ljudskim pravima. Međutim, u mnogim muslimanskim društvima, pogotovo onim arapskim, gdje su ta prava već dugo vremena potisnuta, narušena i obesmišljena pod teretom nepravednih sistema i korumpiranih vlasti, svaka nova parola koja obećava pravdu dočekuje se kao spasonosna nada.
Godine 1948. donesena je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, a nakon nje nastao je čitav niz međunarodnih konvencija, dana i simbola: Međunarodni dan žena, Međunarodni dan djeteta, Međunarodni dan rada, Međunarodni dan starijih osoba, Međunarodni dan osoba s posebnim potrebama i mnogi drugi dani.
To je svojevrsni kalendar globalne savjesti koji svjedoči o pokušaju normiranja ljudskog dostojanstva kroz međunarodne deklaracije.
Međutim, iza tog obilja normativnih tekstova ostaje otvoreno pitanje: da li se pravda zaista ostvaruje mnoštvom deklaracija ili postojanjem moralnog i civilizacijskog temelja koji je sposoban da ta prava učini živom stvarnošću?
Između prava i obaveze: dvije vizije čovjeka
Savremeni zapadni narativ o ljudskim pravima temelji se na logici ”šta mi pripada”. Islam, međutim, uspostavlja ravnotežu između prava i obaveze. U njegovoj osnovi stoji princip da svako pravo prati obaveza i svaka obaveza prati pravo. U toj ravnoteži čovjek nije samo subjekt prava, nego moralno biće koje odgovara za svoje djelovanje. Zato se u islamskoj perspektivi pravda ne iscrpljuje u političkom diskursu, već postaje moralna struktura života.
Islam ne gradi koncept ljudskih prava na ulici, transparentima i revolucijama, nego na Objavi. Prava siromašnih u imetku bogatih, prava žene kod muža, prava radnika kod poslodavca, prava slabih pred jakima i potčinjenih pred vlastodršcima – nisu rezultat pritiska masa, nego dio unaprijed uspostavljenog moralnog poretka.
Dok je moderna historija Zapada obilježena velikim revolucijama, protestima i krvavim društvenim lomovima u kojima su se prava osvajala, islamski normativni okvir postavlja prava kao unaprijed obavezujuću istinu, a ne kao privilegiju izborenu tek nakon sukoba i pritisaka. Islam polazi od ideje da pravda nije plod historijske borbe, nego emaneta koji prethodi svakoj borbi.
Temelji islamskog poimanja ljudskih prava
Temelj islamskog poimanja ljudskih prava leži u dvije velike istine: tevhidu i počasti čovjeka.
Tevhid – svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha – ruši sve oblike ljudskog porobljavanja čovjeka od strane drugog čovjeka, jer su svi ljudi robovi Gospodara svjetova.
Uzvišeni Allah objavio je: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
Ovaj kur'anski princip ukida svaku rasnu, etničku i klasnu supremaciju.
To je i ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio na Oprosnom hadžu: da nema prednosti Arap nad nearapom, niti bijeli nad crnim, osim po bogobojaznosti.
Druga istina je počast koja je ukazana čovjeku. Allah je odlikovao čovjeka iznad drugih stvorenja, stvorio ga u najljepšem obliku, udahnuo mu od Svoga Ruha i učinio ga namjesnikom na Zemlji. Ta počast se ne završava rođenjem, niti nestaje smrću. Ona obuhvata cijeli ljudski život, od embrionalnog stadija do dostojanstvenog ukopa nakon smrti.
Jedna od ključnih razlika između zapadnog i islamskog diskursa jeste u statusu prava. Ako Zapad ljudska prava tretira prvenstveno kao ”prava”, islam ih vidi kao nužnosti i obaveze.
Zato je naređivanje dobra i odvraćanje od zla u islamu obaveza, znanje je obaveza, pravda je obaveza, zaštita slabih je obaveza, a isplata radniku prije nego mu se ”osuši znoj”, dužnost je poslodavca.
Islam je cijelu zajednicu učinio odgovornom za zaštitu potlačenih i slabih. Time se prava ne ostavljaju u prostoru apstraktnih deklaracija, nego se pretvaraju u svakodnevnu praksu odgovornosti.
I slučaj Omera ibn Hattaba i Kopta, zabilježen u islamskoj historiji, jasno pokazuje strogu i nepristrasnu pravdu islama prema svima, bez izuzetka. Naime, u vrijeme halife Omera ibn Hattaba, sin namjesnika Egipta Amra ibn Asa udario je jednog Kopta tokom nadmetanja. Kopt je, tražeći pravdu, otišao u Medinu i požalio se halifi muslimana. Hazreti Omer ga nije ignorisao niti prepustio slučaj administrativnim procedurama, nego je odmah pozvao namjesnika i njegovog sina.
Pred svima je dao Koptu pravo da uzvrati istom mjerom, a zatim izgovorio svoju poznatu rečenicu: ”Od kada ste to ljude pretvorili u robove, a njihove majke ih rađaju slobodnima?” Time je pokazao da u islamskoj pravdi ne postoji privilegija položaja, ni zaštita porijekla, ni moć koja stoji iznad istine, već da je mjerilo isključivo pravda i pravo čovjeka, ma ko on bio. Upravo ovaj događaj svjedoči kako islam snagu i moć ne pretvara u dominaciju, nego u odgovornost, a vlast u sredstvo pravde, a ne sredstvo privilegije.
Dvostruki standardi savremenog poretka
Zapadna civilizacija danas govori jezikom univerzalnih prava i sloboda, ali se ti principi u praksi primjenjuju prema dvostrukim aršinima.
Jednima se priznaje pravo na sigurnost, drugima se negira pravo na život. Jednima se daje pravo na odbranu, drugima se osporava čak i pravo da postoje. Ono što se jednoj državi tolerira kao sigurnosna strategija, drugoj se zabranjuje pod izgovorom opasnosti.
Zapad posjeduje najrazornije vrste naoružanja i sebi daje pravo da odlučuje ko smije a ko ne smije biti vojno snažan, dok se svaki pokušaj muslimanskih zemalja da zaštite vlastitu sigurnost unaprijed proglašava prijetnjom.
Podržava rušenje režima i političke prevrate onda kada to služi njegovim interesima, ali svaki pokušaj muslimanskih naroda da se oslobode nametnute dominacije dočekuje se sankcijama, pritiscima i optužbama.
Zapad godinama podržava projekte stvaranja i zaštite država za male etničke i vjerske zajednice, dok su vapaji miliona muslimana godinama ostajali bez zaštite, pravde i međunarodne empatije.
Palestina ostaje najočitiji primjer dvostrukih aršina savremenog Zapada: cionističkom projektu stvaranja tzv. izraelske države decenijama su pružani politička, vojna i međunarodna podrška, dok se palestinskom narodu već generacijama osporava čak i elementarno pravo na slobodu, sigurnost i vlastitu državu. Narodu kojem su oduzeti zemlja i dostojanstvo istovremeno se uskraćuje čak i pravo da cionistički zločin nad njim nazove nepravdom. Tako se koncept ljudskih prava pretvara u instrument političke moći, a ne u univerzalni princip pravde.
Stoga je zaključak sâm po sebi jasan: ono što se u savremenom zapadnom diskursu predstavlja kao univerzalni ideal, u praksi se pretvara u selektivni instrument moći, dok islam ljudska prava ne svodi na parole i deklaracije, već ih pretvara u obavezu, pravdu i odgovornost pred Allahom.
Islam ne nudi samo sistem prava, nego sistem moralne odgovornosti koji štiti čovjeka od nepravde drugih ljudi, ali i od vlastite samovolje.
Zato se u islamskoj perspektivi prava ne traže, ona se žive kroz bogobojaznost, savjest i pravednost. A društvo koje izgubi tu svijest, neminovno ostaje zatočeno između sjaja velikih slogana i sumorne stvarnosti u kojoj čovjek, uprkos svim deklaracijama o pravima, sve više gubi svoju sigurnost, svoje dostojanstvo i svoju ljudskost.
Saff.ba
