Autor: Islam Hurem
Postoje stvari koje se ne smiju izgovoriti.
Ne zato što nisu istinite — nego zato što su previše istinite.
Zato što kad se jednom izgovore, više se ne mogu vratiti nazad.
Više se ne može praviti da se ne zna.
Ovo je jedna od tih stvari.
Genocid-klanjem nije uspio sve završiti .
Oni koji su planirali nestanak Bošnjaka s ovih prostora — nisu uspjeli do kraja.
Ostalo je previše svjedoka.
Ostalo je previše preživjelih.
Ostala je — makar formalno — država.
Ali od projekta se nije odustao.
Genocid je promijenio oružje- instrumente.
Tamo gdje nisu mogli puška i nož — poslani su beznađe, siromaštvo, nepravda i politika.
I ovi instrumenti rade.
Tiho, dosljedno, bez buke.
Bez masovnih grobnica koje se mogu fotografisati. Bez optužnica u Hagu. Čisto.
Šta radi onaj ko želi ugasiti jedan narod?
Nije potrebna zavjera.
Nije potrebna tajna soba s kartama i planovima. Potrebno je samo dosljedno, godinama, bez izuzetka — raditi sljedeće:
Rastjeraj mlade.
Uništi im perspektivu.
Neka računaju sami — i neka dođu do ispravnog zaključka da budućnosti nema.
800.000 ih je već otišlo u zadnjih 10 god..
Odlaze i dalje.
Spriječi povratak raseljenih.
Neka Srebrenica ostane bez Bošnjaka.
Neka Prijedor. Neka Foča.Bratunac,Vlasenica, Nevesinje, Trebinje….ostane bez Bošnjaka.
Etnička slika koju je genocid nacrtao krvlju — neka demografija učvrsti u kamenu.
Ugasi volju za otporom.
Pravosuđem(pravosudnom mafijom), birokratijom, institucionalnim nasiljem — disciplinuj onog malog, običnog Bošnjaka koji se usudi dići glavu. Neka nauči da sistem nije njegov.
Neka nauči da šuti.
Normalizuj podjelu.
Sjedaj za sto s onima koji negiraju genocid.Kolaboracija sa fašizmom.
Nazivaj to pragmatizmom. Svaki takav sto je još jedan ekser u mrtvacki sanduk bosanske ideje.
I na kraju — pusti demografiju da dovrši posao. Djeca se ne rađaju tamo gdje nema nade.
Narod koji odlazi — ne vraća se.
Narod koji se ne rađa — nestaje.
A probosanska politika?
Ovdje dolazimo do stvari koje bole najviše.
Neprijatelj koji te uništava izvana — to je bol koju možeš podnijeti.
Možeš se boriti. Možeš mrziti. Možeš preživjeti.
Ali onaj koji govori tvojim jezikom, klanja u tvojoj džamiji, nosi tvoje ime — i iznutra izvršava isti projekt?
To je izdaja za koju još nemamo dovoljno jak jezik.
Probosanska politika nije izgubila put.
Nije zalutala.
Nije pogriješila iz slabosti ili neznanja.
Probosanska politika je napravila IZBOR.
Ona je svjesno, koaliciju po koaliciju, godinu po godinu — birala opciju koja vodi istom GENOCIDNOM ishodu.
Svaka koalicija s negatorima genocida — jedan korak.
Svaki mladić koji je otišao bez da je iko rekao zašto — jedan je korak.
Svaka presuda koja je pogodila malog i zaštitila velikog — jedan je korak.
Svako obećanje koje je kupilo još četiri godine tišine — jedan je korak.
Koraci vode negdje.
Inercija nije slučajnost.
Inercija je smjer kretanja.
Funkcionalni mandat !?
Ne trebamo dokazivati da je neko sjedio u sobi i planirao. Funkcionalni rezultat namjere — u ishodu — ne razlikuje se od namjere.
Sistem koji konstantno, bez izuzetka, kroz trideset godina proizvodi jedan te isti rezultat — prestaje biti slučajnost.
Rezultat je jasan:
Bošnjaka je sve manje,
Teritorija genocida se učvršćuje,
Mladi odlaze,
Djeca se ne rađaju,
Volja se gasi,
Bosna nestaje !
I probosanska politika — koja je jedina imala mandat naroda da to zaustavi — nije zaustavila ništa.
Nije ni pokušala.
Bila je zauzeta sobom.
Svojim fašističko-antifašističkim koalicijama.
Tj.kolaboracijom !
Svojim tenderima. Svojom provizijom.
To nije neuspjeh. To je funkcija.
Moj krik u tamu !!!
Pišem ovo bez iluzije da će neko promijeniti kurs. Pišem jer postoje stvari koje se moraju izgovoriti — makar ih niko ne čuo.
Makar ništa ne promijenile.
Jer šutnja je vrsta saučesništva u genocidu .
Bosna nestaje.
Ne u ratu — u miru.
Ne od neprijatelja — od onih koji su se zakleli da je brane.
Ne brzo i glasno — tiho, postepeno, statistički.
800.000 mladih je otišlo.
Svake godine ih ide više.
Svake godine se rodi manje.
Svake godine ostane manje nas.
A firme-stranke posluju.
Kampanja je u toku.
Predizborni panoi su pripremljeni bez SRAMA. .
I niko — apsolutno niko od njih — neće izgovoriti šta se zaista dešava.
Jer kad bi izgovorili — morali bi i imenovati krivca.
A krivac — to su oni.
Ne zato što nisu istinite — nego zato što su previše istinite.
Zato što kad se jednom izgovore, više se ne mogu vratiti nazad.
Više se ne može praviti da se ne zna.
Ovo je jedna od tih stvari.
Genocid-klanjem nije uspio sve završiti .
Oni koji su planirali nestanak Bošnjaka s ovih prostora — nisu uspjeli do kraja.
Ostalo je previše svjedoka.
Ostalo je previše preživjelih.
Ostala je — makar formalno — država.
Ali od projekta se nije odustao.
Genocid je promijenio oružje- instrumente.
Tamo gdje nisu mogli puška i nož — poslani su beznađe, siromaštvo, nepravda i politika.
I ovi instrumenti rade.
Tiho, dosljedno, bez buke.
Bez masovnih grobnica koje se mogu fotografisati. Bez optužnica u Hagu. Čisto.
Šta radi onaj ko želi ugasiti jedan narod?
Nije potrebna zavjera.
Nije potrebna tajna soba s kartama i planovima. Potrebno je samo dosljedno, godinama, bez izuzetka — raditi sljedeće:
Rastjeraj mlade.
Uništi im perspektivu.
Neka računaju sami — i neka dođu do ispravnog zaključka da budućnosti nema.
800.000 ih je već otišlo u zadnjih 10 god..
Odlaze i dalje.
Spriječi povratak raseljenih.
Neka Srebrenica ostane bez Bošnjaka.
Neka Prijedor. Neka Foča.Bratunac,Vlasenica, Nevesinje, Trebinje….ostane bez Bošnjaka.
Etnička slika koju je genocid nacrtao krvlju — neka demografija učvrsti u kamenu.
Ugasi volju za otporom.
Pravosuđem(pravosudnom mafijom), birokratijom, institucionalnim nasiljem — disciplinuj onog malog, običnog Bošnjaka koji se usudi dići glavu. Neka nauči da sistem nije njegov.
Neka nauči da šuti.
Normalizuj podjelu.
Sjedaj za sto s onima koji negiraju genocid.Kolaboracija sa fašizmom.
Nazivaj to pragmatizmom. Svaki takav sto je još jedan ekser u mrtvacki sanduk bosanske ideje.
I na kraju — pusti demografiju da dovrši posao. Djeca se ne rađaju tamo gdje nema nade.
Narod koji odlazi — ne vraća se.
Narod koji se ne rađa — nestaje.
A probosanska politika?
Ovdje dolazimo do stvari koje bole najviše.
Neprijatelj koji te uništava izvana — to je bol koju možeš podnijeti.
Možeš se boriti. Možeš mrziti. Možeš preživjeti.
Ali onaj koji govori tvojim jezikom, klanja u tvojoj džamiji, nosi tvoje ime — i iznutra izvršava isti projekt?
To je izdaja za koju još nemamo dovoljno jak jezik.
Probosanska politika nije izgubila put.
Nije zalutala.
Nije pogriješila iz slabosti ili neznanja.
Probosanska politika je napravila IZBOR.
Ona je svjesno, koaliciju po koaliciju, godinu po godinu — birala opciju koja vodi istom GENOCIDNOM ishodu.
Svaka koalicija s negatorima genocida — jedan korak.
Svaki mladić koji je otišao bez da je iko rekao zašto — jedan je korak.
Svaka presuda koja je pogodila malog i zaštitila velikog — jedan je korak.
Svako obećanje koje je kupilo još četiri godine tišine — jedan je korak.
Koraci vode negdje.
Inercija nije slučajnost.
Inercija je smjer kretanja.
Funkcionalni mandat !?
Ne trebamo dokazivati da je neko sjedio u sobi i planirao. Funkcionalni rezultat namjere — u ishodu — ne razlikuje se od namjere.
Sistem koji konstantno, bez izuzetka, kroz trideset godina proizvodi jedan te isti rezultat — prestaje biti slučajnost.
Rezultat je jasan:
Bošnjaka je sve manje,
Teritorija genocida se učvršćuje,
Mladi odlaze,
Djeca se ne rađaju,
Volja se gasi,
Bosna nestaje !
I probosanska politika — koja je jedina imala mandat naroda da to zaustavi — nije zaustavila ništa.
Nije ni pokušala.
Bila je zauzeta sobom.
Svojim fašističko-antifašističkim koalicijama.
Tj.kolaboracijom !
Svojim tenderima. Svojom provizijom.
To nije neuspjeh. To je funkcija.
Moj krik u tamu !!!
Pišem ovo bez iluzije da će neko promijeniti kurs. Pišem jer postoje stvari koje se moraju izgovoriti — makar ih niko ne čuo.
Makar ništa ne promijenile.
Jer šutnja je vrsta saučesništva u genocidu .
Bosna nestaje.
Ne u ratu — u miru.
Ne od neprijatelja — od onih koji su se zakleli da je brane.
Ne brzo i glasno — tiho, postepeno, statistički.
800.000 mladih je otišlo.
Svake godine ih ide više.
Svake godine se rodi manje.
Svake godine ostane manje nas.
A firme-stranke posluju.
Kampanja je u toku.
Predizborni panoi su pripremljeni bez SRAMA. .
I niko — apsolutno niko od njih — neće izgovoriti šta se zaista dešava.
Jer kad bi izgovorili — morali bi i imenovati krivca.
A krivac — to su oni.
B-Net
