Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
(U Srebrenici zapisah u svoj dnevnik najveći poraz čovječanstva nije u tome što je zlo umjelo
da ubija, nego što su mnogi znali da ćute. A ćutanje pred nevinom krvlju nije mir, nego
PONOR u kojem ČOVJEK gubi pravo da sebe nazove ĆOVJEKOM)
Svake godine, sa istom tugom i istim žalom, u meni se otvori potreba da napišem nekoliko riječi
povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. I svake godine mislim da će biti lakše, da će riječ
sama naći put, da će bol biti mirniji, a onda shvatim da pred Srebrenicom nema lake riječi. Nema
mirnog daha. Nema rečenice koja može obuhvatiti ono što se dogodilo u julu 1995. godine, kada su
pripadnici ozloglašene Vojske Republike Srpske sistematski (zvjerski) ubili 8.372 Bošnjaka,
ljude čija je jedina krivica bila ime, vjera i pripadnost narodu koji je bio obilježen za
nestanak.
Teško mi je kao Crnogorcu i kao građaninu, da se svake godine vraćam toj rani, a još teže bi bilo ne
vratiti se. Jer čovjek koji prođe pored Srebrenice kao pored tuđe nesreće već je izgubio dio sebe.
Srebrenica nije samo bol bošnjačkog naroda. Srebrenica je mjesto đe prestaju izgovori. Đe se ne
pita ko je odakle, nego ko je ostao čovjek. Đe se ne mjeri udaljenost između Potočara i naših
domova, nego udaljenost između našeg jezika i naše savjesti ( a često s epitam imamo li je).
U Potočarima danas stoje bijeli nišani. Stoje kao čista, teška i nesporna istina. Tamo nijesu
sahranjeni brojevi, nego radnici, seljaci, đeca, mladići, očevi, braća, sinovi, komšije. Tamo leže oni
koji su imali kuće, pragove, njive, škole, knjige, zanate, snove, majke koje su ih dozivale i žene koje
su ih čekale. Tamo, kako piše Kemal Musić u romanu ,,Mrtvare”, stoje „Imena. Imena.
Imena!“ Imena u Potočarima nijesu uklesana da bi se prebrojala, nego da bi nas pogodila tamo đe
se čovjek najteže brani od istine. Broj može stati u govor, u izvještaj, u datum. Ime ne staje. Ime
izađe iz mermera, stane pred čovjeka i pita ga šta je uradio sa svojim śećanjem-
Nedavno sam pročitao ,,Mrtvare” Kemala Musića i taj roman mi se urezao u dušu kao opomena
koliko zlo umije da bude sibirski surovo, organizovano, bezdušno i ljudski nisko. Musić u jednoj
strašnoj slici zapisuje: „Svi su bili tu. Na mermeru. Svi. Od jedan do 8.372!“ Tu prestaje svako
opravdanje. Tu prestaje svaka politička sintagma. Tu čovjek ostaje sam pred istinom.
A šta danas reći pred bijelim nišanima, a ne kleknuti. Šta reći, a ne pustiti suzu. Šta reći, a ne
zamoliti Uzvišenog Gospodara svih svjetova za oproštaj, milost i smiraj njihovim namučenim i
napaćenim dušama. Šta reći, a ne ośetiti stid što je čovjek čovjeku mogao postati vuk, nož, rov, rafal
i surova (sadistička) naredba. Pišem ovo sa onim istim žarom i bolom koji bi morao da zaboli
svakog časnog građanina Crne Gore. Ne pišem da bih ikoga mrzio. Mržnja je i dovela do
Srebrenice. Pišem da se ne zaboravi ne prećuti i ne relativizuje. Pišem zato što ćutanje pred
genocidom nije mudrost, nego saučesništvo u drugom ubijanju žrtava.
Kao Crnogorac, znam da moja riječ mora biti jasna. Genocid u Srebrenici nije tema kojoj se prilazi
polovičnim riječima. Nije prostor za vaganje, relativizovanje i skrivanje iza opreznih formulacija.
To je rana pred kojom se ili kaže istina, ili se čovjek povuče među one koji bi da je zatrpaju.
Genocid se dogodio. Žrtve imaju imena. Zločinci imaju odgovornost. A poricanje nije mišljenje,
nego nova uvreda nad kostima ubijenih.
U Mrtvarama postoji rečenica koja me posebno pogodila: „Otadžbina je ćutala.“ Ta rečenica je
strašna jer pokazuje šta se desi kada država, društvo, komšiluk i savjest zaćute pred zlom. Zato Crna
Gora danas ne smije ćutati. Ne smije ćutati nijedan njen građanin koji vjeruje u čast, obraz i
ljudskost. Ne smije ćutati niko ko zna da se genocid ne pojavljuje kao grom iz vedra neba. On dugo
korača kroz govor mržnje, kroz lažna opravdanja, kroz (brojna) poniženja, kroz ćutanje pristojnih,
dok se jednoga dana ne pretvori u kolonu, rov, metak i mezar. Srebrenica nas ne poziva na osvetu.
Ona nas poziva na śećanje. Ne traži od nas da mrzimo. Traži da budemo ljudi. Traži da svako dijete
uči da tuđe ime nije razlog za prezir, da tuđa vjera nije meta, da tuđa majka ne smije plakati zato što
je neko zločin proglasio pobjedom.
Na dan śećanja na Srebrenicu biću u dovama i molitvama sa stradalima, ali i sa živima śetiću se
Muja Hodžića sa suzom u oku. Sa majkama koje su dočekale samo kost, sa porodicama koje još
traže svoje najmilije, sa onima koji su preživjeli, a cijeli život nose jul u grudima. Biću i sa onima
koji svake godine iznova moraju dokazivati bol, kao da bol nije dovoljno očigledan pred tolikim
bijelim nišanima.
Musić u ,,Mrtvarama” piše: „Riječi su amanet.“ Zato neka i ova moja riječ bude
amanet.Srebrenice, bolna rano čovječanstva, pred tobom danas stojim sa tugom, poštovanjem i
stidom. Neka Uzvišeni podari smiraj dušama ubijenih, sabur njihovim porodicama, a nama živima
dovoljno obraza da istinu nikada ne izdamo (a izdali smo je mnogo puta). Da bijeli nišani Potočara
ostanu vječna opomena svakom vremenu i svakom čovjeku.
