Za ovaj zločin Okružni sud u Beogradu je 2005. godine osudio Milana Lukića, Olivera Krsmanovića i Dragutina Dragićevića na po 20 godina zatvora, dok je Đorđe Šević osuđen na 15 godina zatvora. Prema navodima iz presude, osuđeni su, zajedno sa još pet neidentifikovanih osoba, 22. oktobra 1992. godine, u prijepodnevnim satima, mučili civile, povrijedili njihov tjelesni integritet i na kraju ih ubili.
Zločin je počinjen nakon što je Milan Lukić zaustavio autobus preduzeća „Raketa“ iz Užica u selu Mioče, na području opštine Rudo u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa dvojicom nepoznatih lica ušao je u autobus i izvršio provjeru identiteta putnika. Iz autobusa je potom izvedeno 15 muškaraca i jedna žena. Oteti su kamionom, kojim je upravljao Oliver Krsmanović, prevezeni do hotela „Vilina Vlas“ u Višegradu. Ispred hotela su pretreseni i oduzeti su im lični dokumenti, nakon čega su uvedeni u hotelski hol i fizički zlostavljani drvenim motkama. Potom su odvezeni na obalu rijeke Drine, gdje su ubijeni.
Otmici iz autobusa prethodilo je i odvođenje Sabahudina Ćatovića, koji je tokom noći ispred svoje porodične kuće otet. Od tog trenutka gubi mu se svaki trag. Sve žrtve ovog zločina bile su državljani Savezne Republike Jugoslavije. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne žrtve, Medredina Hodžića, dok se za ostalim nestalim osobama i dalje traga.
Činjenica da su otmica i ubistva počinjeni na teritoriji druge države ne oslobađa Srbiju moralne obaveze da žrtvama prizna status civilnih žrtava rata i iskaže poštovanje prema njihovom stradanju. Intenzivnije angažovanje nadležnih institucija na pronalaženju nestalih, kao i obezbjeđivanje novčane naknade porodicama žrtava, predstavljali bi konkretan izraz solidarnosti sa porodicama koje decenijama žive s bolom, neizvjesnošću i posljedicama ovog zločina.
Podsjećamo i na ovogodišnju inicijativu Centra za građansko obrazovanje iz Crne Gore i UDIK-a, nakon koje su tamošnje institucije prekinule saradnju sa hotelom „Vilina Vlas“. Ovaj potez ukazuje na značaj odgovornog odnosa prema mjestima koja su povezana sa ratnim zločinima, kao i na neprihvatljivost saradnje sa ustanovama koje negiraju ili zanemaruju stradanje žrtava.
Pozivamo institucije u Bosni i Hercegovini i regionu da slijede ovaj primjer, da se odgovorno odnose prema nasljeđu ratnih zločina i da prilikom uspostavljanja saradnje vode računa o istorijskom kontekstu i odnosu potencijalnih partnera prema žrtvama.
U povodu 34. godišnjice, sjećamo se ubijenih civila iz Sjeverina: Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić, Idriz Gibović, Hajrudin Sajtarević, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Medo Hodžić, Mevlida Koldžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Ramahudin Ćatović, Ramiz Begović, Sabahudin Ćatović, Sead Pecikoza i Zafer Hadžić.
Potpisnici saopćenja:
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) – Sarajevo
Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP) – Banja Luka
Ženski glas – Priboj
Banjaluka – Priboj – Sarajevo
October 22, 2026
Thirty-four years have passed since the abduction of civilians from Sjeverin, a village in the municipality of Priboj, Serbia. On October 22, 1992, members of the Serbian military formation “Avengers”, under the command of Milan Lukić, abducted 16 Bosniaks employed by companies in Priboj as they were travelling to work on a regular bus service operating between Priboj and Rudo. All the kidnapped civilians were later killed.
In 2005, the Belgrade District Court sentenced Milan Lukić, Oliver Krsmanović and Dragutin Dragićević to 20 years in prison each for this crime, while Đorđe Šević was sentenced to 15 years in prison. According to the court, the convicted men, together with five other unidentified individuals, tortured the civilians, violated their physical integrity and ultimately killed them on the morning of October 22, 1992.
The crime was committed after Milan Lukić stopped a bus belonging to the company “Raketa” from Užice in the village of Mioče (Rudo, B&H). Together with two unknown individuals, Lukić entered the bus and checked the passengers’ identification. Fifteen men and one woman were then taken from the bus. They were abducted in a truck driven by Oliver Krsmanović and transported to the Hotel “Vilina Vlas” in Višegrad. They were physically abused there and subsequently killed on the banks of the Drina River.
The night before this event, Sabahudin Ćatović was abducted in front of the family house. He has been missing since then. All victims were citizens of the Federal Republic of Yugoslavia. So far, the remains of only one victim (Medredin Hodžić) have been found, while the others are still missing.
The fact that the abduction and killings took place on the territory of another state does not absolve Serbia of its moral obligation to recognize the victims as civilian victims of war and to show respect for their suffering. Greater efforts by the competent institutions to locate the missing, as well as the provision of financial compensation to the victims’ families, would constitute a tangible expression of solidarity with families who have lived for decades with grief, uncertainty and the consequences of this crime.
We also recall this year's initiative by the Center for Civic Education from Montenegro and UDIK, after which the local institutions terminated their cooperation with the Hotel “Vilina Vlas”. This move indicates the importance of a responsible attitude towards places associated with war crimes, as well as the unacceptability of cooperation with institutions that deny or ignore the suffering of victims.
We call on institutions in Bosnia and Herzegovina and the region to follow this example, to treat the legacy of war crimes responsibly and to take into account the historical context and the relationship of potential partners towards victims when establishing cooperation.
On this occasion, we remember the victims of the Sjeverin massacre: Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić, Idriz Gibović, Hajrudin Sajtarević, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Medo Hodžić, Mevlida Koldžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Ramahudin Ćatović, Ramiz Begović, Sabahudin Ćatović, Sead Pecikoza i Zafer Hadžić.
Association for Social Research and Communication – Sarajevo Center for Democracy and Transitional Justice – Banja Luka Woman's Voice – Priboj