Piše: Ammara Šabić
Kroz povijest, sve od prvih generacija islama, barjak ovog čistog dina su nosili najhrabriji. Najpožrtvovniji. Znaš, kad imaš barjak u rukama, odmah si meta. Oznaka si, sama po sebi. Bez riječi „vičeš“ da si baš tu gdje jesi, da si baš to što jesi. I da si spremna na sve što je posljedica toga.
Hidžab je barjak islama. Tu gdje ga proneseš, gdje ga doneseš, tvoj je teritorij. Zar misliš da bi inače bilo kome smetao tvoj „stajling“? Zašto bi? Koga briga za tvoju „frizuru“? Nisi je nekom drugom prisilno ukalemila na glavu.
Tamo gdje je tvoj teritorij, vladaju tvoja pravila. A tvoja pravila su upute Kur’ana i sunneta. Kur’an i sunnet te uče da budeš čestita. Kao primjer svim ženama do Sudnjeg dana je posebno istaknuta Merjema, majka Isaova, neka je na njih oboje Allahov mir i spas. Čedna i čestita. Zamisli sebe u stanju u kakvom je ona bila, u okruženju punom diskriminacije spram žena u svakom aspektu života. Možeš li reći da je tvoje okruženje gore? Jačala je svoj duh ibadetom i povlačenjem u osamu u kojoj nije kukala i optuživala svijet, nego je tražila bit ovog prolaznog postojanja u vezivanju za Vječnog. Može li se drugačije naći? Tvoj hidžab je tvoja halka kojom se vežeš za vječno, neprolazno. Zato što djelo iskreno učinjeno u težnji za zadovoljstvom Jedinoga Koji neće nestati, nikad ne može propasti. Naći ćeš ga i „ovdje“ i „tamo“. Međutim, ono što zaboravljamo je da za svaki specijalitet postoji precizan recept. Inače to nije to. Možeš ti iskreno nanijjetiti da razviješ burek, ali ako umutiš malo brašna i vode, razliješ po tepsiji, ne dodaš meso, luk, i začine, ne možeš to zvati burekom. Mislim, možeš, ali i ti i drugi ljudi znate da to nije to. Samoponižavajuće je za ljudski rod da stvari ne nazivaju pravim imenom. Gospodar je podučio Adema nazivima svih stvari. Tim znanjem Adem je pokazao i dokazao Allahovo Sveznanje onima koji su Mu bezpogovorno pokorni. Melekima. Onima, koji su naredbom Gospodara učinili sedždu biiću sazdanom od tijela koje truhne i duše koja plovi kroz prolazni svijet. Ukazali su počast čovjeku, onome kome je ostavljeno da izabere između pokornosti i nepokornosti, pa Milošću Gospodara odabire pokornost. Meleki nemaju izbor. Nije njih, nego je Adema Gospodar podučio nazivima svih stvari. Oni se ne igraju riječima i ne slažu ih po vlastitim prohtjevima na mjesta koja im ne pripadaju. Čovjek to čini. Zato da bi udovoljio sebi. Ustvari, onom sebi koji ne želi dobro sebi. Onome koji mijenja vječno za prolazno. Nazivamo li ti i ja stvari pravim imenom? Igramo li se riječima ili propisima? Je li u pitanju neznanje, ili ignorancija? Zar želimo ponašanjem kazati da je moguće da propis Vječnog i Mudrog bude bez pravila? Zar da bude naređeno nešto, strogo obavezno da se upotpuni, a da je ostavljeno bez preciznih uputa za provedbu u djelo? Postoji li ijedna stvar u ovoj vjeri a da nije Sunnetom Poslanika, alejhisselam, potpuno primjenjena, pokazana, objašnjena? Ne postoji! Sve je jasno kazano.
Hidžab je – zastor. Uslov da bi zastor bio to što mu naziv kaže je – da zastire. Prekriva. Pokriva. Odvaja. Ako si ikad vidjela one zastore kroz koje se sve vidi ili nazire, znala si da taj zastor nije tu da ispuni svrhu, nego je puka dekoracija. Je li tako? Primjer iz naše svakodnevnice: prošle godine je donesena odluka da u sudbenim institucijama ne mogu raditi žene koje nose hidžab. Rekli su, to je vjersko obilježje. Znaju oni da je to barjak. I jeste. Međutim, znaju i to da hidžab nije vjersko obilježje, nego obaveza čijim ispunjavanjem muslimanka obilježava svoju ličnost, svoj identitet. U suprotnom im ne bi smetalo. Vjerom mnogi manipulišu, ali snažnom i izgrađenom ličnošću teško može iko. Dva slučaja nam kazuju dovoljno o ovome; U Zenici i Bugojnu su radile dvije žene pod hidžabima. Dali su im ultimatum – ili će skinuti hidžabe, ili će dobiti otkaz. Nakon što su odbile da skinu hidžab, dobronamjerniji među nadređenima su ih savjetovali da „makar podviju ono onako, na sarajevski način“ (ne znam otkud Sarajevo u priči, kad znamo da se ove pojave mogu sresti i drugdje). Jedna je ostala dosljedna uslovima hidžaba. Druga ga je „malo rashidžabila“. Da im Allah pomogne i podari hajirli izlaz iz svake tegobe. Obje su ostale na poslu. I obje su zaslužne za ovu lekciju koja nam se podastire: Ako hidžab nije baš hidžab, onda može proći. Kao dekoracija. Kao stajling. Jer, znaju oni, i priznaju, kroz pukotine na ogradi se može provući i miš, i zmija, i krupnija zvjerka. A dovoljan je i vjetar sumnje. Čak i on narušava stabilnost ličnosti. Ako ništa, malo nazebe od propuha. To je ta lekcija. Lekcija da je burek – burek, a sirnica je sirnica. Svaka stvar ima svoje ime. Svaka pojava nosi svoj naziv. Ako zanemarimo to, naći će se neko ko će nam reći ono što već znamo. Znamo, i bez da odustanemo od sebe. Zašto onda odustajemo?
Strah od ljudi. Kažu mi sestre da ih je strah da neće imati posao. Istovremeno, imamo život, a ničim ga nismo zaradile. Šta je veće, stvaranje čovjeka i oživljavanje dušom, ili posao koji nudi stvorenje koje je i samo ovisno o Stvoritelju?
Neke sestre kažu da ih je strah očeva ili majki. Znamo da roditelj u islamu ima posebno mjesto, i da je pokornost roditeljima strogo naređena. Čak i lijepo ponašanje je naređeno. Pokornost u dobru. Lijepo ponašanje u svakoj situaciji. Oboje nas ne smije lišiti svjesnosti o vlastitim istinama; okrenite se oko sebe, i pokušajte uvidjeti da u svojoj okolini imate ljude koji roditeljima dođu sa viješću da su narkomani, bludnici, „gay“, da su se upleli u kriminalne radnje, da su kockari… Niko od tih insana nije drhtao pred roditeljima. I niko od tih roditelja nije ubio svoje dijete. Vele, njihovo je, pa kakvo god je. Čak počnu preispitivati svoj odgoj, nastojeći nači trenutak u kojem su pogriješili. Pred roditeljem se drhti iz poštovanja i ljubaznosti. Zašto ti drhtiš? Kakvo zlo i sramotu im nanosiš svojom odlukom da nosiš hidžab?
إِنَّمَا ذَٰلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءَهُ فَلَا تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ
„To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“ (Ali imran,175)
Ibn Tejmijje je u komentaru ovog ajeta (Medžmu al- Fetava;1/77-78) rekao:
„Dakle, ovaj ajet dokazuje da šejtan čini svoje pristalice izvorom straha, i čini da se ljudi boje njih.Ovaj ajet pokazuje da nije dozvoljeno vjerniku da se boji šejtanovih pristalica i saveznika i da se ne treba bojati ljudi jer je rečeno: „Zato se ne bojte ljudi, već se bojte Mene…“ (El-Ma’ide, 44) Dakle naređeno nam je da se bojimo Allaha a zabranjeno nam je da se bojimo šejtanovih saveznika.Allah je rekao: „da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim nasilnika između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! (El-Bekara, 150) Tako nam je on zabranio da se bojimo nasilnika i naredio nam da se bojimo Njega.“
Nastaviće se…
Minber.ba
