Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’ Allah, sigurno, neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (El-Munafikun, 10.-11.) Koliko se samo puta dogodi da propustimo priliku za dobro djelo upravo onda kada nam se ono ukaže. Ne zato što smo nemoćni, niti zato što nas siromaštvo sprječava da pružimo pomoć potrebnima, niti zato što nas životne teškoće lišavaju mogućnosti da učinimo dobro, već zato što se u srca uvukao nemar i hladna ravnodušnost, pa potrebu čovjeka pred sobom doživimo tek kao prolazan prizor, a ne kao Božanski poziv.
Kada se čovjek u potrebi nađe pred vratima naše mogućnosti da mu pomognemo, pred nama ne stoji samo on. S njim stoji i jedno od Allahovih iskušenja, kao i jedno od skrivenih pitanja Sudnjega dana: šta smo učinili s onim što nam je bilo dato? Kako smo postupili kada smo mogli djelovati, kada su vrata dobra bila otvorena i kada je dobro djelo bilo nadohvat ruke, tražeći od nas samo jedan korak?
Nije svako dobro koje se odgodi i dalje dobro. Ima gladnih koji ne mogu čekati naše filozofiranje, bolesnih koji ne mogu čekati da pronađemo slobodno vrijeme, ljudi slomljenih srca koji ne mogu čekati naše raspoloženje i putnika namjernika koji ne može čekati da završimo sređivanje svojih prioriteta.
Neke potrebe imaju svoj trenutak. Ako ga propustimo, poslije ostane samo bolna uspomena. Neka srca od nas ne traže ništa više od lijepe riječi, a ako je uskratimo onda kada im je najpotrebnija, u njima će umrijeti nešto što nikakve naknadne riječi više neće moći oživjeti.
U hadisi kudsiju koji prenosi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu reći: ”Sine Ademov, razbolio sam se, a ti Me nisi obišao.”
Čovjek će upitati: ”Gospodaru, kako da Te obiđem kada si Ti Gospodar svih svjetova?”
Allah će reći: ”Zar nisi znao da se taj i taj Moj rob razbolio, a ti ga nisi obišao? Zar nisi znao da bi Me, da si ga obišao, našao kod njega?”
”Sine Ademov, tražio sam od tebe da Me nahraniš, a ti Me nisi nahranio.”
Čovjek će upitati: ”Gospodaru, kako da Te nahranim kada si Ti Gospodar svih svjetova?”
Allah će reći: ”Zar nisi znao da je taj i taj Moj rob tražio od tebe da ga nahraniš, a ti to nisi učinio? Zar nisi znao da bi, da si ga nahranio, nagradu za to našao kod Mene?”
”Sine Ademov, tražio sam od tebe da Me napojiš, a ti Me nisi napojio.”
Čovjek će upitati: ”Gospodaru, kako da Te napojim kada si Ti Gospodar svih svjetova?”
Allah će reći: ”Taj i taj Moj rob tražio je od tebe da ga napojiš, a ti to nisi učinio. Da si ga napojio, nagradu za to našao bi kod Mene.” (Hadis bilježi imam Muslim)
U ovom veličanstvenom hadisu krije se poruka koja do srži potresa ljudsku dušu. Uzvišeni Allah nije potrebu Svoga roba učinio nečim sporednim i beznačajnim na Zemlji, već ju je povezao sa Svojom blizinom. Kao da nam poručuje da je obilazak bolesnika put koji vodi Njegovoj blizini, da je nahraniti gladnog emanet pohranjen kod Njega, a napojiti žednog djelo sačuvano u riznicama Allahove nagrade.
Kako je samo uzvišeno ovo značenje! Posjetimo bolesnika misleći da obilazimo samo iznemoglo ljudsko tijelo, a zapravo kucamo na jedna od vrata Allahove blizine.
Pružimo zalogaj gladnome misleći da smo ga stavili u ruke čovjeku, a on bude stavljen na naš tas dobrih djela kod Milostivog.
Napojimo žednog misleći da smo mu dali obični gutljaj vode, a ta voda postane svjedok u našu korist na Danu kada će svjedočenja imati najveću težinu.
Dobročinstvo nije uvijek veliko djelo koje će ljudi primijetiti niti poduhvat o kojem će pričati. Ponekad je to samo čaša vode, posjeta bolesniku, otklanjanje nečije potrebe, lijepa riječ ili ruka pružena prije nego što onaj u nevolji izgubi nadu čekajući pomoć.
Neizmjerna Allahova milost krije se u tome što je učinio da put do Allaha vodi preko potreba Njegovih robova. Zato, tražimo Allahovu blizinu na mjestima gdje se spušta Njegova milost: kod bolesnika, siromaha, čovjeka slomljenog srca, onoga koji je u potrebi i onoga koga je nevolja pritisla.
Najveće kajanje neće biti to što nismo mogli učiniti dobro, nego što smo mogli, a dopustili smo da nam prilika za dobro isklizne iz ruku poput vremena koje se više nikada ne vraća.
Allahu, ne učini nas od onih pored kojih dobro prolazi, a oni ga ne prepoznaju; niti od onih kojima se otvore vrata Tvoje milosti, pa odgađaju da kroz njih uđu sve dok se ne zatvore. Učini nas od onih koji, kada ugledaju čovjeka u potrebi, kažu: ”Ovo je moja prilika da se približim Allahu. Ovo su jedna od vrata Allahove milosti i Njegovog zadovoljstva, pa kako da ih propustim?”
SAFF.BA
