Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Događaji koji potresaju narode često se doživljavaju kao niz haotičnih kriza i sudara sila, pred kojima čovjek gubi osjećaj kontrole i postaje pasivni posmatrač. Zato je, prije nego što se događaji pretvore u prošlost, nužno zastati i iz njih izvući pouke koje nadilaze trenutak. Potrebno je razumjeti njihovu unutrašnju logiku: šta nam govore o našem stanju, našim slabostima i zabludama, ali i o pravilima po kojima se odvija društveno-politička stvarnost. Jer narodi ne bivaju poraženi onda kada izgube bitku, nego onda kada izgube sposobnost da razumiju zašto su je izgubili i šta iz toga moraju naučiti.
U tom smislu, ono što se zbiva na zemlji nije prolazni haos, nego tok događaja koji se odvija po preciznim Božanskim zakonitostima. Allah tim zakonitostima ostvaruje uzvišene ciljeve među kojima su najvažniji razdvajanje istine od zablude i pročišćavanje redova, kao što se navodi u ajetu: ”Da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza – a Allah doista sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 42.)
Događaji nisu samo sukob sila, nego ispitna polja na kojima se razotkrivaju unutrašnja stanja ljudi i zajednica prije nego što se ishodi uopće pokažu. Otuda se ni sav teret krivice ne može svaljivati na spoljašnjeg neprijatelja, jer su mnoge tačke naše slabosti nikle u nama samima onda kada smo zapostavili zakonitosti snage, zamijenili rad pukim željama i islamsko jedinstvo praznim parolama.
U tom okviru postaje jasno da priprema nije usputna reakcija na opasnost, nego obaveza koja joj prethodi, prati je i traje i nakon nje, shodno ajetu: ”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)
Priprema je dugotrajan proces izgradnje svijesti, sistematskog rada i izgradnje ummeta prije nego što je proizvodnja i gomilanje oružja. Ono što se pokazuje kao postojanost i sposobnost djelovanja u času iskušenja ne nastaje u tom času, nego je rezultat dugogodišnjeg oblikovanja volje i postepenog akumuliranja iskustva.
Islam ne priznaje onoga ko biva napadan, a ne uzvraća, niti onoga nad kim se vrši nasilje, a ne pruža otpor. Ravnoteža je zakonitost, a snaga je uvjet opstanka. Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 111.)
Osvješćeni narodi ne žive od reakcija, nego proizvode akciju, nameću svoj ritam i djeluju prije nego što budu iznenađeni. Prava bitka se ne odlučuje na njenom početku, nego mnogo ranije, u načinu na koji se godinama gradi, planira i promišljeno usmjerava.
U tom kontekstu postaje jasno da politički i društveni sistemi ne opstaju sami po sebi, nego snagom svoje povezanosti s narodom. Država koja se udalji od svoga naroda, izdigne iznad njega ili zanemari njegove potencijale, zapravo postupno potkopava vlastiti temelj i gubi svoj stvarni oslonac. U trenucima krize politički sistemi opstaju samo onoliko koliko su ukorijenjeni u narodu, i traju samo onoliko koliko žive u njegovoj svijesti, povjerenju i spremnosti na zajedničku žrtvu. Suprotno tome, sistemi koji se odvoje od svojih naroda i oslanjaju primarno na podršku izvana, u času iskušenja razotkrivaju svoju krhkost, jer ostaju bez unutrašnjeg oslonca i bez društvene snage koja bi ih mogla nositi.
Istovremeno, nijedna zajednica ne može ostvariti vlastitu snagu ako zanemari svoje ljudske resurse. Pravo bogatstvo naroda nije samo u materijalnim resursima koje posjeduje, nego u umovima, iskustvima i ljudskim potencijalima. Narodi koji čuvaju svoje učenjake, ulažu u svoje mislioce i oslobađaju energiju kreativnih ljudi, grade svoju unutrašnju otpornost i sposobnost obnove. Oni koji guše umove i marginaliziraju sposobne, zapravo poklanjaju svoja blaga drugima i vlastitim rukama slabe sami sebe i bacaju se u propast.
U tom okviru posebno dolazi do izražaja uloga uleme, čija odgovornost u vremenima smutnje postaje egzistencijalna za ummet. Učenjak tada nije samo tumač propisa, nego moralni orijentir zajednice, dužan da svjedoči istinu bez podilaženja i bez straha od posljedica. Kada se vjerski autoritet povinuje pritiscima, strahu ili interesima, fetva prestaje biti svjetionik upute i pretvara se u izvor zabune, a minber, umjesto da usmjerava, postaje mjesto razilaženja i razdora.
Na kraju, ostaje činjenica da neprijatelj razumije samo jezik snage. Slabost i poniženje nisu, niti mogu biti, islamski izbor ili stanje koje se opravdava i hvali, nego rezultat zapostavljanja obaveza i uzroka snage.
Islam je došao da gradi zajednicu koja posjeduje snagu, dostojanstvo i sposobnost djelovanja, a ne zajednicu koja trpi bez odgovora i koja se predaje bez borbe, shodno ajetu: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
Ovaj ajet jasno ukazuje da klonulost i kukavičluk nisu spojivi s potpunim imanom, a da je nadmoć plod postojanosti i snage.
Kada se sve ove zakonitosti objedine, postaje jasno da ummet koji ih razumije, koji objedinjuje svoje snage i ispravno postavlja prioritete, ne može ostati na marginama historije. Njegov povratak u središte djelovanja nije historijska slučajnost, nego pitanje vjernosti principima po kojima se mjeri snaga zajednica.
Islamskom ummetu je, shodno njegovoj iskrenosti i postojanosti na putu vjere, povjerena uloga predvodnika među narodima: da svojim primjerom, uravnoteženošću i pravednošću bude živi dokaz istine koju nosi i svjedok protiv drugih naroda, kao što se navodi u ajetu: ”I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143.)
Molimo Allaha da nam podari razboritost i ispravno razumijevanje Njegovih zakonitosti, da nas učini od onih koji istinu prepoznaju i slijede, a neistinu prepoznaju i klone je se, te da ovaj ummet ponovo uzdigne do pozicije vođstva, koja mu po njegovoj ulozi i pripada.
Saff.ba
