Odlazak na hadžiluk je najsvetije putovanje na koje se insan može uputiti. To su najsvetija dunjalučka mjesta, odakle je iskra islama obasjala cijelu planetu. Obaviti hadžske obrede, posebno prvi put, doživljaj i viđenje naših časnih mjesta, nešto je što vjerujući čovjek trajno nosi u svom srcu i svojim mislima. To je nešto što on prije nije vidio, dosegao i doživio i što neće nikada slično vidjeti na nekom drugom mjestu. Žudnja za Kabom oduzimala mi je dah od momenta od¬¬¬¬ kad sam saznao da ću je Allahovom voljom zijaretiti. Neprestano sam iščekivao taj prizor kako ću se osjećati kada ugledam tu naizgled običnu kockastu građevinu, prekrivenu crnim brokatom (ar. Al-kisva), a tako uzvišenu i veličanstvenu u vjerničkom rezonovanju stvari i pojava. Njen jednostavnostavni oblik kao da želi naglasiti Božiju veličinu. Sa puno znatiželje i radosti, iščekivao sam susret sa našim svetim i časnim mjestima: Kabom u Meki, Poslanikovom džamijom u Medini i drugim odabranim mjestima koja se zijarete prilikom obavljanja obreda hadža. Svjestan da idem na mjesto dijeljena Božijeg rahmeta i magfireta, osjećam veliku obavezu da halalim svim ljudima. Prevelika želja da hadž bude ukabul, smekšava srce do te mjere da svi ljudi, pa i oni do tada ne tako dragi, imaju mjesta u tvom srcu. Čovjek biva nadahnut stvarnom ljubalju, sa kojom ga Bog Dragi peškeši, jer se odaziva na Njegov poziv i biva mu posve pokoran. Obukavši ihrame na aerodromu u Frankfurtu, osjetio sam se u jednom trenutku tako srećnim, ponosnim, odabranim, a sa druge strane tako malehnim, ograničenim, prolaznim, kao da imam ćefine na sebi i da sam već hazur za tabuta, kao da mi je odzvonio kraj moga dunjaluka i življenja. Ta čudesna odjeća te ponekad pretvara u ništa a nekad u sve. Tek tada otkivam pravu bit svoga postojanja. Ta misao me je progonila sve dok sam imao te čaršafe na sebi. Imati osjećaj da ste u ćefinima a da ste još uvijek živi, budi u vama revoluciju i pobunu protiv svega što je u domenu zabranjenih stvari u islamu. U toj jednobraznoj odjeći, uputismo se ka svetoj Kabi. Lica ozarenih, radosnih, po malo preplašenih jer smo se naputili ka prvom hramu na zemlji, ka blagoslovljenoj Meki. Avion ispunjen Allahovim robovima koji hrle k’ Njemu, neprestanim zajedničkim učenjem telbije, pomiješanih osjećanja, ustreptalih srca, očiju opranih od suza pokajnica, sa sanjarskim mirom na licima, koji već u tom momentu mijenjaju smjer svih svojih želja. Hadž je doista veliki ibadet, koji se obavlja jednom u životu, za kojeg slijede i obilate nagrade. Hadž oživljava čovjeka. On je eliksir života ili česma našeg hajata. On oživljava sve one zamrle elemente u čovjeku. Obredi koji su vezani za hadž najsnažnije djeluju na duhovnu komponentu čovjeka. Ushićenje i ekstaza koja se osjeti prilikom obavljanja tih obreda nije moguće doživjeti ni u jednom drugom obredu. Svaki obred, pa i onaj najmanji krije duboke tajne u sebi. Nikoga ne poznaješ ali nikoga ne doživljavaš kao stranca. Dušom osjećaš sve ljude oko sebe kao neke najrođenije. Svi su ti dragi. Ta snažna mu`minska nit povezuje naša srca. Kao da su se sve nacije stopile u jednu. Jezicima ne možete komunicirati, ali vam se iskreni pogledi i osmjesi duša odlično razumiju. Svi smo kao jedno tijelo, u potrazi za istim ciljem. Posmatrajući kako se svi zajedno ubrzanim koracima odazivamo zovu ezana, razmišljam kako nas je isti cilj doveo u tu svetu zemlju, ljubav prema Allahu i prema Poslaniku. Čežnja za svojim Gospodarom pored same Kabe se rasplamsava. Ko se iskreno uputi prema Kabi, taj prvi pogled će mu biti tako veličanstven, tako snažan. Oborenog pogleda sam se primicao prema njoj, želeći da je po prvi put izbliza vidim. Kada sam osjetio da sam joj blizu, podigao sam glavu. Ispred mene je bila ta predivna i veličanstvena crna kocka, koja je godinama bila vrhunac mojih želja. Taj prvi pogled je imao tako čudesnu moć, jaku, posebnu i impresivnu. Bivam posve uzbuđen. Taj prvi pogled značio je i ispunjenje tog toliko dugo iščekivanog sna. Srce je počelo ubrzano da kuca, udarajući snažno u duvare moga bića. Nisam mogao zadržati suze a noge su me počele izdavati. Nisam mogao na njima da stojim. Kleknuo sam. Svjestan svetosti mjesta na kom se nalazim osjetio sad veličinu božansku ispred koje sam se srušio, kao da sam postepeno propadao u prostor ispunjen Gospodarom svega postojećeg. Gledajući samu Kabu, Mekam-i Ibrahim, Hadžeru-l-Esved, Zem-zem… sve me je to duboko dirnulo da svojom dušom osjetim hod, dodir i osvježenje u pustinjskoj vrevi Ibrahima, Ismaila, Muhameda alejhimu selam i mnogih drugih najodabranijih božijih robova. Svi ti tanahni i predivni zvukovi hadžija oko Kabe, ptica i meleka, koji svi zikr čine zaustavljaju dah kod svakog mu’mina dok ih posmatra i sluša. Čineći tavaf oko Kabe dovio sam, zikrio, učio Kur`an, a nekada nisam imao ni avaza, ni suza već sam samo hodao oborene glave, razmišljajući o sebi, svojim grijesima, o životu, o najodabaranijim ljudima koji su hodali kuda ja hodam. Hadžeru-l-esved – Crno srce ili crni kamen? Dajem zavjet Bogu na vjernost podigavši svoju desnu ruku prema Hadžerul Esvedu i prema Njegovoj desnici, koja je iznad svih ostalih ruku. Postajem potpuno slobodan, jer sam u savezu samo sa Njim. Osjećao sam kako se oslobađam tereta grijeha, i sve što je bilo gorko u mom srcu poče da se polako iseljava iz njega. I tako je svaki naredni obred bio sve ljepši jer sam dušom osjećao da me Bog Dragi od đunaha čisti i da me k Sebi približava. Osjećam Božije prisustvo kao nikad do tada. Osjećam da me Allah dž.š. sve jače voli. Snagom oživjele prave vjere, bivam spreman i ja žtrvovati svog Ismaila, ono meni najdraže, zarad božijeg zadovoljstva. Moj put ka Bogu probijao se kroz mnoštvo hadžija, sa kojima se u potpunosti stapam, čineći svi džematile svojevrstan vrtlog božijih robova koji se odazivaju svome Gospodaru. Osnažujući vjeru svakim obavljenim hadžskim obredom, osnažujem i odbrambeni mehanizam prema grijehu. A istodobno izoštavam saosjećajnost, humanost i osjećaj bratskog bezuslovnog potpomaganja, koji, moram priznati, nisam imao prije u tolikoj mjeri. Arefat je mjesto gdje se Adem,a.s., nakon izgnanstva iz Dženeta sastaje sa hazreti Havom. Za Adema, a.s., dunjaluk bijaše kazna, za koji se mi toliko zdušno borimo. Pod arefatskim suncem osjećaš najtopliju božansku ljubav. To i jeste brdo ljubavi, brdo rahmeta, koje je Poslanik odabrao kao govornicu na oprosnom hadžu. Brdo koje je natopljeno suzama pokajnika, na kojem je toliko molitvi upućeno, bezbroj sedždi obavljeno. Najbolji dan kojeg je sunce orijalo. Na kojem se dove ne odbijaju. Sve to i još mnogo drugog čine ovo mjesto najljepšim. I sasvim sam siguran da je arefat izvršio najveći uticaj na osnaženje moje duhovnosti. U gradu Allahovog Vjerovjesnika,s.a.w.s. Zijaret predivne Medine, grada Allahovog Poslanika i njegove veličanstvene džamije je uistinu bio pravi ugođaj. Približiti se zelenom kubetu i biti kod mezara Poslanika, a.s., njegove porodice i ashaba ne mogu nikoga ostaviti mirnog i ravnodušnog. Klanjati dva rekata i doviti za svoje najvoljenije u Revdai-mutahheru, u dijelu Dženeta na dunjaluku, je nešto što najpotpunije ispunjava hadžijsku dušu. Dok sam obavljao namaze u njoj za imamom harema, imao sam osjećaj kao da klanjam za Poslanikom i da su svuda oko mene plemeniti ashabi. Hoditi po mjestima kuda je hodio, i gdje je živio i radio Poslanik, s.a.w.s., je zaista posebno zadovoljstvo. Svi ibadeti hadža za mene su predsavljali svojevrsnu ibadetsku plovidbu, koja mi je trasirala put istine i pokazala mi svetionik koji me stalno podsjeća na tu Istinu. I taj svetionik se nikad ne zaboravlja. Ne zaboravlja se ni prvi sabah koji se obavi u poslanikovoj džamiji niti se zaboravlja imansko uzdignuće i suzne oči kad duša osjeća da se sve čvršće vezuje za svoga Gospodara. Sustret sa mjestima na kojima je boravilo Allahovo najdraže stvorenje, ostavilo je dubok trag u srži mojih kostiju i biće mi stalna inspiracija za duhovnu nadogradnju. Hadž je pravo čudo. Ima tako jaku reformatorsku moć. Nakon obavljenoh hadža doseže se stupanj Ibrahima, a.s., u vjeri i oslanjanju na svoga Gospodara, stiče se snaga Ismailovog požrtvovanja i slavi se pobjeda nad šejtanom prokletnikom. Moj prvi hadž se tako duboko i tako potpuno urezao u moj život, ojačavši moje vjerovanje, samopouzdanje, snagu, hrabrost, nadu i želju da se još više uzdam u Njega. Osjećaj preporođene duše, bezbroj uzbuđenja, toliko prolivrnih suze i sve te sline dove, upućene iz dubina svoga bića, zaista insan može samo doživjeti. To su samo neke od tajni hadžskih ljepota koje sam ja uspio dokučiti i dubinom svoje duše iskusiti, koračajući u toj svetoj zemlji stopama Ibrahimovim.
Za web portal ikcpg.me Prof.Džemal ef. Dacić
