U savremenom društvu sve češće svjedočimo ozbiljnom poremećaju vrijednosti, naročito u odnosu roditelja prema djeci. Ljubav prema djetetu, koja bi trebala biti izvor odgoja, odgovornosti i usmjeravanja, često se pretvara u strah, strah da se dijete ne izgubi, ne naljuti ili ne udalji. Iz tog straha rađaju se pogrešni stavovi i ponašanja.
„Roditelj mora da podrži svoje dijete da ga ne bi izgubio“
Ova rečenica se danas često čuje, uz opravdanje: „Pa svi štite svoju djecu.“ Međutim, ovdje se miješaju dvije različite stvari, podrška i opravdavanje pogrešnog. Roditelj treba voljeti i štititi svoje dijete, ali ne po cijenu istine, pravde i morala.
Podrška ne znači opravdavati loše ponašanje, grijeh, nepravdu ili neodgovornost. Kada roditelj stane uz dijete čak i onda kada je očigledno u krivu, on mu ne pomaže, on mu šteti. Takva „zaštita“ šalje poruku da su posljedice nebitne i da su roditelji tu da uklone svaku prepreku, pa makar to bilo na račun drugih ljudi.
U islamu, roditelj je odgovoran odgajatelj, a ne slijepi branilac. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je pokazao da se pravda ne smije kršiti ni zbog najbližih. Ljubav bez odgoja postaje slabost, a ne snaga.
Savjet se doživljava kao napad
Drugi ozbiljan poremećaj je uvjerenje da roditelj ne smije savjetovati dijete, već samo hvaliti, jer se svaki savjet doživljava kao teška kritika. Time se savjet, koji je nekada bio znak brige i ljubavi, danas pretvara u „napad na ličnost“.
Dijete koje nikada ne čuje savjet, upozorenje ili korekciju odrasta bez sposobnosti da primi kritiku. Takva osoba kasnije teško prihvata autoritet, teško uči iz grešaka i često krivicu traži u drugima. Život, međutim, neće biti samo pohvala. Društvo, posao i realnost ne funkcionišu po principu stalnog tapšanja po ramenu.
Islam savjet vidi kao ibadet i čin brige. Kur’an spominje savjetovanje kao osnovu zdravog društva: „I savjetujte se u dobročinstvu i bogobojaznosti.“ Iskren savjet nije vrijeđanje, nego znak odgovornosti.
Posljedice pogrešnog pristupa
Kada roditelji prestanu savjetovati, a počnu samo opravdavati, nastaje generacija koja:
ne razlikuje podršku od popuštanja
ne prihvata odgovornost za svoje postupke
ne zna priznati grešku
smatra da ima prava, ali ne i obaveze
Takvo društvo gubi ravnotežu, jer porodica, kao temelj, prestaje da odgaja, a počinje samo da brani.
Prava roditeljska ljubav znači:
stati uz dijete, ali ne protiv istine
savjetovati s blagošću, ali jasno
pohvaliti dobro, ali ukazati na grešku
učiti dijete odgovornosti, a ne bijegu od posljedica
Roditelj koji savjetuje ne gubi dijete, on ga priprema za život. Dijete koje je naučilo da primi savjet i prihvati istinu ima veće šanse da bude stabilna, pravedna i zrela osoba.
Ovo nije poziv na grubost, nego na ravnotežu. Ljubav bez savjeta vodi propasti, a savjet bez ljubavi vodi udaljavanju. Samo spoj ljubavi, mudrosti i odgovornosti može izliječiti ovaj poremećaj vrijednosti i vratiti porodici njenu pravu ulogu.
FB: Hajrudin Hanadi Klica
