Piše: Šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Narod koji teško podnosi teret borbe i kome smetaju zahtjevi džihada, zapravo sâm sebi kopa grob i svojoj djeci nameće poniženje koje neće prestati do kraja vremena. Muslimani su bili nadmoćni samo onda kada su savladali porive straha, nadvladali razloge za povlačenje i kada su ih bojišta smrti upoznala kao junake koji se suprotstavljaju valovima nedaća i hrabro se suočavaju s teškoćama.
Na njih su se dušmani okomili tek onda kada su se priklonili zemlji, zavoljeli lagodan život i prezreli da za to plate cijenom vlastite krvi i svoga imetka. A to su ”porezi” koji su nužni radi zaštite istine i očuvanja časti. Nužni su i radi sprječavanja rata i učvršćivanja mira – ako već mrzimo rat, a volimo mir.
Mnogi muslimani vole živjeti životom udobnosti, tišine i pasivnosti, uprkos opasnostima koje prijete njihovim zemljama i tminama koje obavijaju njihovu budućnost. Dovoljno im je od dunjaluka da traže hranu i odjeću; pa kada nađu ono što će napuniti stomak i pokriti tijelo, smatraju da su pronašli osnove života i da im ništa više ne treba.
A to je,nnajbjedniji i najponiženiji način življenja. Takvo što ne priliči narodu koji drži do sebe, a kamoli narodu koji voli Allaha, kojem je On u naslijeđe dao Svoju Knjigu i zadužio ga da po njoj radi i da druge njoj poziva.
Zar ovi nisu čuli vijesti o velikim ratovima koji su bjesnili na Zapadu? Zar nisu vidjeli oblike hrabrosti i prizore žrtve koje je svaka strana podnosila? Zar nisu vidjeli kako su se vojnici radije ubijali nego da padnu u zarobljeništvo, i kako su se grupe dobrovoljaca svjesno prijavljivale na smrtonosne zadatke, polažući vlastite živote kao cijenu za njih – bez straha i bez kolebanja?
Pa kakvom se životu nadaju malodušni i lijeni narodi pored takvih? I kakvu pobjedu mogu očekivati oni koji stoje na strani istine, ako im je vlastiti život predrag, dok sljedbenici neistine svoje živote olahko daju za ono što traže?
Ako nismo spremni žrtvovati život i imetak za istinu, kako se uopće možemo nadati njenoj pobjedi ili se nadati Džennetu, a Uzvišeni Allah kaže: ”Allah je od vjernika kupio njihove živote i imetke u zamjenu za Džennet – oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti.
On im je to zbilja obećao u Tevratu, Indžilu i Kur'anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi koju ste s Njim sklopili, i to je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 111.)
Islam je vjera žrtve i vjera šehadeta. Tako su ga razumjeli naši slavni preci, pa su na Allahovom putu izgarali, ne mareći za smrt. A kako i bi, kada je upravo ona bila ono čemu su težili i za čim su žudjeli?!
Taj snažni osjećaj bio je čvrst oslonac na kojem su izgradili svoju historiju i u njoj ispisali stranice svoje vječnosti: ko je živio – živio je sretan, a ko je umro – umro je kao šehid.
Čovjek koji se okrene dunjaluku i zapostavi svoju vjeru doživljava poraz na svakom polju: neće postići dobro ovoga svijeta niti okusiti slast imana.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Niko od vas neće istinski vjerovati dok mu ne budem draži od njega samog, njegovog djeteta, njegovog roditelja i svih ljudi.”
Prenosi se od Šeddada ibn el-Hâda da je neki beduin došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, povjerovao u njegovo poslanstvo i rekao: ”Želim učiniti hidžru s tobom.”
Allahov Poslanik ga je preporučio nekim svojim ashabima i priključio ga svojoj vojsci. U jednom pohodu muslimani su odnijeli pobjedu i zaplijenili ratni plijen, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podijelio plijen među prisutnima i poslao tom beduinu njegov dio. Kada je plijen stigao do njega, upitao je: ”Šta je ovo?” Rečeno mu je: ”To je tvoj dio ratnog plijena.”
Tada je on uzeo ratni plijen i otišao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ”Nisam te zbog ovoga slijedio! Slijedio sam te da budem pogođen strijelom ovdje” – pokazujući rukom na svoje grlo – ”i da umrem, pa da uđem u Džennet.”
Na to mu je Allahov Poslanik rekao: ”Ako budeš iskren prema Allahu, On će te za tu iskrenost nagraditi onim čemu težiš – da pogineš na Njegovom putu.”
Zatim su krenuli u borbu protiv neprijatelja. Nije prošlo mnogo vremena, a beduin je donesen nošen na rukama – pogođen strijelom upravo u grlo, tamo gdje je ranije pokazao rukom.
Poslanik je upitao: ”Je li to on?”
Rečeno mu je: ”Jeste.”
On reče: ”Bio je iskren prema Allahu, pa je Allah potvrdio njegovu iskrenost.”
Zatim ga je umotao u svoj ogrtač, istupio naprijed i klanjao mu dženazu. Tom prilikom proučio je dovu: ”Allahu, ovo je Tvoj rob. Izašao je i učinio hidžru na Tvom putu, zatim je poginuo kao šehid, a ja sam tome svjedok.” (Hadis bilježi imam En-Nesai)
Vojnik napušta svoju domovinu, gdje je živio mirno i sigurno, i odlazi na bojno polje, gdje podnosi opasnosti koje traže veliku hrabrost i odlučnost. Islam je tim teškoćama dao punu vrijednost, a Uzvišeni Allah je za njih obećao višestruku nagradu.
Na prostranom bojištu pušu žestoki vjetrovi i dižu se silne oluje. Prsa boraca pune se prašinom, a oblaci zemlje prekrivaju njihova lica i odjeću. Ništa od toga Allah ne zaboravlja iskrenom i strpljivom borcu na Njegovom putu.
Saff.ba
