Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Među pitanjima koja su zaokupljala ljudski um kroz cijelu historiju nalazi se i pitanje sudbine, Allahove odredbe i čovjekovog djelovanja. Mnogi su se pitali: ako je Allah već odredio i zapisao ljudske sudbine, kakav onda smisao imaju trud, djela, pokornost i nastojanje da se čovjek popravi?
Ovo pitanje postavljeno je i Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, u vjerodostojnom hadisu prenosi se da je jedan čovjek iz plemena Muzejne ili Džuhejne upitao: ”Allahov Poslaniče, za šta mi radimo? Da li radimo za nešto što je već određeno i prošlo ili za nešto što tek sada nastaje?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Naprotiv, radite za ono što je već određeno i prošlo.”
Tada je čovjek upitao: ”Pa čemu onda rad?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Stanovnicima Dženneta olakšava se činjenje djela stanovnika Dženneta, a stanovnicima Džehennema olakšava se činjenje djela stanovnika Džehennema.” (Hadis bilježi Ebu Davud)
Nijedan čovjek ne zna šta mu je zapisano kao sudbina
Ovaj hadis predstavlja odgovor onima koji svoje propuste, grijehe i nemar pravdaju sudbinom (kaderom), jer je Allah stvorio čovjeka i uputio ga da razlikuje dobro od zla, te mu pokazao oba puta kako bi svjesno birao i za svoj izbor odgovarao.
Svaki čovjek djeluje svjesno i bira ono što želi. Onome ko izabere djela stanovnika Dženneta, Allah će dati uspjeh i olakšati mu njihovo činjenje, a zatim ga uvesti u Džennet, iako je Uzvišeni Allah od iskona znao da će biti od njegovih stanovnika.
Isto tako, onome ko za sebe izabere djela stanovnika Vatre, Allah će mu omogućiti da nastavi tim putem koji je sâm izabrao sve dok ga na Sudnjem danu ne uvede u Vatru, a On je od iskona znao da će taj čovjek činiti djela stanovnika Vatre.
O tome Uzvišeni Allah kaže: ”Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem pripremiti.” (El-Lejl, 5.-10.)
Allahova uputa nije uskraćena onome ko je iskreno traži. Naprotiv, ona je dar kojim Allah počasti srce koje čezne za istinom i nastoji da Mu bude pokorno. A kada čovjek svjesno odabere put zablude i u njemu ustraje, Allah ga prepušta onome što je sâm sebi odabrao. Nikada se ne može desiti da čovjek iskreno traži uputu, da iskreno čezne za Allahom i da se svim srcem trudi da Mu bude pokoran, a da ga Allah odbije i spriječi od upute. To je nespojivo sa Allahovom milošću, pravdom i mudrošću.
Temeljna činjenica u ovom pitanju jeste da čovjek ne zna šta mu je zapisano. Allah je znanje o gajbu zadržao za Sebe. Niko ne zna svoj završetak, niti šta mu je određeno. Upravo zato, pozivanje na kader kao opravdanje za grijeh znači pozivanje na nešto što čovjek uopće ne poznaje. Kako može tvrditi da mu je nešto određeno na način koji ga oslobađa odgovornosti, kada mu je upravo to znanje uskraćeno?
Da je Allah ljudima otkrio njihove konačne sudbine, tada bi takva rasprava možda imala smisla. Međutim, pošto je to skriveno znanje, čovjek ostaje obavezan da postupa prema onome što mu je poznato, a ne prema onome što mu je skriveno.
U kader se vjeruje, ali se njime ne opravdava
Jedna od najvećih grešaka jeste miješanje Allahovog apsolutnog znanja s prisilom. Allah zna ono što je bilo, ono što jeste i ono što će biti. To što su sudbine zapisane proizlazi iz Allahovog apsolutnog znanja koje ne ograničavaju ni vrijeme ni prostor. Međutim, to ne znači da je čovjek lišen izbora koji mu je Allah podario. Allah zna šta će Njegovi robovi izabrati, ali ih ne prisiljava da izaberu. Njegovo znanje o tome šta ćemo učiniti nema nikakve veze s nagradom i kaznom; nagrada i kazna vezane su za naša djela.
Zbog toga Kur'an neprestano govori o izboru, odgovornosti, nagradi i kazni. Da nema izbora, ne bi bilo ni smisla u slanju poslanika, objavljivanju knjiga, naređivanju dobra i zabranjivanju zla.
Od Adema, alejhis-selam, pa do posljednjeg čovjeka koji će hodati Zemljom, ljudima je data mogućnost da biraju između pokornosti i nepokornosti, između upute i zablude. Upravo zato postoji iskušenje i upravo zato postoji obračun na Sudnjem danu.
Zato grješnik ne smije svoje grijehe pravdati Allahovom odredbom, jer nam je Allah naredio da vjerujemo u kader, a ne da se njime pravdamo.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”U kaderu čovjek nema ni argumenta ni opravdanja. U kader se vjeruje, ali se njime ne opravdava. Onaj ko se poziva na kader kao opravdanje ima manjkav razum i neispravnu vjeru, a uz to i proturječi samome sebi. Jer kada bi kader bio dokaz i opravdanje, onda niko ne bi smio biti ukoren, kažnjen niti bi se nad njim smjela izvršiti odmazda. Tada bi onaj koji se poziva na kader morao prihvatiti da, kada mu neko nanese nepravdu u pogledu života, imetka, časti ili nepovrjedivosti, ne traži zaštitu od nasilnika, da se na njega ne ljuti niti da ga kori. A to je nešto što ljudska priroda ne može prihvatiti niti iko može tako postupati. To je nemoguće po prirodi čovjeka, a zabranjeno po Šerijatu.
Kada bi kader bio dokaz i opravdanje, onda ni Iblis ne bi zasluživao prijekor ni kaznu, niti faraon, niti Nuhov narod, niti Ad, Semud i drugi nevjernički narodi. Tada ne bi bio dozvoljen džihad protiv nevjernika, niti sprovođenje šerijatskih kazni, niti kažnjavanje bilo kojeg prijestupnika na bilo koji način.” (Medžmu'ul-fetava, 2/323.)
Zanimljivo je da mnogi ljudi postavljaju pitanje sudbine samo kada je riječ o vjeri i pokornosti Allahu. Međutim, isti ti ljudi ne ponašaju se tako u svakodnevnom životu.
Opskrba je zapisana, pa ipak niko razuman ne sjedi u svojoj kući i ne čeka da mu hrana sama dođe. Svi rade, trude se, ulažu napor i koriste sredstva koja je Allah stavio na raspolaganje.
Bolest i ozdravljenje također su zapisani, pa ipak čovjek odlazi ljekaru, traži lijek, konsultira stručnjake i čini sve što je u njegovoj moći kako bi ozdravio. Niko ne govori: ”Ako mi je ozdravljenje određeno, ozdravit ću bez lijeka.” Zašto? Zato što svi instinktivno razumijemo da je Allah odredio rezultate zajedno s uzrocima koji do njih vode.
Isto pravilo važi i za ahiret. Džennet ima svoje puteve, baš kao što i opskrba ima svoje puteve.
Spas na ahiretu ima svoje uzroke, baš kao što ozdravljenje ima svoje uzroke. Ko želi Allahovo zadovoljstvo, mora krenuti putem koji vodi Njegovom zadovoljstvu.
Vjernik se ne bavi onim što mu je skriveno, već onim za šta će biti pitan
Nakon što spozna da je znanje o kaderu Allahova tajna koju ljudski razum ne može dokučiti, vjernik svoju pažnju usmjerava na ono što mu je Allah učinio poznatim i za šta će jednog dana polagati račun. Iskreni vjernik ne ostavlja djela zbog kadera, niti se njime pravda za svoje propuste. On ne zna šta mu je zapisano, ali zna šta mu je naređeno. Ne zna kakav će biti njegov završetak, ali zna kakav treba biti njegov put.
On ne pokušava dokučiti skrivenu Allahovu knjigu odredbe, jer mu ona nije dostupna. Njemu je otvorena druga knjiga – Knjiga Objave. U njoj nalazi naredbu da vjeruje, da čini dobro, da se kaje i da se bori protiv svojih strasti. Zato se on ne opterećuje onim što mu je skriveno, već se posvećuje onome za šta će biti pitan. A bit će pitan za svoje vjerovanje, svoj trud i svoja djela.
Onaj ko iskreno krene putem Allahovog zadovoljstva, Allah mu otvara vrata upute, učvršćuje ga i olakšava mu put ka vječnom uspjehu. A to je najveća blagodat koju čovjek može postići na ovom i budućem svijetu.
SAFF.BA
