U svojim dokumentarcima i javnim nastupima, Martin oštro kritikuje Izrael, posebno u kontekstu rata u Gazi i okupacije Zapadne obale. Ona ide korak dalje od uobičajene političke kritike — optužuje čitavo društvo za normalizaciju nasilja, za dehumanizaciju Palestinaca i za opasno približavanje ideologijama koje podsjećaju na najmračnije periode historije. U svojim uličnim anketama u Jerusalemu bilježi izjave koje lede krv: otvorene pozive na protjerivanje, kolektivno kažnjavanje, pa i ubijanje Palestinaca, uspoređujući takvu atmosferu sa Evropom tridesetih godina prošlog stoljeća.
Posebno je kontroverzna njena tvrdnja da politika premijera Benjamin Netanyahu nije izuzetak, već odraz šireg društvenog stava. U njenom viđenju, nasilje nad Palestincima — uključujući i djecu — ne doživljava se kao moralni lom, nego kao prihvatljiva realnost.
Martin podsjeća i na ranije događaje, poput protesta poznatih kao Veliki marš povratka, kada su izraelski snajperisti pucali na nenaoružane demonstrante, među kojima su bili i medicinari i novinari. Prema izvještajima relevantnih međunarodnih organizacija, broj poginulih novinara u Gazi od 2023. godine dosegao je razmjere bez presedana u savremenim sukobima, uz ozbiljne optužbe da su medijski radnici bili namjerne mete.
U njenim intervjuima na ulicama Jerusalema — bez režije, bez pripreme — pojavljuju se glasovi običnih ljudi: vojnika, studenata, prolaznika. I upravo ti “obični” glasovi najviše uznemiruju. Rečenice poput: „Ne treba s njima razgovarati“, „proterati ih“, ili „mi smo izabrani narod“ — nisu izgovorene na političkim skupovima, već u svakodnevici. Martin tvrdi da takvi stavovi nisu marginalni, već duboko ukorijenjeni, što vidi kao znak ozbiljne moralne erozije društva.
U novijim izjavama iz 2026. godine, ona ide još dalje, tvrdeći da su poruke koje je čula postale ekstremnije — uključujući i otvorene pozive na masovno uništenje. Ako je to tačno, onda više ne govorimo samo o sukobu, nego o raspadu osnovnih ljudskih normi.
No, dok svijet gleda prema Bliskom istoku, retorika moći ne dolazi samo s jedne strane. Izjave američkog predsjednika Donald Trump dodatno su podigle temperaturu globalne nesigurnosti. Njegove prijetnje Iranu, uključujući i dramatične formulacije o „nestanku jedne civilizacije“, otvaraju pitanja koja nadilaze politiku — ulaze u sferu odgovornosti, morala i granica koje nijedna sila ne bi smjela preći.
Takva retorika, posebno kada uključuje najave uništavanja civilne infrastrukture, nosi sa sobom opasnost legitimizacije kolektivnog kažnjavanja — principa koji je već previše puta u historiji vodio ka katastrofi.
 Abby Martin |
Istovremeno, iranska strana odgovara smireno, ali odlučno, naglašavajući vlastitu otpornost i odbijajući da se povinuje prijetnjama. Njihovi zahtjevi — od ukidanja sankcija do povlačenja stranih snaga — pokazuju da sukob nije samo vojni, već duboko politički i civilizacijski.
I tu se vraćamo na početak.
Na čovjeka.
Na njegovu sposobnost da opravda nasilje, da ga normalizira, da ga pretvori u svakodnevni jezik. Bilo da dolazi s ulice, iz političkih kabineta ili kroz vojne nišane — nasilje uvijek počinje riječima. A kada riječi izgube granicu, tada ni djela više nemaju kočnicu.
Zato pitanje više nije samo ko je u pravu.
Dok jedni već slave “uspjeh” i najavljuju pobjedu, pojavljuju se i drugačiji glasovi. Jedan vojni analitičar otvoreno tvrdi – u ovom sukobu postoji samo jedan pravi gubitnik.
Dok jedni već slave “uspjeh” i najavljuju pobjedu, pojavljuju se i drugačiji glasovi. Jedni tvrde – u ovom sukobu postoji samo jedan pravi gubitnik.
Najzanimljiviji dio ove priče odnosi se na Izrael.
Tvrdnja da nisu ostvareni strateški ciljevi otvara ozbiljna pitanja unutar same države. Ako se to pokaže tačnim, pritisak na politički vrh mogao bi naglo porasti.
Ovo nije pobjeda. Ovo je pokušaj da se poraz preimenuje.
Dok političari govore o “uspjehu”, činjenice šute — ali ne nestaju. Ciljevi nisu ostvareni. Sigurnost nije osigurana. Sukob nije završen. Sve ostalo je dim.
Iza tog dima stoji gola istina: odluke su donesene, posljedice su tu — a odgovornosti nema.
Izrael danas ne gubi zato što je neko drugi pobijedio. Gubi jer nije postigao ono zbog čega je krenuo u sukob. Gubi jer se strategija pretvorila u improvizaciju. Gubi jer se stvarnost ne poklapa s narativom.
A kada narativ počne pucati — puca i povjerenje.
Zato se sada viče “pobjeda”. Što glasnije, to bolje. Ne da bi se uvjerio svijet — nego da bi se utišala sumnja kod kuće.
Ali sumnja je već tu. I nema te parole koja može izbrisati jednostavno pitanje: šta je zapravo postignuto?
Ako je odgovor nejasan — onda je sve jasno.
Ovo nije pobjeda. – Ovo je politički pokušaj da se izbjegne istina.
A istina je uvijek tvrdoglavija od svake propagande.
